Senka Marić-Šarić
PRIČA O SRCU
Prva nagrada za najbolju pripovijetku
|
 |
|
Senka Marić-Šarić je rođena
1972. godine u Mostaru. Na konkursu za najbolju pripovijetku ”Književni
susreti Zija Dizdarević” u Fojnici, ova talentovana Mostarka
je za rad pod naslovom ”Priča o srcu”, u konkurenciji od preko 100 autora dobila prvu nagradu. Senka
Marić-Šarić je član Društva pisaca BiH - Podružnice pisaca HNK
Mostar i član Redakcije časopisa ”Most”. U izdanju edicije RONDO je objavila knjigu
poezije "Odavde do nigdje". Bavi se i prevodilaštvom. |
|
Već par sati sjedili su u bolničkom hodniku. Kiša se slijevala niz prozorska
stakla, tek toliko da upotpuni sivilo dana. Mogao je biti novembar ili bilo koji drugi
kišni mjesec. No činilo se da ni djevojka, ni muškarac u nekim svojim ranim pedesetim
to ne primjećuju.
”Stolice su krajnje neudobne”,
reče djevojka, gotovo nesvjesna svog glasa, tek da nešto kaže, riječima zakrpi
tišinu.
”Da”, odsutno
odgovori muškarac, da joj ugodi, mada je na neki čudan način bilo očigledno da baš i
ne osjeća svoje tijelo. Ruke su spokojno ležale u krilu naslonjene jedna na drugu, a
očima je odavno bilo svejedno. Ličio je na čovjeka koji se odmara nakon duga puta.
”Sigurno imamo još vremena”,
rekla je pokušavajući ne dozvoliti da joj zadrhti glas.
”Da”,
ponovi muškarac pokušavši da joj se namiješi, no uspije usne razvući samo do pola i
one cijelih par sekundi ostadoše u smiješnoj grimasi.
Opet su zašutjeli. Ona je lupkala nogom, crna cipela na bijelom bolničkom podu,
već dosta izlizanom, pogled joj pođe po ćoškovima, gdje se taj veliki komad linoleuma
već iskidao otkrivajući prljavštinu koju je pokrivao. Osjetila je mučninu, blagu
slabost u koljenima, potrebu za snom. Koliko dugo već nije spavala? Pokušala se sjetiti.
Dani više nisu imali razlike. Sve je bilo isto.
”Mora biti još vremena”,
ponovi po ko zna koji put. ”Nemoj se predavati. Zašto se uvijek tako lako
predaješ? Zašto ti je za sve svejedno?”, glas ju je izdao na trenutak, pa opet nastavi ”Mogao
si to pobijediti, zašto nisi vjerovao. Volja može sve. Kinezi kažu da kada je mozak
zatvoren, i mudrost zaključana izvana od nas onda ostajemo vezani za bolest. Zašto nisi
vjerovao u sebe.”
Muškarac je zaustio da nešto kaže, pa onda opet zašutio. Gledao je u svoje
ruke, koje su svakim trenom postajale sve bljeđe i bljeđe. Učinilo mu se da čuje
nečije korake i poželi da niko ne dođe. Pogledao je djevojku, ruke su joj drhtale,
mišići na licu isuviše napeti, zubi stisnuti u grču kojeg nije ni primjećivala. Samo
oči su se micale, neprestano, pretjerano brzo, kao životinja satjerana u stupicu, mozak
koji prebrzo radi, sa lijeva na desno, sa desna na lijevo, neprihvatajući sudbinu.
Poželi da je dodirne, no shvati da nema snage da pomakne ruku.
”Znaš možda bi najbolje
bilo da pustimo ovo, da odustanemo”, reče oprezno.
Ona poče plakati. Bez glasa. Samo bi po koji drhtaj sa vremena na vrijeme prodrmao
tijelo. Spustila je glavu na njegovo krilo. ”Kada sam bila mala sanjala sam da imam dugu plavu
kosu”, rekla je tiho, ti si išao prema crvenom autu, i ja sam se
sjetila da sam ti nešto zaboravila reći. Zovnula sam te, glasno viknula: Tata! Otvorila
sam oči i ti si stajao pored kreveta.” On se uspio nasmiješiti. ”Sjećam
se, bila si jako mala. Prepao sam se kada sam čuo tvoj vrisak u noći. Rekla si: nije
ništa, samo sam sanjala da ti želim nešto reći. Onda si rekla da si dobro, da pođem
leći. Izgledala si tako odrasla, još tada kao dijete.”
Osjetila je toplinu
od njegovih riječi. Pomislio je da će se možda predati, činilo se da je vrlo blizu.
Uvijek je bila ozbiljna, uvijek odlučna u onome što zamisli. Njegova velika djevojčica.
”Ti možeš bez mene”,
izgovorio je polahko, plašeći se njene reakcije.
”Ne mogu”,
rekla je tiho glasom djeteta, koji nikada nije imala. ”Trebam
još malo vremena, ne mogu.” Još malo, još samo malo, pomislio je. Odustati
će.
Začula je korake koji se približavaju. Gumeni đonovi na gumenom podu. Usporen
dosadan zvuk. Skočila je sa stolice. Znao je da ju je ponovo izgubio. Medicinska sestra
je ušla u hodnik. ”Pođite za mnom”,
reče bezbojnim glasom.
”On ne može hodati”,
reče djevojka ”još prije dva sata sam vam rekla da mu nije dobro, i da
nemamo još puno vremena. Za boga miloga, pogledajte ga samo! Zar vam on izgleda kao da
može hodati. Ne gledajte u mene, pogledajte njega, sav je izblijedio, već mu je i
odjeća počela blijediti. Još malo pa će sasvim nestati. Donesite ta jebena kolica i
pomozite mu!”, već je vrištala.
Medicinska sestra se polahko osvrnula oko sebe, pošla je prema djevojci, pa se
predomislila, te neodlučno zastade. ”O čemu govorite?”,
skoro bojažljivo upita.
”Šta o čemu govorim? Je li
me zajebavaš? Šta misliš o čemu govorim? Zovi tog jebenog doktora.”
Sestra učini jedan nesiguran korak nazad, i neočerkivano blago reče: ”Oprostite,
moja greška, sačekajte još samo trenutak, ja ću odmah nekoga dovesti, samo vo sjedite
još jedan sekund”, te žurno, hodajući unatraške, pođe prema vratima.
”Požurite”,
reče djevojka, glas kao vapaj, pokušavajući da opet ne zaplače. Ruke su joj se tresle,
pokušala ih je smiriti trljajući jednu o drugu.
”Milaa”, jedva izgovori
muškarac, smiirii see, biiće doobroo.”
Ona poče plakati. ”Nemoj govoriti, čuvaj snagu, još malo, još samo
malo. Oni će te vratiti, znam da mogu. Oni to mogu.” Jecala
je, klečeći kraj njegovih nogu, držeći njegove ledene ruke u svojima. Pokušavala ih
je ugrijati. Nije imala snage da ga pogleda u lice, već je bilo sasvim mutno, konture su
se skoro jedva razaznavale. Još malo pa će ga sasvim nestati, pomisli, pa zaplaka još
jače.
”Ššššš”,
jedva čujno izgovori muškarac. Još ju je jedva mogao vidjeti, samo obris njenog tijela,
znao je nikad više one oči, svjetlost u njima da pokrene dan. On zatvori oči da bi je
mogao bolje vidjeti. Iza spuštenih kapaka bila je tu, ista kao i uvijek, uvijek do
jutros. Pomisli da je to jedino za čime žali. Ona je u pravu, ona je uvijek u praau,
već odavno mu je bilo svejedno.
|
Mirta Kupferminc (Argentina) - Ilustracija |
Već odavno je bilo previše kasno da se bilo šta uradi, da se bilo šta
promijeni. Pokušao je da se sjeti kada je postalo prekasno. Kada je to umrlo u njemu ono
što ga je trebalo tjerati da živi. Pokušao se sjetiti svojih snova, nekada ih je morao
znati. Ličili su na tuđe snove, uokvirene likom koji je podsjećao na njega. U kom su
trenutku svi snovi postali besmisleni, sve knjige pročitane, sve riječi istrošene? Kada
je to postalo prekasno da se počne iznova?
Nije uspijevao da odijeli taj trenutak od bilo kog drugog. Uvijek je mislio da ima
vremena.
Jednom ga je jednostavno nestalo, nestalo za bilo šta. Ostalo je samo čekanje na
kraj. Ona je to znala. Želio je da je barem za nju mogao drugačije. Zbog nje je sada i
sjedio u bolničkom hodniku, umjesto da krene putem koji je odavno čekao. Već je i zbog
toga žalio, možda bi lakše bilo da je odmah jutros otišao. Nije očekivao da će je
zateći ovako nespremnu. Ona je morala biti jača, cijeli život ju je učio snazi. Ona
nije mogla dalje, i on je ostao neodlučan. Da je kroz cijeli život išao odlučnije sve
bi lakše bilo, pomisli. I ona bi imala istinitiju snagu.
”Osjećaš li moju ruku?”,
začu njen glas, nije više plakala. On klimnu glauom. Nije imao snage za više.
”Ja ću te ugrijati, biće
dobro, vjeruj mi, ja ću te ugrijati, oni će ti pomoći, oni to mogu, ja ću ih
natjerati. Ti ne ideš nigdje, ti ćeš ostati sa mnom.” Na
trenutak je zašutjela, a onda kao da pomisli da šuteći gubi snagu, ona ponovo poče
govoriti. ”Bit' će dobro, vjeruj mi. Kako se osjećaš?”
”Kaaooo sapuuun uuu voodi!”,
reče i nasmija se, od srca, kako se već godinama nije nasmijao. Ona ga pogleda
začuđeno, pa prasnu u nezadrživ smijeh. Smijala se punim plućima, rukama puštenim niz
tijelo, kosom kao vjetrom. Smijehom je osjećala krv kako teče u njenim venama, život
kao bistru vodu na svom tijelu. Smijehom kao da je dotakla najmračniji kutak svoga srea,
i jutro u kojem ih je Majka napustila izgledaše sasvim drugačije. Po prvi put bez
gorčine pomisli na nju, tek sada po prvi put istinski opčinjena smijehom. Pomisli da ako
se još nastavi smijati da će joj tijelo izgubitu težinu, da će početi da lebdi
bestjelesna sasvim, što je nagna na još jači smijeh. Sve godine u kojima je svakodnevno
očajavala za izgubljenom Majkom, koje su je izjedale poput rane na želucu, u trenutku
spadoše sa nje poput prevelike haljine. I on se smijao, dok su mu krhko tijelo protresali
grčevi smijeha. Gledali su se u oči, on u njene bistre iza svojih spuštenih kapaka, ona
u njegove, sasvim zamućene, izmiješane sa blijedim konturama nestajućeg lica, nesvjesna
da su zatvorene. I po prvi put nakon jako, jako dugo vremena, oni se razumješe, bez
riječi. Postade nepotrebno reći ono što tek sada shvatiše: ”Nikada
nam nije trebala, zašto smo toliko patili za njom!”
Njegov smijeh preraste u kašalj, na trenutak muškarca skoro potpuno nestade, ali
se opet vrati, bljeđi nego što je bio. Djevojkin smijeh preraste u plač. Ona zaboravi
smijeh i lahkoću koju je donio. Osjeti dvije ruke kako je pridižu, kroz zamagljene oči
ugleda dva bolničara koji su je podizali da stane na noge. Osjeti kako očeve ruke
iskliznuše iz njenih. Nije imala snage da ih ponovo pokuša uhvatiti.
”Pođite samo polahko, sve
ćemo sada srediti, ništa ne brinite, samo polahko, samo se smirite”,
začu glas muškarca, sa svoje desne strane. Pomisli da bi on morao biti doktor, odavalo
ga je držanje, ona sekunda različitosti koja ih uvijek odvaja od drugog osoblja u
bolnici. ”Pomozite mu, molim vas”,
jedva čujnim glasom reče. ”Pomozite mu, moj otac nema više puno vremena!”
”Gdje je on?”,
upita doktor.
Ona ga pogleda u nevjerici. ”Zar ga ne vidite, pa evo ga sjedi tu pred vašim
nosom, jeste da je izblijedio, ali se još uvjek jako lijepo vidi. Bože dragi, šta je sa
vama!”
Bolničari i doktor su stajali začudeni zureći u praznu stolicu, na trenutak kao
da nisu znali šta da urade, a onda doktor reče: ”Oprostite
mi, vi pođite sa mnom, a moje kolege će pomoći vašem ocu.”
”Neka donesu kolica, on više
nije u stanju hodati”, reče djevojka.
”Svakako”,
odgovoriše njih trojica u isti glas.
Djevojka se nagnu nad praznu stolicu i poljubi svog oca.
”Tata, ja ću poći sa
doktorom, tebe će bolničari povesti odmah za nama. Ne boj se. Uspjet ćemo.”
On, samo klimnu glavom, usporenim tromim pokretom, i glava mu ostade oborena prema
dolje a on nemaše snage da je pridigne.
Doktor povede djevojku niz hodnik, ostavljajući iza sebe dva zbunjena bolničara,
i uvede je u malu sobu. Dvije stolice, pisaći sto i stolica iza njega, na zidu prozor, i
mokra krošnja nekog drveta koje kao da je prijetilo da će ući unutra. Ona se sjeti da
pada kiša već danima. Doktor joj reče da sjedne. Ona se osjeti nesigurnom, a onda
reče: ”Gdje je moj otac? Gdje ste ga odveli? Zašto ste ovdje sa
mnom? Zašto niste sa njim? Njemu je hitno potrebna pomoć. On ne smije ostati mrtav. Vi
ga morate vratiti. Vidjeli ste i sami već je skoro sasvim izblijedio, nema još puno
vremena, još malo pa će ga sasvim nestati. Molim vas uradite nešto.”
Igrala se svojim prstima, grčevito ih stezala, i na trenutke se činilo kao da će ih
slomiti.
”Smirite se, pokušajte se
smiriti”, stalaženo reče doktor” pokušajte
disati duboko, polahko, tako, to je dobro, ništa se ne brinite, o njemu se brinu drugi
ljekari, a ja ću ostati ovdje sa vama, mi ćemo malo porazgovarati. Polahko, tako, dobro
je, samo dišite duboko. Hajde recite mi u čemu je problem?”
”On je jutros umro, moj otac.
Ali on ne može ostati mrtav. On se mora vratiti. Ja znam da se to more uraditi. Ja znam
da to nije nešto što se često radi, ali vjerujte mi, molim vas, ovo je poseban slučaj.” Ona
opet poče plakati, ali zatim odmah prestade, pokušavala je sama sebe smiriti, znala je
da nema vremena za gubljenje.
”Recite mi nešto o tome,
zašto je ovo toliko posebno?”, polahko izgovori doktor.
”Ja ne mogu sama, ja nemam
nikoga, on, se cijeli život brinuo o meni, a sada već godinama nismo znali pričati,
nismo se znali razumjeti, ja sam kriva, ja nisam htjela da ga shvatim, nekada sam ga čak
krivila što je Majka otišla, mada sam znala da on nije kriv. Zašto sam to radila? Ja
moram to ispraviti, mi se moramo ponovo zbližiti, inače ću i ja umrijeti. Morate ga
vratiti.”
Doktor ju je gledao par trenutaka, duboko udahnu pa reče: ”Slušajte
me pažljivo, to ne ide tako lahko. To se ne može tek tako uraditi, ja ne bih želio da
vas povrijedim, vidim da ste ionako jako potreseni, razmislite malo, sigurno ćete i sami
shvatiti da to nije moguće. Zašto ne krenemo iz početka, dajte da još malo
porazgovaramo. Evo recite, ako na čas uzmemo da je vaša zamisao izvodljiva, ipak morate
priznati da razlozi iz kojih želite da vaš otac živi su isključivo vaši lični
razlozi, ne njegovi.”
”Ne, ne, niste u pravu, ja ne
govorim o sebi, zar ne vidite, on je bio nesretan, ja nisam bila dobra prema njemu, ja sam
ga činila još više nesretnim. Ja mu moram to dati, on ne može takav otići sa ovoga
svijeta, ja ga moram učiniti sretnim, ber neko vrijeme, nadoknaditi izgubljeno, da može
sretan otići. Ovako će ostati zauvijek izgubljen, njegova duša će biti osuđena da
luta pustošima, jer ja sam ga već davno ubila. Vidite sreća je preduslov da bi mogao
dalje, u prostore živom mozgu još nedostupne, jer mi smo sačinjeni i od energije, mi
nismo samo tjela, njegova energija je presušila, našom zajedničkom krivicom, i znam
da ovakav neće daleko stići. Ja ne vjerujem u raj za patnike, mi krojimo našu vlastitu
sudbinu našim dobrim djelima, našim pozitivnim vizijama mi obasjavamo svijet oko sebe, i
da bi jednoga dana otišli i našom dušom upotpunili ravnotežu kosmosa i u njemu zauzeli
naše konačno mjesto, našom pozitivnom energijom ga neprestano pokrećući iz
ništavila, mi moramo imati tu pozitivnost, tu sreću. To je svrha cijelog našeg
postojanja, preduslov vječnog mira naše duše. On ga ovakav ne može naći, ja mu moram
to dati, inače smo i ja i on zauvijek izgubljeni.” Ona
osjeti potrebu da ništa više ne kaže, osjećala je da se njene riječi samo odbijaju od
njega, da ništa od svega ne prodire unutra. Imao je zabrinut izraz lica, i na trenutak
joj se učini da je on zaokupljen nečim sasvim drugim.
Šutio je.
Ona je gledala u mokru krošnju drveća iza prozora, pomisli da je nervira to što
nema vjetra, što grane ne miču. Poželi da zapuše tako snažno da se prozorska okna
zatresu, krošnja poludi u ludoj iskonskoj igri, da izađe na ulicu da je vjetar obgrli,
da osjeti život kako pulsira njenim tijelom, jer ga tako često ne primjećuje.
”Izgleda da postanemo svjesni
života tek kada umiremo, a i to samo oni sretniji od nas”,
reče ona odsutno. ”On je od prvog trenutka samo popuštao pred svojom bolesti.
Mislio je da je ona jača od njega. Kao da se osjetio izdanim od strane svog tijela, u toj
mjeri povrijeđen da nije mogao da se bori za njega. Nije mu više vjerovao. Meni nije
vjerovao kada sam govorila da je njegov mozak jači od svega, da sve može pobijediti samo
ako bude vjerovao u to, samo je klimao glavom na moje riječi, ali nije slušao, nije im
davao šansu da ožive u njemu, mislio je da griješim, opraštao mi je zbog moje
mladosti, nekom drugom ne bi dozvolio ni da govori, vidjela sam mu to u očima, nije
govorio ništa. I sada mu je svejedno, dok sjedi mrtav pored mene postepeno blijedeći,
pretačući se u ništavilo, znam da još je tu samo zbog mene, iznenadila ga je moja
slabost, barem je on takvom vidi, ne shvata još uvijek da je ovo moja snaga, njegova je
slabost, ne može da ode dok mu ne oprostim što odlazi, shvatate li, ja ga moram vratiti,
da se upotpuni, da ga ne bi sasvim nestalo kada napusti ovaj svijet. Da mu duša nađe
mir. Pomozite mi.” Ona pošuti par trenutaka, pa nastavi, i dalje gledajući u
krošnju iza prozora: ”Noćas sam sanjala gavrana... Poe-vog gavrana... Reče gavran:
Nikad više. Spavala sam svega par minuta, dovoljno za gavrana. Poe-vog gavrana...”
Ušuti, pogleda i dalje uprtog u istom smjeru, a nesvjesna prozora, krošnje drveta u
njemu uokvirene, tmurna neba i sitnih kapi kiše što su bešumno padale. |
Alicia Candiani (Argentina) - Ilustracija |
Doktor konačno progovori: ”Slušajte, imam jednu ideju i mislim da je to
jedino što u ovom trenutku možemo da uradimo. Prvo, shvatite on se ne može vratiti,
jedini način da ostane sa vama je da njegovu dušu prebacimo u vaše tijelo, da tu živi
zajedno sa vašom vlastitom dušom. Tada će biti sa vama koliko god dugo bude potrebno,
to je jedini način.”
Ona ga je gledala razočarano. ”Kako ću ga onda vidjeti, kako ću onda pričati sa
njim, kako ću ga učiniti sretnim?”, reče, osjećajući kako se u njoj ipak budi nada
da sve nije izgubljeno.
”On će biti stalno tu u
vama, bit će dovoljno da zatvorite oči, da poželite njegovo prisustvo i onda ćete
moći biti u potpunosti sa njim, i razgovarati i gledati ga”,
reče doktor.
”To je jedini način?”,
upita djevojka, već malo pomirljivijim glasom.
”Da, tako je. Ako želite
tako uraditi, ja ću odmah dovesti vašeg oca i to ćemo obaviti.”
Ona se sjeti vremena koje neumitno ističe, te brzo reče: ”Molim
vas, požurite.”
Doktor izađe iz sobe. Pred vratima, u bolničkom hodniku stajala su ona dva ista
bolničara, spremna da utče u sobu i na najmanji znak neuobičajenog.
”Sve je u redu”,
reče im doktor ”sada ćemo nešto uraditi. Uzmite jedna kolica i uđite sa
njima u moju sobu. Pretvarat ćemo se da njen otac sjedi u njima.”
”Šta se dešava?”,
upita jedan od bolničara.
”Mislim da će biti u redu.
Djevojka je preživjela šok. Otac joj je jutros umro i ona nije u stanju to da prihvati.
Traži da ga vratimo u život, u tolikom je šoku da misli da ga još uvijek vidi. Ne
želim ići grubim metodama. Poći ćemo polahko, rekao sam joj da jedini način da ga
vratimo je da prenesemo njegovu dušu u njeno tijelo, ona priča o nekim kosmičkim
sranjima, karmi i energijama, neće je biti teško uvjeriti da je duša njenog oca ušla u
nju, u ovom stanju ljudi su jako podložni sugestijama. To će joj dati malo vremena,
ostavit ćemo je na odjelu, dok se oporavi od šoka, za par dana sve će biti u redu.”
”Šta mi trebamo uraditi?”,
upita drugi bolničar.
”Samo uvezite kolica i
ostanite u sobi, pored vrata, za svaki slučaj.”
Doktor se vrati u sobu. ”Je li moj otac još tu, je li posve izblijedio?”,
upita djevojka, sva očajna.
”U redu je ništa se ne
brinite, bolničari ga dovode.”
Vrata se otvoriše, i uđoše bolničari, jedan od njih je gurao prazna kolica.
”Tata”, glas
joj je drhtao od olakšanja ”tata, još si tu, već sam poludjela od straha
misleći da si otišao. Oni će nam pomoći, tvoja duša će preći u moje tijelo, moći
ćemo biti zajedno koliko god to budemo željeli.”
”Samo zatvorite oči i
skoncentrišite se na moje riječi”, reče doktor. ”Ja
ću brojiti do dvadeset, vi uhvatite vašeg oca za ruku, opustite se i nemojte misliti na
bol koju osjećate, pronađite u sebi neko lijepo zajedničko sjećanje i sve svoje misli
usmjerite na njega, kada ja završim sa brojanjem, duša vašeg oca će preći u vaše
tijelo. Recite kadu budete spremni da počnemo.”
Ona udahnu duboko i pogleda oca. ”Ovo je jedini način, žao mi je što ne može
drugačije, ali i ovako će biti dobro.”
”Voooliii teee”, jedva
izgovori on.
”Nemoj se opraštati, ovo
nije kraj, možda samo drugačiji početak, biće dobro.”
Gledala ga je širom otvorenih očiju, pokušavajući pogledom da ga uvjeri u istinitost
svojih riječi. Onda skrenu pogled na doktora ”Spremni smo”,
reče odlučno.
Doktor je na trenutak izgledao nesigurnim, šta ja to radim, pomisli, šta ako ona
i za par dana ne izađe iz šoka, kako ću joj objasniti ovu ludost. Ipak, on shvati da je
sada prekasno, pa polahko poče brojati.
Djevojka je sjedila mirno, zatvorenih očiju, sa lijevom rukom ispruženom prema
praznim kolicima. Činilo se kao da i ne diše. Kada doktor završi sa brojanjem,
naglasivši ”dvadeset” kao da daje finale velikoj predstavi, glasom punim
straha i iščekivanja, djevojka naglo otvori oči, pa poče grcati kao da se bori da
udahne, uhvati se rukama za prsa i poče udarati po njima kao da ih pokušava prisjetiti
kako se diše, i onda pade na pod, grčevi joj potresaše tijelo par sekunda i ona izgubi
svijest.
Probudila se u bolničkom krevetu, pokušavala je da se sjeti šta radi tu i zašto
ima tako jaku glavobolju, ali glava joj je bila tako prazna da joj se činilo kako da
ništa prije nije ni postojalo.
Nepoznati ljekar je stajao pored njenog kreueta, znala je da je mladi čovjek koji
mjeri puls na njenoj ruci ljekar, nakon tolikog hodanja po bolnicama sa ocem, činilo joj
se da ih može namirisati. Sekunda različitosti ih uvijek odaje, pomisli shvativši da tu
sekundu nije u stanju definisati. On joj se nasmiješi, reče: ”Da
li znate gdje se nalazite?”
Ona je šutjela. Nije imala volje da bilo šta kaže. On polahko nastavi govoriti,
naglašavajući svaku riječ: ”Vi ste u Gradskoj bolnici, pozlilo vam je, izgubili
ste svijest. Da li se sjećate šta se desilo sa vašim ocem?”
”On je umro”,
reče ona glasom koji nije odavao nikakve emocije. I samu je sebe začudila, rečenica je
mehanički izletjela iz nje, nije se mogla sjetiti ničega određenog, samo je osjećala
da oca više nema.
”Da, on je jučer ujutro
preminuo, karcinom pluća. Vi se sjećate svega što je bilo, zar ne?”
reče mladi doktor.
”Uglavnom”,
potvrdi djevojka, prisjećajući se proteklih dana kao kroz maglu.
”Vi ste preživjeli šok,
što je posve razumljivo, uvijek je teško izgubiti dragu osobu, ali mi koji ostajemo
moramo naučiti živjeti sa tim”, reče on blago, sasvim dobro skrivajući
činjenicu da je tu istu rečenicu ponovio već hiljadama puta.
Njeno lice je bilo bezizražajno.
Doktor nastavi: ”Vama je jučer poslijepodne pozlilo, dok ste razgovarali sa
jednim od naših psihijatara, izgubili ste svijest, to je posljedica šoka i premorenosti,
mi smo vam uradili sve nalaze, vi ste sasvim dobro, mada bi dobro bilo da ostanete još
par dana kod nas da se u potpunosti odmorite. To bi bilo najbolje.”
”Ako vi tako mislite”, reče
djevojka rezigniranim glosom.
”Postoji još samo jedna
stvar o kojoj bih vam želio reći; naime mi smo uradili sve vaše nalaze, krvnu sliku,
pritisak, EKG, i kao što sam vam rekao vi ste sasvim zdravi, ali ipak pronašli smo
nešto jako neobično, to se ponekad dešava, ljudi se ponekad tako rode, ali mi smo
pregledali vaš medicinski karton koji imate od kada ste bili dijete, mislim od kada ste
rođeni, i to nikada nije bilo zabilježeno, tako da mi sada zaista ne znamo šta da
mislimo o svemu tome, možda nam vi možete pomoći, naime mi smo, znate, otkrili nešto
zaista nesvakidašnje, vi imate dva srca.” On tu ušuti, ne mogavši da se sjeti šta još
da kaže.
Ona ga je trenutak gledala u nevjerici, te se poče smijati iskreno od srca, od dva
srca. Osjećajući sreću kao plimu u svom tijelu, ona reče: ”Ne
bih vam mogla tu pomoći, to zaista zvuči neobjašnjivo.” Ona
zatvori oči, lice ostade bezizražajno par trenutaka, a onda se nasmiješi. Mladi ljekar
je stajao iznad nje i gledao je. Izgledala je potpuno mirno, gotovo nepomično, izgledala
bi mrtva, ovako savršeno mirna, pomisli on, samo da nije usana. Njene usne su se zaista
pomjerale, vrlo sporo, gotovo neprimjetno, kao da govori nekome ko ne treba glas da bi je
čuo. |
|
