Ciklus: Stanovanje

KREVET

        za Arianu

Onda kada si otišla,
presvukao sam ti krevet.
Dušek je izgledao
kao rascijepljeni zatvorenik.
Ako sada svjetlo ugasim,
nisam više siguran,
na kojoj strani ležim.
sa jednom nogom u zatvoru,
sa drugom na slobodi,
na spavanje se ne misli.

U RAZGOVORU

Ti znaš: ja sam samo jedan gost ovdje
u ovoj kući, jedan, što sjenke
traži ispod velikih drveća,
izbjeglog saveza u noći.
Ja sam oko, dok vjetar
u ogradi čita i potoku,
što se moru nazad muči,
jednu ludoriju
na leđima crta, kao zaštitu
protiv noći, što još čeka.
Između odlaženja i vraćanja
svjetluca dvoznačno so
u padajućem suncu.
Ti znaš, kome se obraćam,
tom licu, što me opazi,
bez da me prepozna. Dan je
završen, čuvari silaze bijeli
iz žbunja i drže sud,
ali uvijek tako, da se to
sa Bogom ne pokvari.

NASTAVAK PRATI

U kući stoje još uvijek mišalice
od poslednjeg stanara i u uglovima
luštura crvenog otrova,
da bi muhama bilo ukusno,
prije nego umru. Crne bube
leže na leđima, kao da htjedoše
pokušati, vazduh da okrenu.
Samo izgleda paukovi se
ovdje dobro osjećaju, sa krhkim nožicama
roman pričaju, čiji kraj
mi ne znamo. Na početku, tu znači
stoji jedno ubistvo, što se jednom crvenom niti
ostavi na svim zidovima ove kuće.
Onda dođe vrijeme žrtve, onda:
rat. Sada stanujemo mi ovdje,
čekajući na vjetar, što sve riječi kući
vraća iz ovog praznog neba.

Iz ciklusa: Tuđinovanje

MUČNO NEUTRALAN

Sve je već prokockano
onda kada jezičko djelo
napokon svoje pravo hoće
ruka već razlivena
u budućem znaku:
korist od nas opada.
Da drugi pati,
treba naučiti
po starom zakonu.
Samo dobre stvari
nas lijepe kao krv
na odjeći.

JEDNA KUĆA

Kuća je već spvaše
kada u njoj kročismo,
umorni od ljudi.
Samo jedna tuđa briga
čuvaše žar,
našeg očekivanja.
Otkinuh list kalendara:
ukaza se svijet, kao što bi.
Tijelo, koje mi ne znasmo,
poznavaše taj pokret,
što nas veže
i rastavlja.

POSLOVNA BILJEŠKA

Noćima čujah opet
vrisak ptice,
i žbun slušaše samnom.
Primirje, oštro
napunjeno sa jednom riječju,
to ostaje. Pedeset godina
nas je Hitler hranio,
sada trebaju oni drugi
jesti, mi posmatramo
kako zabijaju,
viljuške u vrat.
Noću čujah opet
vrisak ptice,
taj krilati epos
straha.

Prevela: Bisera Suljić-Boškailo