Dr Murat Prašo i grupa
autora1
PROBLEMI VEZANI
ZA POVRATAK IZBJEGLICA
Iskustvo Bosne i Hercegovine |
|
Prvi
dio teksta
4. FAKTORI POVRATKA
Faktori koji bitno utiču na povratak i
koji će u nastavku biti detaljnije obrađeni su:
a) vrijeme trajanja egzila,
b) mjesto povratka,
c) ekonomski uslovi povratka,
d) socijalna integracija i javni red,
e) prostorne razlike i
f) uticaj političkih stranaka.
4.1. VRIJEME KAO FAKTOR U POVRATKU
Sasvim je jasno da što vrijeme više odmiče to
je manja vjerovatnoća u povratak. To potvrđuje broj ostvarenih
povrataka. Godišnji broj povrataka stalno se smanjuje. Pri tome,
povratak izbjeglica ima tendenciju rasta iz godine u godinu i u
velikoj je mjeri pod uticajem prinudnog povratka iz SR Njemačke. On
se u najvećoj mjeri odnosi na Bošnjake. Povratak raseljenih lica ima
vrlo oštru tendenciju opadanja, koja nedvosmisleno govori o
opstrukciji vladajućih struktura na etnički očišćenom prostoru. Ako
se ova slika poveže s brojem prisutnih pripadnika etničkih manjina,
postaju vidljive dvije stvari:
1. da se prinudni povraci obavljaju smještajem izbjeglica u novi
egzil, ovaj put unutar područja kojem etnički pripadaju, ali izvan
domicila - s kog su protjerani.
2.
obzirom da je etnički izgon bio najmasovniji s područja koje se
danas identifikuje kao Republika Srpska, jasno je da znatan broj
Bošnjaka ne mogu tamo ni danas da se vrate i da su
”privremeno”
smješteni na prostoru koji danas prepoznajemo kao dio Federacije s
bošnjačkom većinom. Jedno drugo istraživanjc potvrđuje ovaj stav
tvrdnjom da, ako bi se povratak nastavio dosadašnjim tempom, za
povratak u Republiku Srpsku bilo bi potrebno 146 godina.
Također treba uočiti činjenicu da su zakonodavno-pravni uslovi za
povratak stvoreni tek četiri godine nakon potpisivanja Daytonskog
dogovora, što znači da se povratak ostvarivao uglavnom u režiji i
pod pokroviteljstvom međunarodnih organizacija i institucija. Bez
njihovog uticaja i pritiska - povratak se uopšte ne bi dogodio.
Fenomen spontanih povrataka, uglavnom u Republiku Srpsku, potrebno
bi bilo posebno rasvijetliti. Gubitak strpljenja - koji je evidentan
- posljedica je dvaju faktora:
1. nesklonosti domaćih i stranih aktera povratka da stvore
instrumente koji će stihiju i izolovane povratke pretvoriti u
organizovan i stabilan trend intenzivnog povratka, i
2. nevolja raseljenih lica i izbjeglica koja ih, u nedostatku
aktivnosti prvih i zbog neprihvatljivih uslova u egzilu, prisiljava
na samoorganizovanje.
Ovakvi povraci izvodljivi su u ekonomske i etnički uglavnom homogene
enklave, makar one bile i manje po dimenzijama.
Vrijeme za povratak, očito, ističe. Da bi se proces ubrzao, i
vrijeme skratilo, neophodno je, respektujući relevantne faktore od
kojih povratak zavisi, učiniti slijedeće:
1. izmijeniti pristup problemu i reformulisati strategiju povratka,
2. usvojiti cjelovit program aktivnosti,
3. definisati nosioce aktivnosti, njihovu ulogu, zadatke i sredstva;
4. obezbijediti sredstva i uslove za realizaciju, i
5. pratiti provođenje, vršiti evaluaciju i korekcije.
4.2 POVRATAK KUĆI ILI DRUGDJE
I bez posebnog istraživanja jasno je da povratak kući ima
prednost pred svim drugim alternativama. Kad su, međutim, druge
okolnosti različite - izbor zavisi od tih drugih okolnosti. Povratak
kući ima smisla ako se povratkom istovremeno obezbjeđuju ekonomska
samostalnost povratnika, socijalna, pravna i politička sigurnost.
Povratak u dovoljno velike ruralne etničke enklave je srazmjerno
najjednostavniji, jer ne nosi početni nemir i nesigurnost. U njima
povratnik gotovo redovno raspolaže imanjem, dovoljno velikim da može
osigurati egzistenciju porodici - potrebno je da se, uz minimalan
stambeni prostor obezbijedi jezgro osnovnog stada i poljoprivrednih
alata i mašina, te prehrane porodice do pristizanja prvih plodova s
imanja.
Povratak u naselja mješovitog tipa (urbano-ruralna, kakva je većina
opštinskih centara u BiH) neće imati efekta ako se ne poduznu,
paralelno, mjere poboljšanja pravne i političke sigurnosti
povratnika. Osim nužnosti da povratnik raspolaže pravom povratka na
radno mjesto (ekonomska sigurnost), nužno mu je osigurati pravnu
(mješovita policija, politički nezavisno sudstvo) i političku
sigurnost (izgradnja nediskriminirajućeg društva). Obzirom da pravna
sigurnost može biti ostvarena samo srednjeročnim upornim radom, a
politička sigurnost dugoročnim, kuća i radno mjesto neće biti
dovoljni uslovi za povratak. Stoga će, raseljeno lice radije
preferirati manje povoljne, ali dugoročno stabilnije, pravne i
političke okolnosti pred povratom imanja (stana) i radnog mjesta. U
ovakvim uslovima odlučiće se za prodaju imovine6 (stanarskog
prava) i nastojati da ostane u mjestu egzila7. Ovo se jasno
prepoznaje i iz rezultata ankete. Čak i kad su uslovi boravka u
mjestu egzila znamo lošiji od predratnih, oni su, u očima raseljenih
lica, još uvijek bolji od onih koje bi imali u mjestu povratka
(domicil). Što više vremena protiče to je ovakva odluka izvjesnija.
Politička klima je od presudnog značaja za povratak u uslovima Bosne
i Hercegovine. Sve dok su na vlasti začetnici rata (i dok su ratni
zločnici na slobodi, ili politički zaštićeni), raseljena lica i
izbjeglice će preferirati boravak u mjestu egzila pred povratkom. To
pogoduje i začetnicima rata jer podupire etničku čistotu područja.
4.3. UKLJUČENJE U EKONOMSKI ŽIVOT
Ekonomska i politička nezavisnost predstavljaju matematički
identitet. Čovjek je politički slobodan onoliko koliko je ekonomski
nezavisan. Ukoliko je raseljeno lice (izbjeglica) spriječeno da se
vrati na radno mjesto - postaće ekonomski i politički zavisno od
stranke koja mu održava minimum egzistencije. Povratak na radno
mjesto je ključ za minimum ekonomske samostalnosti. I ovaj ključ je
ostao u rukama stranaka na vlasti, jer je važećim zakonskim
propisima uskraćeno pravo povratnika na rad i radno mjesto s kojeg
je protjeran, uprkos obavezi primjene najviših standarda ljudskih
prava preuzetoj članom 1 Ustava BiH.
Zašto je međunarodna zajednica odabrala povratak kući umjesto
povratka na radno mjesto kao prioritet, nije uopšte jasno. Moguće je
da je ovo posljedica iskustva s progonima iz ruralnih sredina, u
kojima povratak kući podrazumijeva povratak ekonomskoj samostalnosti
koju daje imanje, ali u uslovima Bosne i Hercegovine ovo pravilo
vrijedi samo onoliko koliko je ruralnog stanovništva (617 hiljada na
310 hiljada poljoprivrednih gazdinstava, od kojih je vjerovamo 40%
protjerano). Činjenica da je jedna četvrtina cjelokupnog
stanovništva BiH bila registrovana kao zaposlena (u šta nisu
uračunati vlasnici imanja zaposleni na njima) već po sebi govori da
je u pitanju urbanizovana i industrijalizovana sredina, u kojoj
zaposlenje predstavlja egzistencijalni ključ. S druge strane,
uporedi li se etnička struktura radnih mjesta iz 1990. i 1999.godine
vrlo je lako zaključiti da je etnički progon imao za cilj, između
ostalog, oslobađanje radnih mjesta za pristalice vlastitih
političkih opcija.
|
Povratak s polja M. Liebenwein, Nada 1903.
(Iz knjige Sveinna Monneslanda "1001 dan - Bosna i Hercegovina,
slikom i riječju kroz stoljeća") |
Zbog navedenog, ako se želi stvarni, a ne samo formalni, povratak
izbjeglih i raseljenih lica u njihova predratna prebivališta -
povratak na radna mjesta je ne samo uslov nego preči uslov od
povratka kućama. I jednako važno pravo kao i pravo povrata imovine,
jer se radi o egzistencijalnom tj. pravu na egzistenciju.
4.4. SOCIJALNA INTEGRACIJA I JAVNI RED
Ako je u stanju socijalne potrebe (što je tipično za izbjegla i
raseljena lica), čovjek je ekonomski i jednako toliko politički
zavisan od davaoca socijalne pomoći. Kad je davalac socijalne pomoći
politička stranka, jasno je da će njen korisnik - htio to ili ne -
morati da se identifikuje sa strankom i da je podržava, između
ostalog glasom na izborima. Kad je davalac socijalne pomoći država,
njen korisnik će se solidarisati s državom - a o strankama će
promišljati bez rizika da ostane bez socijalne pomoći. Uslov da se
građani, u prvom redu izbjeglice i raseljena lica, politički učine
nezavisnim od stranaka na vlasti je jedinstveno pravno uređenje
sistema socijalne sigurnosti i nediskriminacije u njoj.
Anketa je pokazala da se u stanju socijalne potrebe nalazi
procentualno veći broj ljudi među izbjeglim i raseljenim licima nego
u ostatku populacije. Pokazala je, također, da je među njima veći
procenat lica u stanju stresa. Ovdje nije moguće govoriti o
posttraumatskom stanju jer trauma još traje. Nakon što su, milom ili
silom, napustili svoje ognjište i doživjeli prvi stres, mnogi od
njih su doživjeli i drugi kad nisu mogli riješiti problem minimuma
socijalne sigurnosti u novom boravištu; zatim treći kad su prinudno
napustili novo, privremeno, boravište. Mnogi ga svakodnevno
doživljavaju kad idu da mole za pomoć, a sami su u radnoj dobi -
navikli da svojim radom pribavljaju egzistenciju sebi i porodici. Ne
pada im teško to što su ostali hez ičega, koliko što žive u
okolnostima koje ne mogu da kontrolišu.
Izbjeglice i raseljena lica još uvijek nisu problem sa stanovišta
javnog reda i mira. Veći su problem pristalice rata i otimačine;
koji sprečavaju ekonomsku, a zatim i socijalnu, integraciju
izbjeglica i raseljenih lica. Prvi signal kriminalizacije - krađe -
ponovo su postale dio imidža Sarajeva. Što je beznađe veće i duže
traje - to je mogućnost učešća izbjeglih i raseljenih lica u
društvenim izgredima veća, jer se granice podnošljivosti kod ove -
jedne od najugroženijih socijalnih grupa - brže prelaze.
4.5. POLITIČKA KONTROLA PROSTORA I POVRATAK
Na neke od razlika među trima etnički i politički kontrolisanim
prostorima već je ukazano sporadično. Pažljiviji pogled u podatke
pokazuje da za oko 15% raseljenih lica nije poznata izvorišna
opština. Ako se pretpostavi da je struktura ovog statističkog
”ostatka”
jednaka većini (85%), tada izlazi da:
1.
oko 16% prisutnih raseljenih lica živi na području regije iz koje su
protjerana ili izbjegla (promijenila opštinu boravka unutar iste
regije). Ovo znači da je oko 16% slučajeva moguće riješiti
samostalnim naporom konkretne regije.
2.
oko 7% iste kategorije lica živi u drugoj regiji iste
”većinske”
etničke skupine. Budući da se, po pravilu, radi o pripadnicima
”većinske”
etničke skupine - problem je rješiv angažovanjem političkih stranaka
koje kontrolišu ta područja, bez ikakvih socijalnih, kulturnih ili
političkih rizika za povratnike. Zajedno s prvim - izlazi da je, bez
rizika od političkog, socijalnog i drugog ugrožavanja prava
izbjeglih i raseljenih lica, moguće vratiti oko 23% ukupnog broja
izbjeglica.
3. oko 77% njih trenutno živi na području
”svoje”
etničke skupine a živjelo je na području koje danas kontroliše
”druga”
etnička skupina i na njemu bi, u slučaju povratka predstavljalo
etničku ”manjinu”.
Da bi se ovi povraci zaista ostvarili neophodno je političko i svako
drugo otvaranje svih triju područja i svi oblici pritiska
međunarodne zajednice na nosioce vlasti u tim područjima.
U
odnosu na opšte karakteristike postoje i određene razlike u politici
prema izbjeglim i raseljenim licima. Te razlike se mogu
sistematizovati na slijedeći način:
1.
SDS i HDZ organizovale su izmještanje pripadnika
”svojih”
etničkih skupina s prostora koji su ostali izvan njihovog
neposrednog interesa. Pri izmještanju su takva lica nosila sa sobom
pokremu imovinu. Istovremeno su analogne vojne formacije etnički
čistile prostor od nepoželjnih etničkih skupina, oslobađajući radna
mjesta i smještajne kapacitete za dolazeće ljude. U rezervi su
stajali kolektivni prihvatni centri sa srazmjerno dobro
pripremljenim snabdijevanjem i distribucijom osnovnih živežnih
namirnica i potreba u stanovanju. Sve je pratila informativna
blokada i politička propaganda, ali širu elaboraciju ćemo ostaviti
po strani. Po prestanku ratnih dejstava znatan broj ovih lica dobio
je i radno mjesto, djeca su ukljućena u obrazovni proces. Manjina
raseljenih lica trajno je ostala u kolektivnom smještaju, većina je
razmještena u ”napuštene”
kuće i stanove.
2. SDA je bila zatečena i nije mogla izvesti analognu mjeru, pa je
”njen”
dio populacije morao probleme smještaja i boravka rješavati
samoinicijativno. Bošnjaci, koji su uspjeli izbjeći logore i
stratišta, malo su šta donijeli u egzil i bili su zavisniji od
svakog oblika pomoći. Nakon stabilizacije na vojno koliko-toliko
očuvanom prostoru bila je moguća organizacija brige o raseljenim
licima, ali je, zbog prostorne blokade, bilo nemoguće sistematski
brinuti o njima. Ovo je postalo moguće tek nakon deblokade, a u
slučaju Sarajeva - oko tri-četiri mjeseca nakon Daytonskog
sporazuma.
3. Za razliku od SDS i SDA, HDZ je organizovala izgradnju naselja u
preseljena lica, lociranih u
”graničnom”
pojasu prema drugim etničkim skupinama u BiH, sa ciljem da se
konzervira ratom postignuto etničko stanje i, istovremeno, stvori
etnički štit prema drugim etničkim skupinama. Takva naselja su oko
60% dovršena i 90% prazna danas, što sugeriše da ljudi kojima je
namijenjena gradnja ne prihvataju političku manipulaciju njima. SDS
se ove varijante sjetila naknadno i provodi je duboko unutar
teritorije, uglavnom da bi sačuvala ratom postignutu etničku
strukturu.
4.
Prosječno imovinsko stanje raseljenih lica na područjima HVO i SDS
povoljnije je od onog na području SDA, a motivisanost raseljenih
lica za povratak veća je kod pripadnika bošnjačkog nego ostalih dva
naroda. Zajednička karakteristika da je većina raseljenih lica u
težoj ekonomskoj i socijalnoj situaciji od domicilnog stanovništva i
podložnija je frustracijama. Izvjesna doza surevnjivosti domicilnog
stanovništva prema raseljenim licima i obratno vidljiva je iz
rezultata ankete, a potiče od općenito niskog standarda i jednih i
drugih.
5.
Otpori povratku pripadnika
”etničkih
manjina”
na ratom formiranim etnički čistim prostorima, vidljivi i
nevidljivi, postojaće dok je na vlasti politička opcija začetnika i
pristalica rata. Anketa je potvrdila inače poznatu činjenicu da je
kod običnog svijeta: islamskog, katoličkog, pravoslavnog itd.; ili
bošnjačkog, hrvatskog, srpskog i drugog ili kako god to zvali -
najbolje: građanskog - preostalo dovoljno tolerancije da prihvati
egzistenciju drugog. Nije prepreka u njima nego u politici i opštoj
sigurnosti stanovništva. |
4.6. OPSTRUKCIJE I PROPUSTI KLJUČNIH AKTERA POVRATKA |
Opstrukcije su živi dio politike prema izbjeglicama i raseljenim
licima. I ovdje postoje neki opšti (zajednički) i neki posebni
(specifični) elementi, vezani za nosioce politike na konkretnom
prostoru. Suština problema je u neizvršenju obaveza
”strana”
preuzetih Daytonskim dogovorom i u nekorištenju ovlaštenja stranih
predstavnika u zemlji. U prvom slučaju radi se o elementarnoj
opstrukciji, a u drugom o oklijevanju u korištenju prava.
Opstrukcije domaćih političkih aktera. Država BiH, Federacija BiH i
Republika Srpska kao ugovorne strane nisu, za osiguranje
bezbjednog dobrovoljnog povratka (Član 1, tačka I Sporazuma),
poduzele slijedeće mjere:
1.
Nije izvršeno usaglašavanje ustava entiteta s Daytonskim
dogovorom u pogledu izjednačavanja prava pripadnika sva tri
konstitutivna naroda na cijelom području države. Zbog toga su u
neravnopravnom položaju ostali Bošnjaci i Hrvati u Republici Srpskoj
a Srbi u Federaciji BiH, a oni proglašeni
”manjinskim”
narodom, kao i povraci.
2.
Ozakonjenjem rezultata ratnog etničkog čišćenja, kroz razlike
u pravima građana, stvorene su pretpostavke za dalje opstrukcije u
regulisanju prava izbjeglih i raseljenih lica, na slijedeći način:
a) Sa zakašnjenjem od 4 godine Parlament države BiH usvojio je
Zakon
o izbjeglicama i raseljenim licima, te je tako došla do izražaja
istovjetna opstrukcija u zadržavanju razlika u pogledu ustavnih
prava građana.
b) Provođenje ovog zakona preneseno je na entitete, tako da su
zakonima entiteta utvrđeni postupak i procedure u ostvarivanju prava
na povratak. Osim što to predstavlja dalje odgađanje povratka -
postupci regulišu prvo prava koje ova lica ne mogu ostvariti, pa tek
onda ona prava koja mogu.
c) Tek je početkom juna 2000. godine u Ministarstvu vajnskih
poslova potpisan međunarodni sporazum (koji su prihvatili i
entiteti) da se povratnicima ne traži posebna dokumentacija (pasoš i
dr) nego da svoj identitet i prava mogu dokazivati korištenjem
drugih raspoloživih ličnih isprava.
3. Opstrukcije povratku izbjeglica događaju se i u praksi na
područjima pod politićkom kontrolom HDZ i SDS na tri načina:
a) stvaranjem udruženja za ostanak na područjima egzila
(slučaj u RS), nasuprot međunarodnom i domaćem pravnom uređenju
prava na povratak;
b) izgradnjom naselja za raseljena lica ili uređenjem lokacija za
izgradnju u mjestima egzila sa ciljem cementiranja rezaltata
rata (područje Hercegovine za Hrvate, Posavina za Srbe);
c) Fizičkim napadima na grupe povratnika, zastrašivanjem i
direktnim onemogućavanjem povratka (u Hercegovini: Stolac,
Čapljina; u RS: Bratunac, Srebrenica).
Propusti stranih aktera. Ključni pravni propusti su u
slijedećem:
1. Visoki komesar UN za izbjeglice nije, u saradnji sa zemljama
azila i stranama repatrijacije, razradio plan repatrijacije. Taj
plan bi omogućio mirniji povratak po fazama i prioritetima za
određena područja i kategorije povratnika (Član 1, tačka 5).
2. On također, a ni OHR nisu iskoristili svoja prava i mogućnost
da se ranije uspostavi zakonodavna jednakost građana medu entitetima
i time nametne brže regulisanje prava izbjeglica i raseljenih lica,
na način kako je učinjeno u pogledu prava na imovinu.
3. Neizvršenje, preciznije: kršenje, odredaba člana 1 Sporazuma o
izbjeglicama i raseljenim licima, dovelo je do značajnih odstupanja
u primjeni ostalih odredaba Sporazuma u pogledu: stvaranja
uslova za povratak, saradnje s međunarodnim organizacijama, pomoći u
repatrijaciji i radu Komisije za raseljena lica i izbjeglice.
4. Zajednička odgovornost svih, ali u prvom redu međunarodnih
aktera, je propuštanje da se zakonu privedu ratni zločinci. Dok
se oni slobodno ili manje slobodno šetaju po opljačkanim područjima,
dotle je iluzorno računati s povratkom.
Republika Srpska. U vrijeme zaključenja Daytonskog dogovora
područje RS je gotovo u cjelini bilo etnički očišćeno. Vraćeno je
svega 1% Bošnjaka i 1% Hrvata do sredine 2000. godine. Na tom se
području nalaze izbjeglice iz Republike Hrvatske kojima je još
uvijek spriječen povratak, jer su u njihove kuće preseljeni
Hrvati iz područja Posavine prije početka ratnih dejstava
na tom području. Za preseljene Hrvate ne predviđa se povratak
u BiH nego zadržavanje u mjestima preseljenja uz obavezu
države da im omogući izgradnju stanova o trošku države Hrvatske.
Federacija BiH. Ne postoje ekonomske pretpostavke povratku jer je
privreda razorena, velikim poslovnim sistemima nametnute su barijere
za revitalizaciju. Obzirom da su oni locirani u gradovima a
izbjeglice i raseljena lica s ovog područja živjela su u većini u
velikim gradovima (Sarajevo, Zenica, Tuzla, Mostar, ...) i bila
zaposlena u njima. Podrška povratku vulgarizovana je i svedena na
goli povratak imovine.
5.
POVRATAK U GRAĐANSKA PRAVA KAO DOKTRINA
Uslovi u kojima se vodio rat u Bosni i Hercegovini specifični su
samo po načinu na koji je vođen, sredstvima i metodama. Cilj mu je
bio kao i kod drugih ratova: kontrola teritorija i resursa na njoj,
uključujući i radna mjesta, od strane jedne interesne grupe a o
trošku ostatka populacije. Da nije tako - izbjeglica i raseljenih
lica vjerovamo ne bi ni bilo.
Za razliku od povratka izbjeglica u ruralne sredine u kojima
povratak na imanje u pravilu podrazumijeva i rekonstrukciju ranije
stečenih ljudskih prava, povratak izbjeglica i raseljenih lica u
pretežno gradske sredine ne podrazumijeva automatski povratak u
ekonomsku, socijalnu, pravnu i političku sigurnost. Stoga, ali i
radi ruralnih sredina, povratak izbjeglica i raseljenih lica treba
da počiva na načelu povratka u ljudska (građanska) prava.
Mogućnost za masovan povratak u BiH definitivno je propala, jer
je koncept od početka pogrešno tumačen. Mjere koje se, u datim
okolnostima, mogu primijeniti podijelićemo na preduslove (koje je
nužno obezbijediti), mjere za pravno uređenje sistema i mjere koje
su nužne za otvaranje procesa demokatizacije.
5.1 PREDUSLOVI POVRATKA
Povratak izbeglica i raseljenih lica je uslovljen ispunjenjem
slijedećih osnovnih preduslova:
1. obustavljanje (sprečavanje) neprijateljstava. To je
rijetko kada izvodljivo inicijativom zaraćenih strana, a na
Balkanu izgleda nemoguće. Stoga je nužno prisustvo stranih
vojnih snaga, ne samo kao garancija postignutom miru nego i kao
upozorenje i prijetnja potencijalnom obnavljanju sukoba, koji su
veoma mogući u rovitim političkim i ekonomskim uslovima. Prisustvo
NATO snaga u BiH pokazalo se veoma korisnim u
stabilizaciji prilika na ovom području. Ono je i pokazatelj da je
moguće vojno zaštiti zemlju uz znatno niže troškove od njene zaštite
izvan NATO kišobrana.
2. izvođenje ratnih zločinaca pred sud. Povratak je prosto
neostvarljiv ako postoji realna prijetnja povratnicima da mogu biti
ponovo maltretirani na bilo koji način od strane onih koji su ih
protjerali s kućnih ognjišta i oteli im imovinu i prava. Pred
činjenicom da mnogi od zločinaca još uvijek uživaju neki oblik
zaštite, padaju svi argumenti i analize.
3. ekonomska pomoć. Rat ekonomski iscrpi većinu a posebno
male zemlje. Najčešće posljedice rata su veliki pad privredne
aktivnosti (koja između ostalog reducira i poreski kapacitet
privrede) i brzo narastanje socijalnih potreba društva u njoj
(uzrokovanih dijelom ratom, a dijelom naslijeđem). Obnova privrede,
kad se izvodi vlastitim snagama, vrlo je spor i težak zadatak,
utoliko teži što je zemlja slabije razvijena. Zbog toga je ekonomska
pomoć takvoj zemlji onaj katalizator koji omogućava ekonomsku i
socijalnu stabilizaciju zemlje. Dosadašnji, vrlo skromni, učinci ove
pomoći u Bosni i Hercegovini pokazuju da nije svejedno u koju
oblast će pomoć biti usmjerena, ali ne pobijaju njene povoljne
efekte.
4. otvaranje procesa demokratizacije društva. Rat kakav se
dogodio na Balkanu posljedica je jednoumlja koje ima dugu političku
istoriju i u kom se politička rješenja vide jedino u apsolutnoj
disciplini građana. Širenje vidika ne samo građana - birača i
političkih stranaka - nosilaca političkih opcija, nego i njihovih
vođa izuzemo je težak posao. Na prostoru bivše SFRJ pokazalo se
da politiku zemlje vode po pravilu loši učenici prethodnog sistema,
a u Bosni i Hercegovini začetnici rata kojima je primarni ratni cilj
bio lični profit. Kad ovakvi ljudi sjede na vlasti, nije moguć
ni jedan iskorak u demokratiju i slobode. Zbog toga ni ovaj proces
nije moguće otvoriti bez stranog uplitanja u politička rješenja.
Primjer BiH i prisustvo OHR-a u BiH ovo
potvrđuje direktno, iako se i njegovi predstavnici vrlo teško
snalaze u datim okolnostima.
Sva četiri navedena uslova su neophodni i jednaki po značaju.
Izostajanje jednog smanjuje efekte u ostalim, povećava troškove
funkcionisanja konkretne zajednice i odlaže vrijeme transformacije
društva. Također, svaku od pretpostavki treba detaljnije osmisliti
imajući na umu datu sredinu, ali to bi mogao biti predmet posebnog
istraživanja.
5.2 PRAVNO POLITIČKE MJERE
Na prednjoj, opštoj političkoj, platformi moguće je izgraditi
koncept povratka. On bi trebao da počiva na slijedećem:
1. Privođenje sudu i kažnjavanje ratnih zločinaca, jer oni
predstavljaju neposrednu prijetnju svim povratnicima bez obzira na
etničku pripadnost, i prijetnja će trajati toliko dugo koliko su
zločinci prisutni na području potencijalnog povratka. U ovom pogledu
ne smije biti oklijevanja - svi subjekti zaduženi za njihovo
hvatanje i dovođenje pred sud moraju uložili znatno više napora.
2.
Međunarodno posredovanim dogovorom
”strana”
u sukobu (Daytonski dogovor, u slučaju BiH) nužno je postići da
sve ”strane”
prihvate načelo primjene najviših međunarodnih standarda ljudskih
prava na području koje je predmet dogovora. Obzirom da se dogovorom
redovno definiše i početni oblik funkcionisanja pravnog sistema na
području u pitanju, implementacija tog načela predstavlja proces
kojemu će ”strane”
pružati otpor.
3.
U mjeri u kojoj se pruža otpor primjeni načela najviših standarda
ljudskih prava - mora postojati međunarodni arbitar s mandatom
da usmjerava nosioce sistema političkog odlučivanja, ali i s pravom
da uvodi odgovarajuće zakone kad ih nije moguće drugačije donijeti.
U slučaju Bosne i Hercegovine potrebno je izvršiti reviziju
svih donesenih zakona iz ugla primjene načela, pri čemu je potrebno
donijeti set osnovnih zakona na nivou države kojim se obezbjeđuje ta
primjena i odgovornost entiteta za njihovu konkretizaciju i
provođenje. Na nivou države su, sa stanovišta ostvarivanja prava
izbjeglica i raseljenih lica ali i šire - prava građana - veoma
potrebni:
a)
Izmjena Ustava BiH o konstitutivnosti. Mada se čini nužnim
ugraditi princip konstitutivnosti
”svih”
triju naroda na cijelom prostoru države, postoji šansa - koju treba
iskoristiti - za ugradnju principa konstitutivnosti građanina, bez
obzira na njegova etnička ili druga obilježja. Time bi se
jednostavno izbjegla manipulacija etničkim, socijalnim ili drugim
obilježjima pojedinih grupa.
b)
Zakon o osnovama poreskog sistema. U njega bi trebalo
ugraditi obavezu godišnjeg prijavljivanja prihoda i, dosad
neobuhvaćene, imovine domaćinstva. Ovim bi se stvorili uslovi za
dugoročno najracionalniji poreski sistem, izjednačio sistem poreske
kontrole i izgradio odgovarajući informacioni sistem o bogatstvu
naroda i države.
c) Zakon o minimumu socijalne sigurnosti građana. Treba da
počiva na informacijama iz sistema pod a), utvrdi i garantuje
minimum socijalne sigurnosti za sve građane u zemlji, definiše način
osiguranja sredstava i druge nužne elemente.
d) Zakon o osnovama funkcionisanja tržišta rada. Njime treba
ugraditi znatan broj od ukupno 66 ratifikovanih konvencija MOR-a,
dosad uočene nedostatke postojećih zakona iz ove oblasti. Na nivou
države potrebno je razviti sistem kontrole diskriminacije i podrške
hendikepiranim socijalnim grupama, migrantima, teško zapošljivim
licima i nedovoljno razvijenim područjima, kroz poseban Fond za
podršku zapošljavanju analogan evropskom Socijalnom fondu.
e) Osnivanje ministarstva za obrazovanje i rad na nivou države.
Moguće je i da Briselskom deklaracijom predviđeno
Ministarstvo za razvoj ljudskog resursa preuzme odgovornost i za
jedinstveno funkcionisanje tržišta rada. U oba slučaja upravljanje
sredstvima iz Socijalnog fonda trebalo bi povjeriti socijalnim
partnerima.
f) Revidovanje zakona o privatizaciji. Oba koncepta
privatizacije diskriminišu stečena prava radnika i, posebno,
izbjeglica i raseljenih lica, a finansiranje obnove i rekonstrukcije
privrede (i radnih mjesta) blokirala je Svjetska banka.
4. Zakon o izbjeglicama i raseljenim licima u BiH kao i druge
odgovarajuće zakone za područje države BiH treba podvrgnuti reviziji
radi uspostavljanja uslova i realizaciju održivog povratka, radi
uklanjanja proturječnosti u njemu i radi:
a) ugrađivanja prava povratka na radno mjesto s kojeg je
izbjeglica odnosno raseljeno lice protjeran, kao elementarnog
ljudskog prava zajedno s pravom na drugu, pokretnu ili nepokretnu,
imovinu. Nije, naime, dovoljno da to bude uređeno samo, niti
povodom, člana 143 Zakona o radu, koji uostalom blokira povratak.
b) koncentracije finansijskih sredstava u Fond za podršku
povratku na nivou države. Imovinski fond, predviđen Daytonskim
dogovorom, može biti prihvatljiv embrion tog fonda.
Koncentracija sredstava iz različitih izvora omogućila bi očuvanje
supstance vrijednosti, njihovo usmjeravanje u prioritetna područja i
ciljeve, a značilo bi podršku ne samo izgradnji kuća i stanova nego
i stvaranje osnovnih ekonomskih pretpostavki za opstanak. Fond bi
mogao primati i donacije u naturi (osnovno stado, poljoprivredne i
druge mašine). Ovim se ne sprečava angažovanje sredstava iz drugih
izvora u istu svrhu, ali se postiže veća transparentnost i brže
ostvarivanje ciljeva.
c) formiranja međunarndnog tijela za povratak izbjeglica.
Dobar embrion za ovo je postojeća Komisija za imovinska pitanja
izbjeglica i raseljenih lica kojoj bi trebalo proširiti mandat i
staviti na raspolaganje Fond pod b), uz uslov transparentnosti
priliva i odliva sredstava. Proširenjem mandata ovo tijelo bi moglo
upravljati osnovnim tokovima povratka. UNHCR, koliko god da
ima dobre namjere - nedovoljno se posvećuje pitanjima dugoročnog
opstanka povratnika. Ovdje je potrebno profesionalno tijelo koje bi,
nakon stabilizacije političkih i drugih prilika i u tijesnoj
saradaji s UNHCR-om, moglo biti reducirano ili preneseno u
nadležnost Ministarsna za razvoj ljudskog faktora.
d)
većeg angažovanja međunarodne policije. Multietnička policija
može se uspostaviti u znatnom broju opština u koje treba da se
izvrši povratak. U znatnom broju opština, međutim, to neće biti
moguće zbog srazmjerno niske zastupljenosti etničkih
”manjina”,
čime će pravo povratka u svim ili većini opština biti uskraćeno
marginalnim grupama kako god one bile formirane, jer njihovih
predstavnika nema u
”multietničkoj”
policiji. Zbog toga bi bilo korisno da se Međunarodnoj policiji
(IPTF) proširi mandat na pravo kontrole rada lokalnih policija i
pravo zaštite marginalnih grupa i monitoringa opšte sigurnosne
situacije u svakoj od opština.
5.3 MEĐUNARODNI AKTERI POVRATKA KAO TIM
Drugi akteri povratka, koji bi mogli imati znatan uticaj na tempo i
kvalitet povratka, su Svjetska banka (SB), Evropska banka za
rekonstrukciju i razvoj (EBRD) i OSCE.
1. Svjetska banka i Evropska banka za obnovu i razvoj. Većina
zemalja obuhvaćenih Paktom stabilnosti nalazi se u ekonomskim
teškoćama stvarajući bruto domaći proizvod u visini od oko 1500-3000
USD po stanovniku, a naslijedile su visoko razvijen javni sektor,
osim oblasti socijalne sigurnosti u užem smislu. Gotovo ni jedna od
njih nema dovoljan poreski kapaciiet da bi mogla zadovoljiti potrebe
u javnom sektoru, koji svakako zahtijeva transformaciju. Gotovo
svima je potreban dugoročni povoljan kredit za premoštenje, na drugi
način nesavladive, razlike u nivou razvijenosti gornjih dviju
struktura. On bi omogućio da se, u poreski relaksiranoj atmosferi,
rastereti privreda kako bi mogla normalno funkcionisati i izvrši
nužna transformacija javnog sektora u cjelini. SB i EBRD
raspolažu takvim kreditnim linijama i moguće ih je, uz izradu
odgovarajućih studija, ponuditi zemljama u pitanju. Dobar početak
dugoročnijeg promišljanja problema su projekti SOSAC i
SOTAC Svjetske banke, ali on nije dovoljan.
Osim
navedenog Svjetska banka trebalo bi da promijeni politiku prema
preduzećima s područja zemalja nastalih na prostoru bivše SFRJ.
Ona je, nakon Drugog svjetskog rata, 3,5 decenije finansirala razvoj
privrede, prihvatajući činjenicu da preduzeća iz privrede nisu
”državna”
nego društvena s tendencijom da se privatiziraju. Ta je
privatizacija devedesetih godina uzela veliki zamah, ali ju je rat
zaustavio a stranke na vlasti iskoristile priliku da nasilnim putem
ista podržave a zatim kroz izmijenjen koncept privatizacije -
prisvoje. Prihvatajući naziv
”državna”
kao suštinu vlasništva, Svjetska banka je odbila finansiranje svih
preduzeća dok se ne provede privatizacija. Ovim, ne samo da je sama
sebe dezavuisala, jer je ta ista preduzeća ranije veoma podržavala -
a sada to odbija. Takvim svojim stavom Banka je blokirala
rekonstrukciju privredne kičme (veliki poslovni sistemi), s
jedne strane, i upala u zamku stranaka na vlasti pa s njima čini
koaliciju, s druge. Ako nije moguće promijeniti novoetablirani
princip Banke, svakako je moguće finansirati danas sve manje ostatke
(tržišno opravdana jezgra) poslovnih sistema uz uslov da se takva
preduzeća privatizuju u toku investicionog ciklusa. Ovim bi se
rekonstruisao barem dio mogućnosti za povratak izbjeglica i
raseljenih lica na njihova radna mjesta i podržao opšti proces. Isti
pristup mugla bi prihvatiti i EBRD.
2.
Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi. Drugi težak
problem je izgradnja privtedne infrastrukture u jugostočnoj
Evropi. Područje je u velikoj mjeri zatvoreno i za snabdijevanje
i isporuku proizvoda, koji su, iz istog razloga, skuplji u nabavci i
u prodaji. Neće biti ništa novo rečeno ako se kaže da se privredni
razvoj pokreće investicijama u privrednu infrastrukturu, to većina
zemalja primjenjuje kao razvojnu metodu. Ono što problem čini
složenim je da ni jedna zemlja, obzirom da je svaka od njih premala,
ne može izgraditi mrežu modernih strateških saobraćajnica koje će ih
povezati s Evropom. Izgradnja modernog autoputa koji
bi dijagonalno sjekao područje bivše Jugoslavije
pravcem Maribor - Zagreb - Karlovac - Sarajevo - Goražde (Pale) -
Sandžak - Kosovo - Skopje - Solun i ogranak Sarajevo - Foča
-Podgorica - Skadar - Albanija - Grčka iz korijena bi promijenio
ekonomsku a zatim i političku sliku područja. Pojedinačno, ni jedna
od zemalja ne može predložiti niti izvesti takav projekt. Nema ga ko
niti predložiti, ukoliko to ne učini OSCE u saradnji sa SB
(EBRD) i Evropskom unijom. Jedna studija koja bi
preciznije definisala trasu i približno odredila sredstva i
propozicije pod kojima bi trebalo da se putevi finansiraju
(uključujući adaptaciju lokalnih zakonodavstava) bila bi moćno
sredstvo ekonomske i političke stabilizacije prostora.
3.
Ured visokog predstavnika Evropske Unije u BiH. Predstavnici
Evropske Unije u BiH konačno treba da prestanu posredovati
”između”
strana. Njihov bi učinak bio daleko veći i potpuno u interesu
građana (bez obzira na bilo kakvu pripadnost) i onih koji to nisu,
ako bi prednju (medijatorsku) ulogu zamijenili ulogom usmjerivača ka
cilju (četiri slobode). Oni jednostavno ne treba da dopuste bilo
kakvo odstupanje od trase zadate Daytonskim dogovorom, gdje
god da se nalazile trenutne pozicije stranaka na vlasti.
4.
Izgradnja tima. Sva tri pomenuta ključna međunarodna aktera,
ali i drugi zaiteresovani međunarodni subjekti, moraju konačno
početi djelovati kao tim koji vodi istom cilju. Njima mogu u znatnoj
mjeri pomoći domaće snage. U zemlji postoji kritična masa ljudi
koji su u stanju ponuditi ljudski prihvatljiva rješenja. Ne sjede
doduše u parlamentima i možda je to osnovni hendikep, ali su
upotrebljivi. Put kojim je pošao OSCE samo je jedan od načina da
se oni otkriju i da posljednji etnički progoni zaista budu
posljednji, barem u Evropi.
Prvi
dio teksta
Izvori:
1.
Projekt pud gornjim naslovom finansirao je Međuuniverzitetski
komitet za sigurnosne studije BiH, povjeren je Univerzitetu
”Džemal
Bijedić”
a zadatak su, osim imenovanog, realizovali Slavo Kukić, Šefik
Mulabegović, Nurko Pobrić, Veselin Trninić, Salih Bučuk, Nedeljko
Milaković i Suno Kovačević. Rezultati istraživanja prezentirani su
na naučno-stručnom skupu u novembru 2000. godine u Mostaru.
2.
U vrijeme potpisivanja Dejtonskog dogovora: Republika Bosna i
Hercegovina.
3. Srpsko građansko vijeće podnijelo je 1998. godine zahtjev
Ustavnom sudu BiH za usaglašavanja ustava entiteta s Ustavom BiH u
pogledu konstitutivnosti građana na cijelom prostoru, koji je još
uvijek vrlo daleko od toga da bude riješen.
4. Zakon je usvojen je na sjednici Predstavničkog dotna Parlamentame
skupštine Bosne i Hercegovine 24. novembra 1999. gudine i na
sjednici Doma naroda te Skupštine 3. decembra 1999. godine (SGBiH
23/99).
5.
Stav da se radi o osnovnom ljudskom pravu (pravo na rad i iz rada)
potvrdio je Međunarodni ured za rad Međunarodne organizacije rada sa
sjedištem u Ženevi, svojom presudom protiv Aluminijskog kombinata u
Mostaru, kojom određuje da se svi prognani i raseljeni radnici tog
kombinata imaju vratiti na posao i tretirati normalno zaposlenim.
Otpori toj presudi potvrđuju da je jedan od ciljeva rata i etničkog
čišćenja bio oslobađanje radnih mjesta za pripadnike
”vlastite”
političke opcije.
6.
Prema podacima kojima raspolaže Ured za povratak Srba u opšine Grada
Mostara i drugim izvorima, do aprila 2000. godine je samo na
području opšine Mostar - Sjever prodato i zamijenjeno između 60 i 70
kuća, mada je u ovoj opštini ostvaren primijetan povratak Srba - 86
sranovnika vratilo se u obnovljene kuće, a u kolektivnim smještajima
boravi ih 280. Zahtjev za povratak podnijelo je 585 porodica, što
predstavlja 50% predratnog stanovništva srpske nacionalnosti. Inače,
na području ove opštine je prije rata živjelo je 14.063 stanovnika,
od kojih 6.019 Bošnjaka (43% ), 4.940 Srba (35%), 2.681 Hrvat (19%),
Jugoslavena 369 (2,6%), i ostalih 254 (1,8%).
7. Također je u Upravi za geodetske i imovinske poslove opštine
Tuzla do kraja maja 2000. godine registrovano 278 ugovora o
zamjenama kuća, uglavnom, na relaciji Tuzla - Bijeljina. Na područje
Gnjojnica (Mostar), na kom je prije rata živjelo oko 800 Hrvata, a
danas pripada dijelu Federacije BiH s bošnjačkom većinom, gotovo
niko od Hrvata ne izjavljuje da se želi tamo vratiti. Gotovo svi
žele da ostanu u zapadnom dijelu Mostara, udaljenom svega nekoliko
kilometara od naselja. Budući da je ovo samo registrovani dio
procesa, cijeni se da oko 70% svih povrataka ima za konačan cilj
prodaju imovine, a ne ostanak.
Prvi
dio teksta |
|
|