Ante Tomić
NAJLJEPŠE STRAŠILO
Mlada hrvatska proza |
Ante Tomić (Hrvatska), rođen je 1970. u Imotskom,
živi u Splitu. Studirao je sociologiju i filozofiju na Filozofskom
fakultetu u Zadru. Objavio je knjigu priča Zaboravio sam gdje
sam parkirao (1997.), a uskoro mu izlazi roman Što je muškarac bez
brkova?
- Poglavlje iz romana Što je muškarac bez brkova - koje opisuje kako se
peče janjetina, zašto je pijancima zabranjeno na ringišpil i kako oni što imaju puno
para ponekad završe bez oba uha.
Sveti je Ante osvanuo vedar i topao kako i priliči jednome zaštitniku djece.
Osvanuo je u čistim plahtama još krutim od glačanja, u mirisu šampona i vodica za
brijanje, u odjeći s koje je istom otrgnuta etiketa i osmjesima zajapurenih kuharica,
radostan i svečan. U kupaonicama su dječaci pomirljivo puštali materama da im sapunaju
vratove i uši. Kao prvi kršćani, ni glasa ne bi pustili dok bi ih se mučilo, stoički
su podnosili najgore užase u slavu dobrog čovjeka iz Padove, tog fenomenalnog sveca koji
na tratinu preko puta crkve donosi ringišpil i štandove s đinđama, balone i
pištaljke, plastične mačeve vrlo prikladne za lemanje pasa i mačaka i pištolje na
vodu koje je najbolje puniti mokraćom.
A njihovi su očevi za to vrijeme pokraj ražnjeva, gutajući slinu, vodili
ozbiljne polemike o idealnim uvjetima pečenja janjaca: o brzini okretaja, kaloričnim
vrijednostima različitih vrsta drva, o intenzitetu plamena i udaljenosti mesa od vatre.
Svatko to ovdje bolje zna od drugoga, jer je dobro ispeći janje jedna od malobrojnih
vještina koje Smiljevćani doista cijene. Takvi su to ljudi. Pitanja života i smrti,
smisla i besmisla, njih ne zanimaju. Neki bi vas od njih možda i ošamarili ili vam čak
pljunuli u lice da im kažete da su neke od zvijezda što trepere nad njihovim tikvama
već tisućama godina ugasle. Granice svemira, gibanje svjetlosti, Ahil i kornjača, šum
što ga proizvodi pad mjerice prosa... nitko se ne gnjavi tim glupostima. Ali ispeći
janje, molit ću lijepo, to je već druga pjesma. Ništa na ovome svijetu nije tako
zajebano i pipavo kao valjano ispeći mlado, domaće, još od sise, desetak kila teško
janje. Različiti stavovi, različite škole i učenja, malne cijeli svjetonazori oštro
se suprotstavljaju u dimu koji draži oči.
Puno je svijeta danas u Smiljevu. Rodbina iz gradova iz prtljažnika vadi darove,
novu kapu i bocu konjaka za djecu, dvadeset deka kave u zrnu - jer tko zna šta sve
stavljaju u onu mljevenu?! -i kutiju napolitanki za tetku, usidjelicu. Bricin srednji sin
Ranko, desetogodišnji krizmanik, od svoga je tetka dobio kopačke i istoga ih časa,
ispod bijele košulje sa šarenom leptir kravatom i modrih hlača ispeglanih na crtu,
nazuo. Mater viče na njega:
"Budalašu jedan, pa di ćeš u kopačkama na krizmu! Srećko!...
Srećko!" viče jadna žena. "Eno je Ranko obujo kopačke i uteka, ajde mu ji ti
skini!"
I Brico, za kojega valjda još samo njegovi najmiliji znaju da se zove Srećko,
poleti za djetetom, a mali bježi preko vrtova, kramponima gazi mladu salatu i rajčice.
Svijet se oko desete ure pomalo okuplja u središtu mjesta. Mnogi su došli iz
okolnih sela, jer je smiljevačko svetkovanje svetoga Ante događaj od iznimna značaja za
društveni život cijeloga ovoga kraja. Graja je nesnosna: automobili se jedva probijaju
kroz gužvu, vozači živčano trube, glasaju se pištaljke i plastične strojnice, iz
razglasa vrtuljka grme stari šlageri. Galama oko prodavača janjetine samo što nije
poprimila razmjere građanskih nemira. Sumnjičavo odmjeravajući nije li janje možda
staro ili krvavo pečeno, svjetina se tiska i nadvikuje oko banaka, gdje pod sjekirama
leti iverje kostiju i komadići mesa i kože frcaju kao geleri po novim košuljama.
|
Gabrijel Jurkić - Vila naroda moga (1911.) |
No, domalo će cijeli taj cirkus na koji sat vremena umuknuti. Počinje misa s
procesijom gdje će se vidjeti oni što se odavno nisu vidjeli. S noge na nogu za križem,
ozbiljno i u pola glasa pripovjedat će se novosti: o Jakovu koji je od nekog Nizozemca
izvukao golemi novac od osiguranja, a nije nego rame iščašio; o Kuzminoj starijoj - je
li se ono Jelkica ona zove? - koja je u Zagrebu ostala noseća sa svojim profesorom na
fakultetu, đubre bi joj moglo djed biti; o Njonji koji je u lovu slučajno ranio pašanca
Jozu, a možda i nije slučajno; o Marinku Anđelijinom koji se misli za stalno vratiti u
Smiljevo...
O ovome potonjemu i njegovim namjerama svijet je pokazivao najviše znatiželje,
dobrim dijelom svakako i zbog njegova pomalo nesvakidašnjeg izgleda. Odjeven u
ružičastu svilenu košulju i bijele hlače, s žutim puloverom kicoški prebačenim
preko leda, rečeni je Marinko toga dana na misi značajno spuštao naočale do pola nosa
svaki put kada bi ugledao kakav zanimanja vrijedan primjerak ledične ženske. Nekako
podsmješljivo i nadmoćno je podizao obrve odmjeravajući noge, bokove i prsa prisutnih
dama i potiho coktao jezikom od zadovoljstva kao da sve to njemu može biti. Mnogi bi se,
barem među muškim svijetom, doduše i zakleli da njemu puno toga može biti, posebno
kada je ovaj visoko iznad glava vjernika svojim kratkim debelim prstima na kojima se
presijavalo prstenje spustio tisuću maraka u baršunastu vrećicu za lemozinu. Banknota
koju je Marinko razmetljivo podigao prema svjetlu, razgledavajući je nekoliko časaka kao
da dvoji je li krivotvorena, nekako je zasjala u smiljevačkoj župnoj crkvi kao da se
radi o dosad nepoznatome prikazanju Duha Svetoga.
Marinko je bio jedan od onih Smiljevčama koji su uspjeli u velikome svijetu:
rođak, kum ili barem zemljak čiju je adresu dobro imati uza se kada odlaziš u
Njemačku; kod kojega ćeš u nevolji prenoćiti i ručati i dobiti valjan savjet o svemu
što se tiče njemačkog radnog zakonodavstva i kupovine polovnog mercedesa. Vlasnik
praonice automobila Kroatien i viđen član hrvatske emigrantske zajednice, sitan i brkat
čovo koji je, po vlastitom priznanju, "udavio ko mačku" udbaša koji ga je
trebao ubiti, u Smiljevo je bio došao sa svojom jedinicom Julijom. Debeljuškasta i
ponešto zbunjena Julija govorila je hrvatski s teškim njemačkim naglasom i imala čudne
ispade - kao kada se rasplakala vidjevši gdje njezina tetka sjekirom odsjeca glavu
kokoši pa su je svi držali pomalo slaboumnom, ali su čak i oni najpodrugljiviji bili
vrlo susretljivi s njom. Kako je već poželjno biti susretljiv s nekim tko ima ili će
naslijediti hrpu novca.
Stari se Marinko namjeravao zauvjek vratiti u Smiljevo ponajviše stoga kako bi
svojoj jedinici našao kakva čestita hrvatskog muža. Tako je barem tvrdio. Užasavao se
činjenice da bi se njegova kći mogla udati za nekoga plavokosog Švabu.
"Pa da mene moj zet zove Vater", objašnjavao je Marinko okupljenima u
Bevandi. "pa ja... ja... ja...."
"Šta bi mu ti?" upitao je netko.
"Jebo bi mu milu Mutter!" zgrozio se Marinko.
Oni zlobniji su šaputali da Marinku zacijelo nije samo Julijina sreća na pameti i
primjećivali da je stari počeo bojati kosu, odijevati šarene košulje, kititi se
prstenjem i trubiti iz auta ženama uz cestu. Nepotkupljive su smiljevačke žene zgađeno
pljuvale za razvratnim emigrantom, solidazirizrajući se valjda na taj način s njegovom
pokojnom ženom, plahom i šutljivom Ivom, za koju nitko nije znao da je bolesna sve dok
sirotica nije prije malo više od pola godine tiho umrla. No, muškarci su šutjeli i
povlađivali Marinku. Jer, osim što je bio imućan, stari je bio i iznimno cijenjen u
visokim političkim krugovima, intimus mnogih ministara, doministara, generala i saborskih
zastupnika, sve odreda starih pajdaša iz emigracije koji su nemali broj puta nalili
čuture na račun vlasnika praonice automobila Kroatien, pa onako pijani cmizdrili na
njegovu ramenu i ispovijedali svakojake budalaštine.
Marinkov je politički put, njegova "borba za Hrvatsku", kako on voli
kazati, počela na Badnjak '63. kada je dvadeset i šestogodišnji seoski zgubidan u
jednome društvu neoprezno zapjevao: Druže Tito kupit ću ti fiću, a mercedes Anti
Paveliću. Zbog te je gange sretnu Novu 1964. dočekao na slamarici okružnog zatvora,
nije ga spasilo ni to što se s mladim domaćim pijetlom, dvadeset svježih jaja i lijepim
komadom pečenice u ondašnjoj miliciji za njega zauzela njegova ojađena mater Anđelija.
"Ma, Andrija, reci po duši, znaš ga i sam", žalila se starica debelome
inspektoru, dok se pijevac zavezanih nogu batrgao na podu od linoleuma, "di će on,
popišanac jedan, kupovat aute ni za duvan nema."
Ništa nije pomoglo. Andrija je doduše uzeo i pijetla i jaja i pečenicu, ali je
Marinko svejedno punih četrdeset dana žlicom strugao crvljiv grah s dna otučene porcije
i praznio crijeva u metalnu kiblu u uglu ćelije. No, kako je već život kao pasijanc
gdje se katkad naoko beznadno loše karte iznenada lijepo otvaraju i slažu, tako je i
dotad uglavnom promašena egzistencija jedne seoske dangube svoj smisao dobila upravo
među pljesnivim zidovima okružnog zatvora. Poljubac sudbine u njegovu je slučaju imao
težak zadah po rakiji, luku i trulim zubima. Ni sam Marinko se više ne sjeća kako se
zvao taj stari lupež, višestruki kriminalni recidivist koji je očekivao suđenje zbog
tko zna koje po radu provalne krađe. Tek, neizlječivi ga je tat dobrohotno kao rođenoga
sina naputio što mu je sve činiti i komu se valja obratiti za ilegalan prelazak granice.
Marinko je već mjesec dana po izlasku iz zatvora bio u Austriji, dva tjedna kasnije u
Njemačkoj. I nije se povezao s našljencima koji su tamo obijali zlatarnice, kako ga je
savjetovao njegov zatvorski cimer. Sa strašću koju je teško objasniti samo željom za
zgrtanjem novca, možda zbog usamljenosti među ljudima čiji jezik nije razumio, pa i
ustrašenosti nepoznatim svijetom, uhvatio je teško raditi po šesnaest sati na dan.
Jedni su njegovu promjenu skloni objašnjavati činjenicom da se malo po dolasku
oženio skromnom, kućevnom hercegovkom Ivom. Drugi pak potiho kažu da je dobar dio
Marinkova imutka ipak sumnjiva podrijetla. Neki čak tvrde da je on bio i... no, dobro,
nećemo sada o tome. Kako bilo, Marinko je naskoro kupio mercedes.
Za sebe, ne za Pavelića.
U selu se samo nagađalo koliko je njegovo bogatstvo. On sam nije govorio o tome i
kada bi ga netko upitao, stari bi samo odmahnuo rukom smiješeći se, kao da je takav
silni novac nešto što običan čovjek ne može niti pojmiti. No, koliko god je krio
cjelinu svojega imutka pa se i ljutio kada bi ga netko pitao o tome, Marinko nije mogao
odoljeti da se ne pohvali barem dijelom svoje stečevine. Ali, činio je to promišljeno i
izokola, praveći se da mu zapravo nije stalo i kako mu sve te hiljade maraka strašan
teret. Gotovo da se čovjek sam sebi začudi kako je uspio ne poludjeti i poslati sve u
vražju mater pa razdijeliti pare sirotinji i zatvoriti se u neki pustinjački samostan.
"Evo, pogledaj", kaže Marinko vadeći plik novčanica iz džepa,
"šta će ovo meni? Samo mi muku čini. Šta ti misliš, da bi ja bio zadovoljniji da
ja ovoga neman? Bi ovo!" odmjeri emigrant od lakta. "Sve ti je ovo, moj rodo,
ništa! Ni po čemu ti ja nisan sritniji od onoga što živi od plaćice i krpi kraj s
krajem od prvoga do prvoga, a za večeru nema nego malo blitve i dva jaja utvrdo. More bit
da je njemu i bolje nego meni?!"
"Njega bar ne muči čir na želucu", dometnu Crni sućutno.
"Tačno tako", složi se Marinko, "to si dobro reka... Nego, ljudi,
oćemo li mi štagod izist? Mala! Mala!" dreknu stari konobarici, "ajde, dođi
vamo da naručimo." Krezuba konobarica dolazi, iz džepa zamazane pregače bez
riječi vadi blok i olovku. "Šta ćemo?" obrati se emigrant ponovo onima što
su se s njime ovdje, na prostim stolovima od dasaka, pod ceradom došli okrijepiti nakon
službe Božje.
Brico, Crni, Milan i Ante, muž Marinkove sestre, sramežljivo šute: Marinko ih je
pozvao pa ne mogu oni sada gospodariti njegovim novcem.
"Ajde, bogati, naručite, nemojte da vas žena čeka", sokoli ih bogatun.
Muškarci svejedno šute piljeći preda se, onako kako su prošutjeli i propiljili
dobar dio svojega školovanja.
"E, jeben li vas mutave", kaže Marinko prezirno. "Daj nan... Koliko
nas je? Jedan, dva... pet. Sad nan daj tri kila pečenoga, dva litra vina i dvi vode. Za
poslje ćemo još vidit."
"Donesi i kapule", protisnu Milan stidljivo.
"I kapule", složi se Marinko. "Donesi jedno dva naramka kapule,
onako, ko da ćeš je prid kravu bacit."
"U mene krava ne jide kapule!" pobuni se konobarica.
"Ma, bogareti!" začudi se vlasnik praonice Kroatien.
Dernek se razmahao, čuju se šijavice i gange. Mladež ciči na vrtuljku, momci
hvataju metalne stolce svojih družica smjelo kao Tarzani pa vitlaju nedužnom
ženskadijom. Zaviorenih kosa one vrište ustravljene i radosne istodobno. To je
eksplozivna mješavina, gora od kerozina, jača od trinitro-toluola: po afrodizijačkoj
vrijednosti vožnje na njemu, ringišpil gotovo da ide u red sotonskih pojava.
"Čuvaj okolo! Čuvaj okolo!" grmi iz staroga razglasa. Sasvim opravdano.
Osim zaljubljenih, druga kategorija ljudi kojima baš nije za preporučiti vožnju
vrtuljkom su pijanci. Njima je to vrtoglavo zadovoljstvo čak izrijekom zabranjeno: na
komadu daske na kolcu zabodenom u ledinu pored ringišpila ponešto klimavim slovima, ali
vrlo rezolutno stoji - "Pjanima pristup strogo zabranjen". Vlasnik je tako
odlučio još prije dvije godine kada se, unatoč upozorenjima, jedna skupina pijanih
budalaša ugurala na metalne stolce, ni vezat se sami nisu mogli. Onda ih je zavrtjelo, pa
je njima, hvala Bogu, pozlilo, pa su se svi skupa centrifugalno izbljuvali po narodu,
krošnjama kestena i pročeljima okolnih kuća.
Marinku i Brici, Crnome, Milanu i Anti sada je došla njihova janjetina i oni
masnih brada zdušno glodu, zubima trgaju komade mesa, zborno hrskaju mladu kapulicu, svi
na istome poslu, a opet nekako svatko za sebe. Zamislili se teško pa i ne vide onoga
drugoga, ušutjeli kao da im je, božemiprosti, žao toga janjeta što ga blaguju. Na
posljetku, kada su ubili glad i ostalo im čisto zadovoljstvo u hrani, Marinko prvi
progovori.
"Onda", reče Marinko bezazleno, "zna se ko će ovo platit... Neka
časti komu je danas imendan..."
Ante u taj čas prestade jesti i ustravljeno pogleda onaj but što ga je upravo
očerupao. Podiže glavu, reklo bi se, rasplakat će se čovjek. "Hi, hi, hi",
zasmija se emigrant veselo.
"Ne beri brigu, rođo, zajebavan se. Di bi tebe tvoj Marinko pustio da
plaćaš." Ante se kiselo nasmija.
"E, jeben li vas blesave", nastavi Marinko. "Ništa vi ne
razumite... Pare?! Pare su, moj sinko, đavlija stvar. Nije za svakoga da ima para. Čovik
poludi, obist ga uvati, počme činit pizdarije..."
"Ima toga. Ima", reče Milan iznenada. "Ja san čujo da su se tako u
Ercegovini dvojica što su došli iz Njemačke takmičila ko će imat lipše
strašilo..."
"Ajde, bogati, ko ti je to reka", kaže Marinko, pomalo ljut što ga se
prekida. "Priča mi čovik", ne da se Milan "kako je sve počelo kad je
jednomu došla mater pa ga pita da ima li štagod stare jakete za na strašilo, a on,
"Majko, krvi ti Isusove, šta imaš tražit staru, eno ti pun ormar novi novcijati
jaketa. I tako ti njemu mater stavi novu jaketu na strašilo. Novu novcijatu! I sad, vidio
ti to njegov susid i pobisnio! Raspizdio se načisto! Neš majci, stavi ti i on na svoje
strašilo novu jaketu, a, da bude bolje od onoga susidova, metne mu i košulju. Novu
novcijatu košulju! Na to ti i oni prvi stavi strašilu košulju, pa mu još i gaće
obuče. Onda ovi drugi veže kravatu. Ovi prvi metne đilet. I tako ti cili cirkus ispadne
od toga, cilu nedilju dana su njizi dvojica tako zajebavala jedan drugoga ko će imat
lipše i šesnije strašilo. Na kraju, skupili se ljudi, gledaju čije je lipše. I ne
moš se odlučit: na svakomu i šešir, i mantel, i jaketa, i đilet, i gaće, i
kravata... Raskopčali ji - i opet oba strašila imaju maje, oba donje gaće, obadva imadu
šudarić u žepu, sve po propisu, molin ljepo. Ko prava gospoda. Kažu ljudi, e, jebi ga,
ne more se odredit koji je lipši, oba su jednako lipa. Kad kaže jedan od ove dvojice,
`Je kurac, nisu isti, pogledaj momu u džep od košulje'. Povirili oni u džep od
košulje, kad tamo - sto maraka! Sto maraka mu njegov gazda stavio u džepić, da
strašilo ima za džeparca."
Svi se sada smiju osim Marinka. On je, čini se, zbog nečega malo i uvrijeđen.
"Lako se vami zajebavat", kaže Marinko prijekorno otirući masne brkove,
"ali ima i slučajeva di nije zgodno kad čovik ima malo više nego drugi. Moj rođo,
da ti vidiš koje sranje more ispast kad čeljade ima puno para! Koja to muka more bit!
Evo, ima jedno po godine kako je u Italiji mafija zarobila jednoga industrijalca! Rodijak
ima vile, aute, brodove, avione, on sam nije zna koliko ima. Radio je šta ga je volja,
jeba je šta je tio. Čovik bi reka - blago se njemu, milina Božja. A je ovo!",
odmjeri Marinko ponovno pa doda malo tiše, dramatičnim glasom: "Zamirila ti njega
mafija. Mafija, moj rođo! Lipo ga pratili jedno misec dana, gledali kud ide, šta radi,
kakav mu je vozni red, je li? I onda, jednoga dana op! - uvate ga u otelu di je doša sa
ljubavnicom.
"Bogami, lipo!" kaže Crni, kojemu je valjda dovoljno strahotno već i to
da su tipa uhvatili s ljubavnicom.
"Uhvatili oni njega i odveli sa sobom", nastavi Marinko, "niko ne
zna di. Mafija se nakon tri dana javila njegovoj dici, poslala in pismo. Kažu, pustit
ćemo van ćaću ako nan dva milijuna maraka ostavite di van mi rečemo da ji ostavite. Ne
govorite ništa policiji inače ćemo van ćaću...", i tu Marinko zakrklja
povlačeći kažiprstom preko grkljana. "Pošalje tako mafija prvo pismo - nema
odgovora. Ni a ni be, ništa! Pošalju oni drugo - isto tako. Pošalju treće - niko se ne
javlja."
"A da nisu se zajebali pa napisali krivu adresu?" začudi se Ante
prostodušno.
"Ajde ti u kurac!" razgnjevi se Marinko. "Pa šta oćeš",
pravda se sestrin muž, "samo san pita."
"Šta si pita? Budalaštine, eto šta si pita", bjesni vlasnik praonice
Koratien
"Kako ti je to moglo past na pamet? Krivu adresu da su napisali!? Krivu
adresu?! To je mafija, magarče jedan nerazumni! Ej, mafija! To su ti ozbiljni ljudi, nema
u nji zajebancije!"
"Oprosti!" promuca Ante.
"Ma kako oprosti?! Šta oprosti?!"
"Marinko. Ej, Marinko"!, smiruje Brico situaciju, "ajde, nemoj se
ljutit."
"Ma kako se neću ljutit", kaže Marinko ogorčeno.
"Pusti, bogati", kaže Milan. "Pričaj, šta je bilo s
Talijanom?"
Marinko mračno prošuti nekoliko časaka gledajući svoga zeta s nekakvom
neljudskom mržnjom, a onda odmahne glavom, pljunu, opsova nešto nerazgovjetno i nastavi:
"Prošlo i misec dana, mafija piše, a familija ne otpisuje. Vidi mafija, s
njima se ne da na lipe. Pa ti napiše i četvrto pismo, a u pismu - uvo! Otkinili uvo
ovomu bogatašu i poslali ga njegovoj familiji da vidi da je dosta zajebancije. Kažu, ako
ne platite četri milijuna maraka - jer sad su digli pare - ode ćaći i drugo uvo."
"U pičku materinu!" zgrozi se Brico. "Jesi vidio!" zavrti
emigrant glavom zabrinuto. "Otkinili čoviku uvo. I šta ti misliš da su dica
reagirala na to? Jesu moj kurac! Briga njizi!"
"Pa kako mogu pustit da in bikare ćaću?" prošapta Milan prestravljeno.
"Kako mogu?" kaže Marinko i zasmija se nekako tužno i prezirno u isti
čas
"Kako mogu? Fala Bogu da mogu. Kako ne razumiš - pa oni ti jedva čekaju da
ćaća odapne pa da nasljede njegove pare. Mafija njima, za pravo reć, ide na ruku -
njima je čak interesantno da in ćaću usmekaju. Šta prije, to bolje!"
"Majku in jeben!" opsova Crni gnjevno. "Tako ti je, moj rođo,
vanka", kaže Marinko žalosno. "Briga koga za tebe, pa da si mu rod
rođeni!"
"I šta je bilo s Talijanon?" odvaži se Ante upitati.
"Ništa", reče Marinko. "Ništa, šta će bit? Mafija mu nakon
nedilju dana otkinila i drugo uvo i poslala njegovin, a kad se ovi ni taj put nisu javili,
mafija vidi - nema tu kruva! Lipo čovika ubili, isikli na komade i u kuveru poslali
familiji - kad ne triba vami, ne triba ni nami!"
"Jeben ti život!" zaključi Milan malodušno. |
|
