Bilo mu je tad sedam godina. Tog ljeta su ponovo išli na more. Nakon dvije godine. Tetka je išla s njima. Da im se nađe. Nije lako s dva djeteta. Posebno muškarcu bez ženske ruke.

Godinu ranije ostao je bez majke. Naglo se razboljela... Umrla je nakon pet dana. Dugo je trebalo da shvati puno značenje onog što se dogodilo, da se prestane nadati kako će se jednog jutra probuditi pored nje... Zapravo nikad i nije. Možda je baš stoga sve bilo tako vjerno.

Kad se dogodilo, pomislio je da sanja. S olakšanjem, i razočarenjem. Bilo je lijepo ali na određen način i bolno. Čaroliju je kvario osjećaj da će prestati. Kao da u snu san sniva. Tako je i završilo. Odjednom. Bez najave. Žalio je što nije trajalo duže. Odgađao je "buđenje", nadao se nastavku, očekivao da se ponovi. Ništa od toga...

Oči je otvarao polako, bojao se da će svjetlost izbrisati tragove prethodno "doživljenog". Lica nadnešena nad njim zrcalila su istinskom radošću.

Pogledom je skakutao s jednog na drugo i postavljao ih svako na njegovo ranije zadato mjesto

- Otac,... sestra. ... tetka,...?

Pa ponovo. Nije je bilo! Gdje je, maločas je tu bila? Pogled se zaustavio na tetkinom licu.

- Jesam li ih zamijenio? Nemoguće!

I pored sličnosti, greška je bila isključena.

- Bio je san!? A,... bilo je tako stvarno!

Ponovo je zatvorio oči ne bi li povratio njen lik. Nije išlo... Otac ga privio na prsa. Snažno ga stezao uz sebe.

- Hvala Bogu! Pomislio sam da ću ostati i bez tebe...

Stezao je očne kapke, naprezao se u sjećanju vratiti korak unazad. Sve je još bilo na svome mjestu.

Sjedio joj je u krilu. Razgovarala je s njim. Sve ju je zanimalo. Kako su tata i seka, je li im teško bez nje, s kim su kad tata radi, ko im kuha, dođe li tetka često?... Milovala ga po kosi. Ljubila mu obraze. Osjetio je da mu se obraz vlaži.

- Plače li to ona?

Nikad nije vidio mamu da plače. Okrenuo se da vidi.

Očeva kosa bila je mokra, kapalo je s nje. Obojici im je kvasila lice.

- Mangupe jedan. Sve si nas prevario. Mislili smo da se utapaš. Nikad to više nemoj raditi. Nije zvučao bezbrižno. Nije ni izgledao tako.

Te riječi su mu pomogle da shvati.

Obliznuo se. Bilo je slano. Da nisu izašli iz mora, pomislio bi da su suze. - Čije? Njene ili njegove?

Oca je jednom vidio kako plače. Prošla je od tada godina dana. Poslije, u hotelskoj sobi, ispričali su mu šta se dogodilo, šta su doživjeli, ono što nije znao, čega se nije mogao sjetiti, što nije vidio svojim očima. Saznao je kako mu je glavica odjednom nestala ispod a prazan žuti kolut za plivanje se ostao ljuljuškati na površini vode. Ko zna šta bi bilo da to nisu odmah vidjeli? Otac se u jednom skoku našao u moru. Izronio je s njim u rukama. Učinilo im se da ne diše. Počinjao je plaviti... Onda se zakašljao, povratio i zaplakao... Položili su ga na pijesak. Boja mu se vratila, prestao je plakati, disao je mirno, pravilno... Samo, oči nije otvarao. Kapci su ostali zgrčeni, kao da namjerno žmuri. Tek kad ih je, jedno po jedno, u oči pogledao mogli su odahnuti. Ono što je on vidio i doživio nije rekao nikome. Bar ne tada. Bolje da nikad i nije.

Vrijeme je prolazilo, još su dvije godine prohujale, sjećanja, kako to inače biva, blijedila... Osim jednog. "Doživljaja" sa ljetovanja, kad se zamalo utopio. Maminu sliku, iz stvarnog života, više nije mogao dozvati u sjećanje. Ona druga, sanjana na pijesku žala, bila je jasna, jednako živa kao i onoga dana. Nedostajala mu je, svakim danom više. Nadao se da će je jednom ponovo sanjati. Nije se ponovilo. Nikad. Satima prije spavanja gledao je njene fotografije, ostavljao ih pod jastukom. Ništa. Neostvarena želja ga umarala i isrcpljivala.

Jednako kao i "morska misterija". Mučila ga je. Sve više. Plašio se da i ona ne pobjegne u zaborav. Moraoje nekomu kazati. Naglas. Radi sebe, da i sam čuje. Tajna, ako niko za nju ne zna, i nije tajna.

Izabrao je sestru. Ona je najbolje rješenje. Iz dva razloga. Bila je jedina s kim ju je, bar u biološkom smislu, morao dijeliti. Znao je, ako je zakune na maminu sliku, tajna će ostati sačuvana. Nečeg se pribojavao. Sestrine dobi. Dvije godine je mlađa, kad im je mama otišla imala je tek nešto više od tri... Sjeća li je se uopće? Šta joj je u to doba značila?

Ispričao joj je. Sve, i šta je "sanjao" i kako nije siguran da je to samo san. Kako mu kosa još čuva toplinu maminog dlana a obraz pamti mamine suze, kako ponekad, kad je sam, čuje nejasan eho njenoga glasa i kako ga još uvijek boli "buđenje".

U očima njegove sestre zaiskrile su suze. Nikad je nije sanjala. Bar kao mamu. Ne sjeća je se, u drugoj ulozi je ne bi poznala.

- Sve moje drugarice imaju mamu... osim mene - prošmrcala je. - Da mi je samo jednom vidjeti.

- Možda sam pogriješio? Nisam je trebao uplitati, tek joj je sedam - pomislio je. - Samo sam narušio njen mir.

Tek će kasnije postati svjestan težine greške. Nažalost suviše kasno, kad se više ništa nije dalo popraviti.

Jednoga dana, ni mjesec nakon što je saznala tajnu, našli su je u kadi do uha napunjenoj vodom. Mrtvu!

Utopila se na kupanju!? Pozlilo joj? Okliznula se, udarila glavom o rub kade, izgubila svijest? Pretopla voda i srčana slabost? Neispravne instalacije i strujni udar?... Pitanja, pretpostavke, nagađanja... Samo on je znao cijelu istinu. Još jedna tajna?

Znao je šta se, i zašto se dogodilo. Mogao je znati i da će se to zbiti. Već onog dana kad joj je otkrio tajnu. Vidio je to u njenim očima kad mu je kazala da je se ne sjeća, da je ne bi prepoznala. Poželjela ju je pa išla vidjeti i upoznati svoju mamu.

Naslutila je o čemu se radi... Kontakti živih sa dušama mrtvih. Događaju se na granici, ničijoj zemlji, u zoni sumraka, međuprostoru koji baštine obe strane. U situacijama kad nisi ni ovdje ni tamo, kao na klackalici. Sad gore, sad dolje... dok jedna strana ne pretegne. Nešto, ili neko te mora privući da odeš tamo ili se vratiš ovamo. Njega je vratio otac. Seku nije imao ko... Ili joj je bilo tako lijepo da se nije poželjela vratiti.

Ovu tajnu nije htio ni s kim dijeliti. Možda će tako nestati, skliznuti u zaborav.

Nije bilo tako. Tajna je trajala i pekla, nešto drugo je nestajalo i klizilo u mrak zaborava. Sekin lik.

Dva prazna rama u galeriji zaborava! Teško se s time mirio. - Kad bi ih mogao ispuniti dragim licima?...

Strahovao je da se kolekcija ne počne širiti.

Strah nije bio bezrazložan. Gubio je i oca. Ne fizički. Živjeli su i dalje skupa, zajedno u istom stanu, svaki za sebe, u svome vlastitom svijetu.

Samoća ga počinjala izjedati. Nešto je morao promijeniti. Radi sebe, ali i radi oca. Vidjelo se koliko otac pati. Bilo mu je jasno zbog čega.

- Moram mu pomoći... Ali, kako?

Kad bi opet sve moglo biti kao nekad, prije četiri godine, kad ih je u kući bilo četvoro? Ponovo cijela porodica...

- Nije nemoguće?!

Jednom mu je uspjelo. Nenamjerno, slučajno. Nije bitno, rezultat je važan. Pamtio je svaki detalj. Mogao je, kad god hoće, zatvoriti oči i vratiti trenutak... Samo u sjećanju.

- Zar seki nije uspjelo?

Ako je mogla ona, može i on. Dvije godine je stariji... I iskusniji. - Kako?

Treba se dosjetiti, smisliti plan, isplanirati svaki detalj i odabrati pravi trenutak... I za odlazak, i za povratak.

Dugo je trajalo usklađivanje detalja. Morao je sve sam. Nikome se nije smio povjeriti. Ocu najmanje. Ko zna hi li razumio i šta bi pomislio?... Da mu je potrebna pomoć? Možda bi zatražio nečiji savjet... Nastavnika, psihologa... možda i doktora? Bi li ga negdje poslali? Sve bi propalo!

Konačno je imao plan. Čekao je pogodan trenutak, da se otac kući vrati umoran, i dok je on još budan, zaspe. Prethodno će kao i svake noći provjeriti jesu li zaključana vrata stana, zatvoren dovod plina... Kad bude siguran da otac spava on nastupa. Sve potrebno je već bio spremio. Dvije omče debelog kanapa bile su brižno sakrivene da otac slučajno na njih ne naleti.

Očevo glasno hrkanje označilo je da "operacija povratak" može započeti.

Izvukao se iz postelje, uzeo omče i na prstima se iskrao iz svoje sobe. Jednako tiho je zatvorio njena a širom otvorio vrata očeve sobe. Otvorio je sve ventile na plinskom štednjaku. Popeo se na stolicu. Jednu omču je vezao za ručku plinskog ventila, a drugu za bravicu prozora. Druge krajeve kanapa u obliku po mjeri napravljenih omči navukao je na svoje ruke, visoko iznad šaka. Preostalo je još da podigne ručicu ventila prema gore, u položaj otvoreno i otključa bravicu prozora. Kad je sišao sa stolice muk noći narušavali su samo šištanje plina i očevo hrkanje. Sve što je bilo do njega bilo je urađeno. Stajao je uza zid s visoko dignutim rukama i čekao. Kad plin ispuni stan, istisne zrak i prenese ih u zonu sumraka, kad sve četvoro budu skupa u snažnom zagrljaju, polako će skliznuti uza zid, kanap će se zategnuti, povući ručicu ventila dolje, plin se zatvoriti a prozor otvoriti. Zrak istiskuje plin i počinje povratak. Kad se probudi...

Tonuo je u san... Sam, izgubljen u magli što pecka oči i štipa grlo. Vlaga se uvlačila u kosti. Odjednom je zapuhalo. Odnekud odozgo, kao s planine pod snijegom, studen je stizala u valovima. Huka vjetra punila mu je uši. Polako pa sve jače, približavala se oluja. Vjetar ga prisilio da se zaustavi uz telegrafski stub na koji je naišao. Zbunjen i neodlučan... Šta dalje? Hoće li ga vjetar odnijeti u zemlju Oza ili će njih donijeti njemu? Čuje daleke glasove. Ne raspoznaje ih... Bruje li to telegrafske žice? Udar vjetra ga prisilio da obgrli banderu. Jasno je raspoznavao miris smole. Magla se pod udarima vjetra kao raščešljana vuna razilazila u velikim pramenovima. Bljesak munje... Vidi ih, čuje, prepoznaje! Borila se s vjetrom. U naramku je nosila seku. Uspješno se nosila s oba tereta. Primicala mu se!

- Mama, eno braceeee!- nošeno valom vjetra prohujalo je pored njega.

Korak po korak, sve bliže. Mogao je čuti mamino šumno disanje. Borila se za dah, zijevala poput ribe, otimala ga gutljaj po gutljaj od vjetra. Tu su, još korak-dva... Udari vjetra se pojačavaju... Zaustavlja se, povija se još više... Snažan iskorak, desna ruka pružena njemu. Još malo...

Jasno se mogao čitati napor na njenom licu. Ne može, ne smije samo čekati, mora nešto uraditi, olakšati i njoj i sebi... Lijevom rukom se vezao za stub, desnu ispružio. Još malo,... naginje se... Dodir prstiju,... dlan na dlanu...Vlažan, hladan? ... Znoj ili kiša? Uspio je! Prsti se savijaju... Svom snagom, cijelim tijelom, svakim mišićem. Ruka u ruci... Sklapa oči. Gotovo! ... Ponovo zajedno!

Novi udar vjetra... Umor pobjeduje, grč maminih prstiju popušta, dlan joj poput pijeska curi između njegovih zgrčenih prstiju...

Studen je probudila oca. Još je vladao mrak. Užasna glavobolja mu nije dopuštala da misli. Umotao se u pokrivač i zaspao. Kad se ponovo probudio, dan je već bio odmakao. Zakasnio na posao!? Skočio je iz kreveta. U glavi mu je bubnjalo, tlo mu se njihalo pod nogama. Slab miris bijeloga luka draškao mu je nosnice.

- Jesam li pio noćaš? - proletje mu umom. Primijetio je širom otvorena vrata sobe.

Uočio ga je s vrata. Klečao je na podu uz zid, povijen u pasu s glavom tik iznad poda. Sili gravitacije suprotstavljale su uzice od debelog kanapa vezane za ručicu plinskog ventila i bravicu prozora. Ventil je bio zatvoren a prozor širom otvoren...

Spasilo ga to što je spavao u krevetu... Kad se zatvorio ventil a otvorio prozor, plin teži od zraka ostao je dolje, u sloju od petnaestak centimetara uz pod. Ostalo je ispunio zrak. Sasvim dovoljno da on preživi a njegov se sin pridruži majci i sestri. Nažalost, probudio se kasno da bi mogao nešto učiniti za svoga sina.

Ništa mu više nije bilo važno, pa ni objašnjenje otkud trovanje plinom kod otvorenog prozora i zatvorenog ventila, i kako je on ostao živ. Čak ni to kako se u pomodreloj desnici njegovog sina našao prsten kojeg njegova žena od dana vjenčanja nikad nije skinula s prsta.