Prof. dr Bogdan Mesinger
OKOVANA I ISKOVANA NADA
Christus 2000. Nesima Tahirovića
(fragmenti iz dnevnika autorova prijatelja) |
Christus 2000.
Tako je snažna potreba da se o ovom opusu Nesima Tahirovića govori - a opet: tako
je snažna sumnja u potrebu govorenja pred ovim djelom stvorenim od šutnje (iako je
nabijeno zvukom koji odjekuje iz povijesti, kao iz nekog rezonatora vječnosti), stvorenim
od svjetla (svo je u odbljescima, kao da mačevi svjetla izbijaju iz ovih slika, sličnim
štitovima), i, konačno, stvorenim od mira - iako je punije nemirom, dinamikom i
suzdržanim silama, kao da ga nije kovao čovjek, nego sam svemir u nekoj od svojih
nepoznatih kovačnica.
Ovo je djelo nešto što govori nečujnim zvukom - a zvuk se osjeća. Govori
svjetlom - no to je više ona svjetlost koju se sluti u molitvi no svjetlost fizička. Ono
je molitva - a tiho je. Ono je vapaj i poziv - a muči mukom dubokim. Ono je i filozofija
o čovjeku i njegovu bitku - a ta filozofija govori isključivo vizijom, i ne može se
iskazati verbalno. Ono je vjera - no ta je vjera samonikla kao što je samonikla ljubav...
Okovana strast i iskovana nada.
A kovano je patnjom više nego čavlima.
Ući u njegovu dubinu i poistovjetiti se s njim - a ne napisati esej. Jer što
znači još jedan esej, (jedan od bezbrojnih već napisanih)?
A opet - ne reći ništa, ostati zatvoren u tom hramu simbola... Ne bi li to
značilo isto što i poreći ga...? Treba govoriti, ma kako bile nemušte riječi.
No ako je djelo oblik ispovijedi - ne bi li bio njemu najbliži govor onaj koji je
isto tako osoban, kao što je ispovjed onaj vid govorenja koji je osobniji od bilo kojeg
drugog.
.................................................
(nekoliko dana kasnije: dilema o prijateljstvu)
Pročitao sam ponovo ovu (malo patetičnu?) pomisao o kozmičkim dimenzijama
Nesimova djela i njegova smisla, i onda me je na trenutak potkopala sumnja: pišem li o
Nesimu tako stoga što mi je prijatelj - pa sam, tako osoban, postao i neobjektivan i
neumjeren?
A onda shvatih da je upravo obrnuto: on mi i jeste prijatelj upravo zato, što
samoga sebe prepoznajem u njegovu djelu. Nije prijateljstvo pokrenulo takvo razmišljanje,
nego je ono plod razmišljanja koja su i prijateljstvu prethodila i vodila me k njemu. |
Nesim Tahirović - Ilustracija |
Ono što nisam znao sažeti u riječi - on je sažeo u simbole. Jasne i lapidarne,
kao što su jasne i lapidarne primarne istine.
Tada sam shvatio: bili smo prijatelji i prije no što smo znali jedan za drugoga.
Naravno - odnos ka njemu, pa i govorenje tada postaje još osobnije.
No takva osobnost je nužna, kao što je nužna bliskost medu ljudima.
I opet: Bosna - i Krist...
Kao da leži jedna i magijska i mistična nužnost u činjenici da se Krist, dvije
tisuće godina nakon sebe sama, morao i ponoviti, i provjeriti, i suočiti sa sumnjom da
bi uopće, kao vjera, i mogao opstati. I to (zar je slučajno?) - ponovo u zemlji
najtežega egzodusa koji se zbio nakon onog arhetipskog egzodusa Izraela. A to je
Bosna.
Multikulturalna, drevnija od svih zemalja oko nje, multikonfesionalna,
multietnička, a postojanija od svih nestalnih kultura oko nje (kao da je i sama tek jedan
ogroman stećak u vremenu), ona je morala istisnuti iz sebe ideju o Kristu dvijetisućite
godine upravo stoga što je i zemlja svih vjera i zemlja svih nevjera.
Bosna je postala komprimiranim čovječanstvom.
Pitanje: da li će opstati Bosna - samo je derivat dubljeg pitanja: da li će
opstati ljudski svijet? Bosna je odgovor na to pitanje. Ili će to biti.
Nesimovo djelo CHRISTUS 2000 to nas izravno pita.
Da li barem čujemo pitanje..:?
Nesimovo djelo kao fascinacija
Budim se ujutro i dolazim u svoju radnu sobu.
Na zidu, u potmulom bakrenastom sjaju, dočekuje me Nesimova slika ”Kapija
neba”. Veliki okrugli, štitoliki amblem, na kojemu reljefne
drveno-metalne interpolacije, poput mističnih ideograma, ispisuju oblike koji su i
cvjetoliki, i slični nišanu (koji kao da se rascvjetava - pomalo u ponekom trenutku
asocira na vitki vrat šargije), i slični biljki koja niče u iracionalnom prostoru. A
iznad svega suncoliki i zvjezdoliki cvijet...
Ova zagonetnost čini da je cijela soba u tihom uzbuđenju stvaranja i previranja
nenametljivih, ali prisnih značenja. Slika - postajem svjestan toga - kao da postojano
zrači.
Soba je preobraćena njome. Pritajena značenja, tik ispod praga potpunog
objašnjenja (kojega i nema - jer se značenja pretapaju i struje prostorom), dočekuju me
u sobi, upijaju u sebe (ili ih ja upijam?) i potiču na mišljenje i traganje. Na neki
način, one osmišljavaju život.
Ova fascinacija, i značenjem, ali i materijalnošću i, čak, sasvim fizičkim
svjetlotvorstvom (slike drugih umjetnika ne zrače svjetlost doslovno - fizički) čini
ovu sliku i svjetlosnim i duhovnim žarištem moje sobe. Zahvaljujući njoj ja, kad god u
sobu stupim, stupam pred kapiju neba. I ona mi tiho sugerira: kapija je u Tebi!
Potraži ključ - i otvori je!
Dobio sam sliku od autora prije više od deset godina. No nije li Krist
Dvijetisućite već bio nagoviješten i njome - i svim što je njen autor već tada
iskovao?
Nesimovo djelo kao umjetnički medij
Ovo je djelo umjetnost. No svojom pojavnšću - krajnje materijalnom i krajnje
iracionalnom istovremeno - ono svoju genezu ima u vremenima i djelovanjima prvobitnog,
primarnog čovjeka u vremenima kada nešto što bi se moglo nazvati ”umjetnošću”
nije još niti postojalo.
Ono je starije od umjetnosti. Ono je djelovanje - kako bi se posredovalo između
materijalnog i vidljivog, te nematerijalnog, duhovnog svijeta.
Tu je i djelovanje koje nazivamo ”obrtom” bilo nužno - no tek kao dodatna vještina.
No dubinski je smisao toga djelovanja arhetipska magija.
Svojom genezom starije od umjetnosti kao medija - Nesimovo djelo je istovremeno
postumjetničko, gotovo futurističko ostvarenje sinteze spleta najavangardnijih
umjetničkih traženja. Ono je i objekt-slika, i instalacija, i happening, i kip i
ikona... |
Nesim Tahirović - Ilustracija |
Ukratko - ono je i multimedijalno, ali i postmedijalno. Jer ono svojom
medijalnošću izlazi iz okvira umjetničkih medija, jer je istovremeno i putokaz i
nadgrobni monument, ono je i štit i mač, i ikona i svetište, i tarih i tabut, i molitva
i pjesma...
A ako je tabut - u jednom iracionalnom smislu, jer je odar smisla dovedenog na sam
prag smrti, ono je i tarih koji govori o neumrlosti smisla.
A da li bi djelo koje je drugačije (tj. - konvencionalnije) načinjeno moglo
ponijeti (i podnijeti svojom snagom) poruku objave Krista, ugroženog Antikristom
nečovječnosti Dvadesetoga stoljeća?
I pišem to velikim slovom - jer to nije broj, no ime našega postojanja pred
presudnom dilemom.
Dan za danom - a svaki je dan ponovljena dilema
Strahovita je morala biti borba protiv sumnje u skrivenoj talionici ovoga djela - a
ipak, u ovom se djelu ne osjeća niti jedan prizvuk sumnje.
I svako je Nesimovo djelo pojedinačno pitanje, upućeno, isto tako, pojedinačnom,
mada nepoznatom čovjeku. Ono pita. TEBE pita!
Ovo je djelo i fizički nabijeno potmulom jekom u kojoj je stvarano.
No ono očekuje, sasvim duhovno, odjek u čovjeku.
Čujemo li ga? Teško i s mukom.
To ga je moralo potkopavati, razapinjati sumnjom. I djelo koje je dnevnik Vjere - u
tamnoj dubini svoga rađanja, negdje ispod i iza onog što možemo, što nam je dozvoljeno
vidjeti, moralo je biti i Dnevnik sumnje.
Trebalo ju je napadati stalno, iz dana u dan. I duhom - i fizičkom snagom.
Ta čisto fizička, tjelesna energija koju je trebalo ugraditi, kao u neprekidnoj
borbi, u stvaranje ovoga djela, bio je čak fizički napad na sumnju. Svakodnevni. I tako
svakodnevno (kao Dnevnik!) - slika!
I potvrda i očitovanje snage.
I zato je ovo djelo - Pobjeda.
Za sve nas. |
Kozmogonija Nesimova djela - ili djelo kao svemirski dnevnik |
Svemir je sustav smisla. On je univerzalni duhovni i moralni oslonac. Zakoni
čovječnosti i ljubavi ukovani su u zvijezde. Odnosi u svemiru zvjezdani su zapis smisla
ljudskog postojanja. Postojeći u svemiru, čovjek je zvjezdani brodar kozmičkim oceanom
vječnosti. I to je sve dotle dok svoju općeljudsku prirodu potvrđuje djelom i vjerom.
Otprilike tim bih riječima - ili njima sličnim - pokušao iskazati kozmičku
filozofiju ljubavi i morala kao svemirskog zakona, koja je ukovana u Nesimove vizije.
Nazivi djela to govore. To i nisu nazivi djela, nego imenovanja vizija, kojih su
djela i odsjev i otkov. ”Prodor u vasionu” . ”Vremensko
klatno”. ”Kolumbova lađa”. ”Stvaranje
svijeta”. ”Mehanizam noći”. ”Tri
stanja Mjeseca”. ”U prostranstvima sedmih nebesa”. ”Kozmički
događaj”. Itd. itd.
Kozmička imaginacija iz koje izviru ove vizije čini se neiscrpnom. Kao da su se u
autorovu imaginatoriju zaista otvorile ”Kapije neba”.
Treba ovo zvjezdano vizionarstvo suprotstaviti paklu bratoubilačkog klanja, koje
je iskasapilo Bosnu (kojoj sudba ”oblik srca dade” -
kako reče jedna sarajevska pjesnikinja, Leona...) da bi se ne izmjerila (što je
nemoguće), nego naslutila njegova proročanska veličina.
Svemir se u ovom djelu javlja kao zvjezdana sveta knjiga - više no Kur’an i
Biblija istodobno. Stotine vizija, stotine djela, stotine stotina dana... Djelo se
pretvara u kozmički dnevnik jedne humane vizije koja teži k svome ispunjenju.
(A nije li i moja potreba da o tom djelu pišem mali osobni dnevnik svojevrsne
opsjednutosti njegovim vizionarstvom u kojem prepoznajem sebi blizak duhovni svijet,
također mali, osobni derivat onoga što to djelo u svojoj proročanskoj misiji i jeste?).
(zapis o silama i osjetilnosti u djelu)
Mogao bi se napisati mali lanac eseja o silama koje su utisnute u ovo djelo, već
načinom na koji je stvarano, te o njegovoj neposrednoj čulnoj sugestibilnosti.
Slike su tek apstrakcija. Sve. Privid su. Jedva materijalnije od misli. Da li je,
recimo, uopće čulno sugestibilna, osjetilima izravno ponudena, drvena ploča na kojoj je
naslikana ”Mona Lisa”? Uglavnom niti ne znamo da je naslikana na ”dasci”.
Drvo je poreknuto slikom - kao što je papir poreknut crtežom, platno uljem, itd. itd.
Materijalnost Nesimovih slika tako je snažna da njegova djela bude sva čula.
Osjetilo sluha, osjetilo dodira, osjetilo vida, a u potaji osjetilo mirisa već je spremno
da oćuti okus i miris paljenja kroz koje su neka djela prošla u alkemiji njihova
fizičkog nastajanja.
Mogao bi se napisati mali esej o zvuku koji je u djela, kovanjem, ukovan. O
prigušenom svjetlu - kao što je prigušeno svjetlo kojim zrači usijani metal pri
polaganom hladenju. O taktilnom doživljaju hladnoće kovine, hrapavosti rustičnog
drveta, zatvorenosti kvrge glave čavla - komprimirane snage željeza...
Djela su tako materijalna da se čine poluprirodnim tvorevinama. A to ih čini i
materijalno gotovo neuništivim.
U njih je i fizički ukovana njihova vječnost.
Da nije toga - da li bi humanizirani kozmos mogao u njima ostaviti svoj otisak?
Bilješka o stvaranju, vjeri i patnji
I velika umjetnost i velika vjera rađaju se samo iz velike patnje.
Vjera i umjetnost kao da su u svojoj dubini istovjetne. I u jednoj i u drugoj
patnja se preobražava u stvaranje. U život.
Djelo koje me zaokuplja istovremeno je i umjetnost i vjera. U čovjeka i
čovječanstvo, u svemirski smisao njegova postojanja. A to znači: u svemirsko poslanje.
Krist je sintetički simbol sveukupne vjere. On nije samo kršćanski. On je
nadkršćanski. Apoteoza je čovjekova iskupljenja.
To iskupljenje u svakoj je Nesimovoj viziji. To je misao koja ga, iz dubine njegova
duha i boli, pokreće.
Ako se igdje mogao javiti, makar kao vizija, Krist našega vremena, mogao se javiti
jedino u Bosni. Opsjeda me ta misao.
Kao što je Krist - ideja koju simbolizira - summa summarum svih vjera, tako je
današnja Bosna summa summarum svih patnji.
Bosna je čovječanstvo.
I tko bi to mogao reći izravnije i snažnije, nego umjetnik kojega su iskonska
kultura i duboki duh Bosne oblikovali?
Na sudbini Bosne danas čovječanstvo provjerava može li, uopće, opstati. Djelo
Nesima Tahirovića upravo to pita.
Istovremeno, njegovo djelo je i odgovor. Može!
Može - stvaranjem i vjerom u smisao, ako su prekaljene patnjom. Iz krvi se rađaju
zvijezde.
Osijek, ljetni dnevnik (srpanj, kolovoz i rujan) godine dvijetisućite. |
|