Munib Delalić
SAVREMENA NORVEŠKA
POEZIJA
Harald Sverdrup
|
|
Ima pjesnika
čiji skoro svaki stih, pa i onaj koji je naizgled tamom ovit,
izražava radost i usplahirenu obuzetost fenomenom postojanja.
Život je za njih sam po sebi neprocjenjivi dar kojeg treba
”do
kraja”
(i) poetski iživjeti, kojemu se treba posve predati, i od kojeg
treba što je moguće više uzeti. Jedan od takvih pjesnika koji se
životu bezrezervno, hedonistički predavao je bez sumnje i
norveški poeta Harald Sverdrup (1923-1992).
Sverdrup je izuzetno plodan stvaralac koji je, uz poeziju, pisao
i proyu (jedan roman i knjiga putopisa), a pisao je istovremeno
i za djecu i omladinu. Od njegovih dvadeset i šest objavljenih
knjiga, sedam- naest je zbirki pjesama koje ga doista svrstavaju
u red |
|
Harald Sverdrup |
|
prvaka
norveške i skandinavske pjesničke riječi. U knjizi koja se nudi
našemu čitateljstvu sabran je izbor iz svih njegovih pjesničkih
knjiga. Osim tih sedamnaest zbirki pjesama Sverdrup je objavio i
pjesničko djelo Gokstadova lađa (Gokstadskipet, 1980), koje je, kako
sam pjesnik kaže, ”duga
pjesma o dugoj lađi”.
Riječ je, u stvari, o poznatom vikinškom brodu, 24 metra dugom, 5
metara širokom, i skoro 2 metra visokom, iz, vjerovatno, 9-og
stoljeća, pronađenom 1880. u Gokstadu na jugu Norveške. Iako je vrlo
zanimljiva, tu ”dugu
pjesmu”
nisam našao za shodno prenijeti u cjelosti, ili pak
”pretvoriti”
u nepouzdanost jednoga, ma kako
”cjelovita”,
stihovna ulomka.
Harald Sverdrup se javio u književnosti neposredno nakon
Drugog svjetskog rata, zbirkom pjesama San i nagon (Drem og
drift, 1948). Već u tom njegovom lirskom prvijencu do izražaja će
doći pjesnikova iskrena
”radost
postojanjem”,
ali i misao o smrti koja je, uglavnom, bila odjekom ratnoga
iskustva, odnosno neposredno doživljenih strahota sa nizozemske
fronte. San i nagon će obilježiti i neke od njegovih
(kasnijih) dominantnijih zaokupiranosti kao što su (sudbinski )
upiti o ”čovjekovu
putu”,
o njegovu ”ishodištu”
i ”zalazištu”.
Indikativan je naslov jedne njegove pjesme iz te zbirke koji glasi
upravo ”Odakle
smo, ko smo, kamo idemo”.
Tu će svoje vidno mjesto naći i pjesnikova opsjednutost erotskim
elementima kamo se čovjekova tjelesnost opjevava, za norveške
poetske prilike, na doista poseban način. Nakon te prve knjige,
pjesnik će se redovito, reklo bi se ravnomjerno, javljati novim
poetskim djelom, u prosjeku nakon svakih par godina. Tako će on već
naredne, 1949. godine, objaviti zbirku pjesama Babel što vječito
gradi (Evig byggende Babel) koja će, skupa s knjigom On
nalazi svoju voljenu (Han funner sin elskede, 1953) još više
naglasiti ono što je karakteriziralo njegovu prvu knjigu
potcrtavajući, prije svega, pjesnikovu
”grozničavu”
potragu za sopstvenim poetskim izrazom.
Prijelomni trenutak u Sverdrupovoj književnoj biografiji zbio
se 1955. kada pjesnik objelodanjuje zbirku pjesama Raspjevana noć
(Syngende natt). Ta je knjiga konačno legitimirala pjesničku
samosvojnost ovoga autora i njegovu sjevernjačku
”netipičnost”
koja se ponajviše ogleda u
”sverdrupovskoj”
opijenosti životom, u njegovoj, reklo bi se,
”južnjačkoj”
toplini, ali i eruptivnoj snazi lirskoga izraza po čemu je možda
ovaj pjesnik i jedinstvena pojava u norveškom i nordijskom
pjesništvu. Sve naredne poetske knjige bit će, na neki način, na
tragu tematsko-motivske razgranatosti pjesama iz Raspjevane noći.
Dinamični međuodnosi životnih elemenata i jedno stalno prisutno
dramatsko dešavanje koje ne dopušta izvjesnost i koje usložnjava i
samu idilu, ako je ima, obilježit će zbirke pjesama Oganj svetoga
Elma (Sankt Elms ild, 1958) i Fantazija polarnog medvjeda
(Isbjornfantasi, 1961).
Kao i ostali nordijski pjesnici, i Harald Sverdrup je
zaokupiran fenomenom prirode i njenih neuredno-urednih zakonitosti.
Sverdrup je s prirodom posve
”na
ti”
počesto se pokazujući pravim
”poetskim
znanstvenikom”
s obiljem biljno-životinjskog svijeta koji izuzetno znakovito
nastanjuje njegov pjesmovni prostor. Kod njega je motivski često
prisutno sunce, i to u različitim varijacijama, tako da njegovu
pjesmu počesto prožima nešto južnjački svijetlo, temperamentno,
živopisno, upečatljivo. Časom sunca i svjetlosti, što je, kao
rijetko gdje, na sjeveru svetkovina svoje vrste, slavi se i veliča
život, istovremeno i sitnost čovjeka i svega ljudskog. To je itekako
prisutuo u skoro svim Sverdrupovim zbirkama pjesama, a jedna
je i naslovom itekako upućivačka, Pjesma suncu (Sang til
solen), iz 1964. gdje su pjesnički sročene prave male sunčane
simfonije sa uzvišenim, himničnim raspoloženjem.
U prirodi je smješten njegov Eros koji je, kao kod rijetko
kojeg drugog norveškog pjesnika, upravo izraz čovjekova prirodna
sadejstva s okolišem. Tu je čitava
”zbirka”
opoetizirana ”spolnog
života”,
”erotski
zemljopis”
bez premca. Stoga je nekako i posve nomalno, i razumljivo, da se i
pjesnikov okoliš doimlje itekako erotiziranim, pod visokim
”spolnim
naponom”.
Eros je, kao i misao o smrti, neraskidivi dio pjesnikova
promišljajna postupka, on će biti i ostati trajnim
”zaštitnim
znakom”
njegova pjesništva. Malo je ko, čini se, od nordijskih pjesnika o
ljubavi pjevao kao što je to činio Harald Sverdrup. Pjesma
upućena ženi a u slavu njezina spola i ljubavi provlačit će se i
zbirkama Opasni vjetar (Farlig vind, 1969), Prognane
riječi (Fredlose ord, 1971), kao i zbirkom Ljubav
(Kjarlighet, 1973).
Kad je ”život
nevjeran”
i kad ”gledamo
kroz masku smrti”,
onda preostaje jedino Ljubav, koju Sverdrup ne bez
razloga piše velikim slovom, ona je, kako ona kaže,
”svjetlo
u očima, čudo”,
ona nam ”posvećuje
patnju”.
Uz opijenost životom i životnom radošću, ovu poeziju zapremaju i
tamniji tonovi opterećeni životnom teškosti, mišlju o ratu i
elementariju zla i besmisla a što izravno upućuje na pjesnikovu
stalnu zaokupiranost svijetom i njegovim, kako on veli,
”poraznim
pobjedama”.
Ta ”silina
napretka”
svijeta sa svim ne-logičnim konzekvencama, a što je u norveškom
pjesništvu, među prvima, na karakterističan način dotakao Rolf
Jacobsen, svoje će značajno mjesto naći i u lirskom mišljenju
Haralda Sverdrupa.
”Ne
oslobodi me ipak odgovornosti”
reći će Sverdrup, iako je više nego svjestan sve krhkosti
riječi i njezina organičena djejstva, pokazujući se, moralno i
ljudski gledano, posve na visini zadatka. Prizvuci
”zlog
nasljeđa”,
ali i ”zle
suvremenosti”,
prožimat će se, sukcesivno, od prve knjige, pa i knjigama Zeleni
kalendar (Grenn kalender, 197a), Stari Luis i druge pjesme
(Gamle Luis og andre dikt, 1976) te knjigom Strašilo za ptice
(Fugleskremsel, 1980). Ne bez note ironije, pa i sarkazma, pjesnik
će se zapitati ”šta
s pjesmom učinismo”
kad je ona, eto, i ”motorizirana”,
šta učinismo od našega života kojeg živimo
”sa
zgrušanim krikom oko usana i očima što u bol zure”,
i ”ko
nas je tome naučio?”
Od prve Sverdrupove
stihozbirke provlačit će se i prizvuci rata čije je strahote pjesnik
iskusio na nizozemskoj fronti još kao mladić 1941. Tako će u
skoro svakoj njegovoj zbirci pjesama biti prisutna i poneka pjesma s
ratnom tematikom. Rat će posebnije doći do izražaja u knjizi Naš
sigurni život (Vart trygge liv) iz 1982., što je svojevrsni
”dijalog”
između različitih ”pozicija”
sa, dabome, itekako prisutnim ironijskim zasjecima, tako svojstvenim
ovome pjesniku.
Tu je naš ”sigurni”
život kamo se navodni znaci mogu podjednako, i ironijski, i
znakovito, staviti uz sva tri pojmovna elemcnta.
”Naš”
život! ”Život”!?
U svojim posljednjim pjesničkim knjigama kao da je Sverdrup
htio na neki način sublimirati svo svoje pjesničko iskustvo. Tako će
zbirkom pjesama Čas svjetlosti (Lysets oyeblikk, 1985)
dominirati opet žena i njezino tijelo, odnosno veličanstvo
ljubavi, ali će se nemalo osjetiti i prizvuci bola i razigranosti,
to ”tamno
perje oko našeg srca”.
Tu je opet i obilje prirode i pjesnikovo nenarušivo pouzdavanje u
elementarna i izvorna osjećanja. Općenito je mišljenje da
Sverdrupovih deset posljednjih godina života ujedno
predstavljaju i njegov najbogatiji poetski period. Tad je on, uz
pomenuti, poetski moćan, Čas svjetlosti, objelodanio zbirke
pjesama Ždralovi plešu (Tranene danser, 1989) i, na kraju,
Sunčani konj u brijegu (Solhest i berget, 1991). Čime se, doista
impresivno, i bez ostatka, potvrdio kao pjesnik
”punokrvne
pjesme”,
ali i posve svoj, nekanoniziran, do kraja dosljedan samo svojoj
nedosljednosti. Harald Sverdrup je kao pjesnik u pravilu
nekonvencionalan (kakav je, kažu, bio u životu), nesvakidašanj,
možda i jedinstven, posebno po svojoj odanosti Životu i Ljubavi.
Za njega bi se mogle primijeniti riječi koje je on izrekao govoreći,
jednom prigodom, o Hamsunu: |
| |
Iza sna si pronašao tragičan zakon
O vječitu susretu između nje i njega,
To dvoje što radije ubijaju,
Ili pristaju da budu ubijeni,
Nego da umre ljubav sama.
Jer ”što
smo mi u odnosu na ljubav”
MIRAZOM SVEZANA ŽENA
Prići tebi
Je kao izići gol u crvenu izmaglicu mraza,
Ukočene zalediti ruke, i oči pune snijega.
Zagrliti te
Je kao zagrliti drvo
Što je zatvorilo svoje proljetne pore,
Opet priljubiti svoja bijela usta inju i gađenju.
Dodirnuti tvoje talasave udove
Je kaa kliziti bjelinom smrznuta brijega
I do krvi se na ledenu koru posjeći.
Gledati te
Je kao zuriti u smrznuto nebo
Sa zelenim sjevernim svjetlom hladnoće
Što povrh lica luta.
Mogu te osjetiti na svojoj koži
Poput brončane figure što u parku grize.
MORSKA VILA
Duboko pod vodom
Kamo svjetlo smaragdno
Zeleno sjaji
Kao u gustu ledu
Morske vile žive.
Jednom je ovdje živjela morska vila
Koju poznavah, končanim okružena sjenama.
S blijedim se ribama igrala i lijenim meduzama,
I bilo je kao da kroz žice harfe
Bešumno klizi morska struja.
Pod sobom gdje svjetlo u mrak
Plovi
Vidi svjetleća stvorenja,
Svjetiljke što lutaju
Mrakom i tišinom.
Ne usuđuje se u mrak
Spustiti
I odjenuti tijelo školjke
Florom modre svile.
Jer svjetiljke navješćuju smrt.
Ona pliva samo u svježoj vodi,
I uživa u prigušenu zvuku
Žiga udarena s bučne lađe života
Što prolazi daleko gore
Gdje sve užarenim ognjem svijetli.
Jednog se dana drznula približiti vulkanu
Živopisna sunčeva izvora
I naslijepo zaplivati vodom,
Dok orkani su bjesnili sve to jače
Bubnom opnom.
Životni oluj protiv moje male morske vile!
Sav sok života iz nje iscijedi.
Beživotna, na morsku se površ pope,
I poput mrtve ribe visini
Svoj bijeli trbuh pokaza.
Odabrao, preveo i prepjevao:
Munib Delalić |
|
|
|
