Marko Demicheli
ANALITIČNOST
KRAJOLIKA
Nad platnima Jusufa Nikšića |
|
Prije
desetak godina jedan od danas vodećih bosanskohercegovačkih slikara
Jusuf Nikšić - Jusa kao predgovor katalogu svoje samostalne izložbe
slika, zapisao je ispovijest koja je neobična ponajprije literarnim
predloškom, koji odaje slikarevu opčinjenost krajolikom, i njegovu
izuzetnu skromnost.
|
|
Navođenje teksta iz
kataloga sa mostarske izložbe zasigurno ima svoga razloga: |
| |
”Iziđem iz zida kao
pauk iz rupe
što muhu vreba ali me svjetlost rastoči
oglođe me do kosti
pa se vratim slijep tamo odakle sam pošao
Vratim se uzaludnosti svojoj.
Umoran navučem očne kapke
i sve se ponovo prikazuje
hodam bosonog s kamena na kamen
preskačem rijeku, a ona me tegli natrag
ne da mi dalje
Otvorim prozor, a zvuk me razbije
pa ne znam kako da se pokupim
zagrizem kamen od jada i ne slutim
da sam postao lišaj na ovom tlu.”
|
|
Jusa Nikšić |
|
Tekst o kojem
je riječ ima neraskidivu vezu između Nikšićeve slike i riječi,
pupčanu vrpcu kojom je vezan napor autora da se na sisi
izvorišta ispije datost koja izbija iz krajolika. Još je
davno veliki engleski slikar John Constable (1776 - 1838) ponajprije
poznat po svojim predstavljanjima pejsaža, u koje je unosio do
tada novo osjećanje, i transformacije prirodnih datosti,
govorio: ”Slikar
pejsaža mora da stupa kroz polja s poniznošću, nitko tko je
arogantan nije nikad imao sposobnost da vidi prirodu u svoj
njenoj ljepoti”.
Shvaćanje i
organizacija pejsaža od romantizma, impresionizma, fovizma,
kubizma i drugih slikarskih pravaca utire put revolucinarnim
saznanjima, koja su se odigrala tokom jednog stoljeća. Slikar je
tražio svoj odnos prema slikarskoj materiji, bespoštedno
tragajući da bi našao novo jutro, mirkokozmos, prve planove
podsvijesti, i na taj način transponirao svoje viđenje
krajolika. U ovom slučaju radovi slika Jusufa Nikšića - Juse
konstantna su analiza krajolika, stanovit rentgensko-emotivni
snimak načinjen
”pod suhim nebom”
- kako slikar kaže, i u kojemu diše Hercegovina. Na tim slikama
svjetlost je podbodena kandžijom, lebdećim ili naglim padovima u
intenzitetu gdje se zatiču obrisi likovnog rekvizitarija (brda,
stabla, raspeta zemlja, izbrazdane daljine), a to je osovina oko
koje se okreće Nikšićev izazov. Analitičnost slikareva postupka
kao da doziva odnos glazbe, njenih registara i harmonskih
sklopova koji prožimajući se sa tonskim i korisničkim
vrijednostima donašaju svojevrsnu fugu krajolika. Škrtost palete
ovog slikara proizlazi iz sažetka njegove percepcije, uz
prisutnost sive, okera, pečene zemlje, kobaltne plave i crnih
oivičenja koja su ponegdje naznačena.
Radost ove slikareve
akcije upravo je u toj samo na izgled tonskoj škrtosti, uz
preplet kompozicijskog skeleta Nikšićevog kadra.
Godine 1972.
nastaje ciklus slika pod naslovom
”Gnijezdo
u kamenu”
u kojima slika poprima gotovo apstraktnu impostaciju; uz širok
zamah kista i ponegdje jasno crnom bojom omeđenim skeletom, koji
se penje perifernim stranama dvodimenzionalne osnove. Boja je i
dalje suzdržana; plohe su obojene u nekoliko hladnih i toplih
tonova, zaustavljajući obojenu sinkopu koja klizi prema središtu
slike. Ovaj ciklus sli
|
|
|
ka nagovještava jedan novi prodor
koji u suštini prijeti da se gotovo sve ne pretvori u brzi zapis
bliži intelektualnom nego emocionalnom. On nagovještava kvalitetniji
novi odnos koji će se pojaviti u djelima
”Pod
suhim nebom”
gdje su i dalje prisutni bijela uz sivu sa okerno svjetlijim i
okerno tamnijim šrafažama koje se pretakaju u obojene površine.
Slike podsjećaju na svojevrsna torza kojima cirkulira avers i revers
škrtosti hercegovačke zemije. Odnosi čitavom kompozicijom ipak su
grafičnog oslonca, i nema karakterističnih sudara boje koja će se
pojaviti u kasnijim temperama koje su u stvari žarišna tačka ovog
slikara. Postepeno Nikšić svojim brojčano nevelikim opusom
dospijeva u boju koju slikar nanaša varirajući krajolik iz
naznake brda, stabala, puteva i
”plamenih
bjelina”.
Novina koju umjetnik donosi u ovim temperama, razgradba je
valovitih formi podignutih do barokizirajućih shvaćanja, pikturalnih
površina, kojima kadar poprima svojevrsni uzmah, djelujući poput
fuge krajolika. Prostor slike ima tendenciju puta u beskonačnost,
krajolik traje, linija horizonta je podignuta, i slikar kao u
brišućem letu ili s nekog uzvišenja posmatra i donosi novi krajolik
u kojem napokon ulaze i planovi, obojene površine. Desno ili lijevo
od središta slike postavljena je u glavnom elipsasta masa sa
naznakama stabala i granja. Time je sve dovedeno gotovo do simbola,
sadržavajući ipak oblike predmetnosti. Bjeline koje se pojavljuju u
slici postavljene su iznad obrisa brda, djelujući kao vibrata
magijskih stanja prvih vatri.
Ovim temperama akademskog slikara Jusufa Nikšića - Juse problem
slikareve akcije pretočio se u njegov identitet koji se pojavio
nakon sustavnog (ipak analitičnog odnosa prema slikarskoj materiji,
a vidljiv je na oko tridesetak tempera koje su bez sumnje
najvrednije u opusu ovog umjetnika.
”Odjek”,
Sarajevo 1982. |
|
|
