I mada sam već unaprijed znao da će moji, za zapadnoevropske prilike doista luksuznih, pet sedmica godišnjeg odmora prohujati poput neretljanskog vjetra u jesen, opet me, evo, iznenađuje činjenica da za samo par dana moram iznova pakovati kofere, pa na sjever, brdu, što bi rekli seljaci iz okoline Konjica.

No, da ne bi, kao nekih ranijih godina, baš ništa ostalo nezabilježeno, evo nekoliko kratkih zapisa po kojima bih ovaj vacantie (odmor) imao pamtiti. Iz njih, iz ovih skica, možda zrcali nešto od atmosfere koja ovih postratnih godina vlada u mom zavičaju, ali i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Prođoh Bosnom kroz gradove...

Kao što je, zbog ukupnih (ne)prilika i za očekivati, preovladavajuće su tamne boje. Ali, BiH zacijelo ne bi bila to što jeste da se i u okolnostima opšte besperspektivnosti i faktičkog raspadanja, povremeno ne jave bljeskovi vedrine, smisla, ono malo duše, poslije kojih se, u piscu ovih redaka, redovno javi tanka nada: možda nije sve propalo... No, kako su ti bljeskovi redovito vezani za ono čega je oduvijek bilo u Bosni i Hercegovini - za prekrasnu prirodu i jedan broj sjajnih ljudi, istinskih Bosanaca i Hercegovaca na koje nikakve Trube Čopora nisu mogle pogubno djelovati - zaista ne znam hoće li ti momenti za pamćenje biti dovoljno jaki da, vremenom, spase moju zemlju.

No, ostavimo se velikih ciljeva. Kad bi svako u svojoj sredini uvjerio barem jednog bližnjeg u ljepotu zajedničkog življenja... Kad bi poslije čitanja ovog teksta, barem jedan čitalac uzdahnuo: ‘Bogo moj, što nam je bilo lijepo! Moglo bi nam opet tako lijepo biti!’

ČIN PRVI ILITI: SEMINAR BEZ (DOMAĆIH) SLUŠALACA

Odmah po dolasku u Konjic, uključujem se u rad četvrtog po redu Međunarodnog seminara o demokratiji u multietničkim zajednicama, čiji je pokretač, alfa i omega, sociolog-politolog, profesor Džemal Sokolović, Konjičanin ‘na privremenom radu’ na Univerzitetu u Bergenu, Skandinavija. Svake godine, povećanjem broja učesnika, internacionalni karakter skupa sve je više naglašen. Tako, ove godine, osim nezavisnih intelektualaca iz cijele bivše Juge (prvi su nam put, koliko ja znam, u goste došli i ljudi s Kosova), tu su uvaženi gosti iz Japana, Kanade, SAD, Švicarske, Austrije...

Kvalitet predavanja, diskusija i panela je prilično neujednačen, što je i za očekivati, s obzirom na veliki broj učesnika, kao i na raznolikost njihovih profesija i ličnih interesovanja.

Neki su mi predavači prilično dosadni, naročito oni koji ‘s visoka’, iz (kvazi) akademskih visina nastoje da dijagnosticiraju stanje u BiH, ponavljajući toliko puta izrečene fraze o demokratiji, ljudskim pravima, ‘svetim’ paragrafima ove ili one međunarodne konvencije...

Sasvim su drugačije priče ljudi sa terena, onih koji dobro poznaju lokalne prilike i na osnovu njih pokušavaju iznaći prijedloge za pat-poziciju u kojoj se, evo, već niz godina nalazi Bosna i Hercegovina, ali i skoro cijeli prostor bivše Jugoslavije.

U sjećanju mi, tako, ostaju nadahnute diskusije Jakova Fincija i Miroslava Jančića, visprene upadice i inteligentne primjedbe Slobodana Bjelajca i Slavka Kukuća, interesantno predavanje o položaju žena na Kosovu djevojke čijeg se imena, na žalost, više ne sjećam... Poslije panela Konjičana, na kome je nas petoro-šestoro iz raznih uglova i, uglavnom, veoma jednostavnim jezikom govorilo o dugoj tradiciji i nasušnoj potrebi zajedničkog života (a ne su-života) u Konjicu i Bosni, prilazili su nam i čestitali mnogi slušaoci, govoreći da se radilo o jednom od najinteresantijih seminarskih jutara.

Lijepo. Samo, baš kao i prošle godine, bilo mi je upadljivo, i veoma neprijatno, odsustvo samih građana (podvlačim:  građana Konjica) na predavanjima i diskusijama Seminara. Jer, salu su uglavnom punili sami gosti ­ učesnici. Pitam se, opet, radi li se to o onoj našoj tipičnoj provincijalštini: ‘Ma, šta oni nas imaju učiti?! Ta, znamo mi već sve o tome!’

ČIN DRUGI: ‘MOJI’ HOLANĐANI

Možda zvuči čudno, možda - s obzirom na čuvenu bosanskohercegovačku gostoprimljivost, čak i bogohulno - ali u zavičaj ne volim da dovodim goste, ‘moje’ Holanđane.

Pa iako se tamo vazdan trudim da ‘razbijem’ uobičajene zapadnjačke predrasude o, recimo, ‘vjekovnoj mržnji’ ili o ‘bošnjacima - fundamentalistima’, do ovog sam se odmora tvrdoglavo opirao ugošćavanju mojih domaćina iz zemlje lala i kanala.

No, ove godine konačno popustih i, eto ih, srebrnom pticom mi na sedam dana u goste doletješe It i Henk, simpatični šezdesetogodišnjaci koji su nam bili pomogli još od prvih izbjegličkih dana u Holandiji.

Još kad smo ugovarali dolazak, rekoh im da u mom zavičaju mogu očekivati tek dvije lijepe stvari: divnu prirodu i raširene ruke dobrodošlice. Sve ostalo: država, organizacija posla, ekonomija, željeznica, ceste ili je već katastrofa ili se katastrofi ubrzano približava.

O nekim specijalnim pripremama u vezi s njihovim boravkom nije bilo ni govora. Odlučio sam da vrijeme provodimo uglavnom na Boračkom jezeru, za tu priliku, napokon, osposobivši neke osnovne uslove: pristojan wc, ‘sunčani’ bojler, česmu za umivanje i pranje suda (sve bilo devastirano još od rata).

Uostalom, osim, što bi rekli Sarajci, Boračkih jezera, tu su i Glavatičevo, kanjon Neretve, pa ako baš zatreba, i Konjic, Neretva, njegovi čuveni drvorezbari, te onih par mjesta na kojima se može dobro jesti. I, čini mi se da je upalilo! Ljudi se oduševiše Boračkim, Neretvom a, bogami (Konjičani, naćulite uši) i Našim Šeherom. Izgleda da su ozbiljno shvatili moje riječi upozorenja, pa kao da ih one naše ‘tamne stvari’ nisu pretjerano smetale: rupe na cesti, plaža na Jezeru nerijetko ‘išarana’ smećem, slavine koje svako malo ‘presušuju’. Očito, ljepota okolnih brda i šuma bijaše ih dobro ‘zveknula’. A da ne govorim o dobrodošlici moje majke, tetke, ujne i ujaka, znanih i neznanih s kojima bi se, i bez znanja jezika, već nakon sat vremena - rukama, nogama a najviše srcem - odlično sporazumijevali.

Na rastanku, nakon strelovitih sedam dana, na sarajevskom aerodromu, suza u oku gospođe It bila je najbolji odgovor na moju dilemu: jesam li bio dobar ambasador zavičaja?

TREĆI ČIN: RAFTING ILITI UŽIVANCIJA NA DIVNIM VODAMA

Od Hitkove kolibe nadomak Glavatičeva do mosta za Spiljane kod Konjica trebaju vam otprilike, tri, tri i po sata vožnje dobrim gumenim čamcem. Za tih nekoliko sati vozite se niz Neretvine bukove, buljite u okolna brda i planine, ‘blejite’ neizmjence u nebo, k vrhu kanjona, pa u teško opisivo zelenilo i, na mjestima veće dubine, tamnilo Neretve. Za to vrijeme, pomalo strahujete na bukovima, nekoliko se puta smokrite do gole kože i guzice... I često vrištite! Vrištite k'o fol od straha, a, u stvari, od radosti što vas je, danas, Bog doveo baš ovdje, na ovaj potez, ovaj prostor kakvih zasigurno više nema mnogo na dunjaluku.

A ono o strahu: nema frke, u Hitkovom gumenom čamcu visoke kvalitete sigurniji ste no u sopstvenom golfu, naročito ako se u njemu za volanom nalazi vaša žena! Jer, Hitkovih više od hiljadu spuštanja niz Neretvu, kao i njegovo dvoje ‘pikuladi’, starih jedva desetak godina, koji vas na tom putu prate, siguran su zalog da se nemate čega bojati.

Uostalom, i Henk, moj holandski gost, bio je oduševljen raftingom. A Holandjani i veslanje na divljim vodama, što se ono kaže - k'o Bog i šeširdžija!

Pri kraju, kad smo se već spremali na ‘iskrcavanje’, nemalo se iznenadih kad nam Hitko reče da smo mi, to jest: jedan novopečeni Zagrepčanin, drugi isto tako ‘uzratni’ Beograđanin, treći, moja malenkost, naturalizovani ‘leteći Holandez’, te dva tvrdoglava Konjičanina koji i dalje (do prve dobre prilike) neće nikud iz grada pod Vrtaljicom - u stvari, prva grupa ‘izvornih’ Konjičana koji su se s njim spustili niz Neretvu. A, kaže, dolaze ljudi odsvakle. Iz inostranstva, iz Splita, Rijeke, Beograda ... (Oprosti, dragi čitaoče, ali ja nikako da se naviknem na sva ta nova inostranstva.)

Nije li to još jedan primjer provincije u pozadini: ‘Šta zna naš mali Hitko šta je Neretva?!’

Poslije tri nedjelje u Konjicu i na Boračkom, moja mala ‘škvadra’ seli se kod druge bake, u Slavonski Brod, (uh!) inostranstvo.

Pošto sam ih odvezao i, po dogovoru, ostavio mojoj Slavonki i sinovima našu ‘jetu’ na raspolaganje, već drugog se dana busom vraćam u zavičaj. Ekspresno.

Nije da sam s punicom u specijalno lošim odnosima. Dapače. Nego, ne mogu, brate, da izdržim u njenom malom stanu na plus trideset. Osim toga, preko glave mi je ravnice, a zna se da Slavonija, na žalost, baš i ne obiluje skijaškim centrima.

A sad o putešestviju.

Prvo dugo čekanje na granici, na savskom mostu između dva Broda, Slavonskom i Bosanskom (‘Srpskom’, pa onda spora vožnja kroz ovaj drugi, na ulazu - pun ruševina. Grad s dva imena. Prvo je ime ‘pravo’, po njemu ga svi znamo, A drugo, novoskovano, samo dokazuje koliko su sadašnji njegovi gospodari, u stvari, nesigurni u njegovo, čisto poreklo.

(By the way: ne treba biti nikakav Frojd pa tu, u tom sindromu pridijevanja ‘nacionalnog’ imena svemu i svačemu, pa i onome što nikad nije bilo ‘naše’, (jedno)nacionalno, očitati jednu svojevrsnu društvenu paranoju, sindrom bolesti cijelog jednog društva, plemena, zajednice.)

A u Derventi, gradu koji je u rukama istih vlasnika, kao maljem me udari jedna slika, kontrast na koji se, eto, s tugom bilježim, sve brže navikavamo. Naime, na južnom izlasku it tog gradića, sada preplavljenog ćiriličnim pismom i simbolima pravoslavlja, lagano prolazimo pored jednog, za takvo mjestance, upravo ogromnog groblja koje je, sudeći po onome što oko vidi, gotovo u potpunosti ­ katoličko! Nigdje, reklo bi se po an pasan pogledu na gradsko groblje, ni ‘srpskog uveta’ u ‘srpskoj’ Derventi! Nikad, barem do ovoga rata.

Pretjerujem, naravno. Ali, da su prije ovoga rata u Derventi živjeli poglavito Hrvati, to je svima znano. I da je Derventa ‘prodana’ u trgovini istočnih i zapadnih komšija, i to je poznato svima, osim zagrženim fanaticima sa jedne ili sa druge strane.

Ali, ja ovdje pričam o slikama, slikama koje te, neželjene ali toliko realne, nevjerovatne u svojoj okrutnosti, svaki put tjeraju da se naježiš.

‘Srpska’ Derventa i more katoličkih križeva na njenom izlazu! A šta je, pobogu, bilo loše u našoj Derventi, tablama i obavještenjima na oba pisma, u našoj toleranciji, zašto da ne kažem i: ljubavi prema drugom, drugačijem? Šta je bilo pogrešno u našem ranijem životu, kad nismo vodili računa o imenu, naciji, pedigreu... Takvim pitanjima razbijam glavu eve do Zenice, do drugog busa, pa i u trećem, od Sarajeva, sve dok me, na Bradini, opet ne ‘zveknu’ istovrsne slike: ono spaljeno selo, i džamija na nemjestu. Jesu li je morali baš tu napraviti? I, je li inat, prkos, u ovakvim stvarima ikad dobar odgovor? Ne izjednačavamo li se, takvim postupcima, s onima koji su sve ovo smislili, i započeli? Priželjkujem da neko od mojih bošnjačkih kolega - pisaca ili ljudi iz drugih struka ponudi na to pitanje promišljen, odgovor. Ja bih - trebam li to i naglasiti - takav odgovor sa oduševljenjem prihvatio.

PETA, POSLJEDNJA SEDMICA: ŠANTIĆEVE VECČRI, PARTIZANSKO GROBLJE I JOŠ PONEŠTO

Taman kad, razgaljen tišinom, nevjerovatnom prirodnom pojavom nakon decenije ipo roditeljskog staža, u miru doma svog jedinog (Konjic, Ulica Suhi do br.9) odlučih da u zadnjih 7-8 dana nikud ne mrdnem - osim u pokoju kafanu, naravno, iz drijemeža me trgne telefon: Alija Kebo, agilni Mostarac, pjesnik, urednik, zove me na Šantićeve večeri. ‘Biće prvo okrugli sto o Hamzi Humi, pa idemo na Šantićev, Hamzin i Đikićev grob, pa književno veče u Pozorištu, večera ... Dolaze, među ostalima, i Pero Zubac i Jevrem Brković.’ Bogati, ko da ne zagrize takav mamac?! Pa bio bih budala, i to mahnita, sto posto!

Malo potom, zove Željko Grahovac iz Zenice: ‘Čuješ; bolan, pa morali bismo se prije no što odeš naći u Sarajevu. Pa nismo se, valjda, kamenicama gađali!’

A Željko je dobar čova. Veliki književni radnik. Poslije mog Pluka i sijaset njegovih projekata, ove godine ‘zakurlavamo’ još jedan, možda čak i dva projekta. Što bi oni iz Audicije rekli: i prevod i recitaciju.

Tako ti ja i ove godine odoh u Sarajevo, da se naeglenišem s Grahovcem, nabubam kod Ferhatovića i da me opet ‘opljačka’ onaj ‘pokvareni’ imenjak (Samardžić), vlasnik najbolje (i najskuplje) sarajevske knjižare Bybook, pravog hrama za ljubitelje lijepe riječi. Neka, nije mi žao. Samo neka me i dalje tako ‘varaju’! .

A o Šantićevim, u Mostaru, i mostarima, vam, vala, namjerno ni slova neću kazati. O njima će vam, zacijelo, zboriti i bolji, i pismeniji od mene.

Samo, za kraj, jedna kratka o groblju. I to partizanskom. U Konjicu. Jučar, vraćajući se s očeva groba, moje i Svenkove slomljene ruže (čitaj, čitaj, Svenko, sinčino), izgubljen u zavičaju, svratih do Partizanskog groblja. Skriveno iza stabala i velikog žbunja, to je i danas omiljeno sastajalište zaljubljenih. Neka, tako i treba. Čak i jučer, u po bijela dana, moradoh ustuknuti, povući se da ne ometem dvoje mladih, zagledanih u Neretvu, obuzetih ljubavničkim ‘ćirlikanjem’.

Nastojeći da ostanem neprimjetan, udaljim se i malo osvrnem oko sebe. Prilično zapušteno: visoka trava, grafiti, u jednom uglu gomile piva i nekoliko kartonskih kutija od pizze...

Počnem čitati ta imena koja su, bez partijskog ili nacionalnog ključa, prije bezmalo šezdeset godina, pala za slobodu moga zavičaja: Mate, Simo, Hasan, Jozo, pa opet Mate, pa Zvonimir, Savo, Asim... Eh, gdje li je sad Mak Dizdar, da pomoću ovih kamenih spavača probudi nacionalističkim opijumom zaražene mnoga Bosance i Hercegovce!

S jednog nadgrobnog kamena, sasvim izblijedjelog natpisa, drvcetom skinem sasušen pseći izmet koji se tu, po svoj prilici, bio odavno ‘ugnijezdio’.

I namah mi laknu, kao da sam učinio nekakvo v'oma dobro djelo.

PS. Na pravoslavnom groblju u Konjicu, u neposrednoj blizini očevog groba, nalazi se i porodična grobnica predaka mojih suhodolskih komšija, porodice Žuža. Na crnom mermeru, zacijelo postavljenom još za ‘onog vremena’ doslovce piše: ‘Porodična grobnica obitelji Žuža’.

Ja vidio, i zapisao: za inat naciočistuncima!