Knjiga pjesama Vesne Oborine ”Requiem”, njen pjesnički prvijenac, nije samo poetsko- literarno štivo, već jedno stravično i potresno svjedočenje o jednom zlom vremenu, zlim ljudima, njihovim zlodjelima, krvološtvu i razaranju. To je poetski lament, lelek i jadikovka o jednom razorenom gradu - Mostaru - o razorenim domovima, o uništenim ljudskim sudbinama, obezdomljenim beskućnicima, razorenim i izopačenim ljudskim dušama, prekinutim i unesrećenim ljubavima...

To je lament nad jednom bistrom rijekom koja je potekla krvavim valovima, o jednom mostu koji je bio simbol i ponos jednog grada, preko kojeg su proticali vijekovi, a prolazili ljudi, koji nije spajao samo obale, već spajao i povezivao ljude i njihove sudbine. A sve je to razoreno, uništeno, slomljeno ili teško ranjeno!

Ali, za divno čudo, pjesnikinja Oborina kao boginja ljubavi i mira, na sve to ne baca prokletstvo i strašnu anatemu, ne zove na krv i osvetu, već, s dubokom nostalgijom, sjetom i ranjenom dušom, moli za mir i spokojstvo, za vječni počinak svih nevino stradalih i prognanih, pa čak i za njihove krvnike. Osim lirsko- tematskog sadržaja pojedinih pjesama, na to upućuje i sam naslov knjige ”Requiem”, koji je izveden iz molitve: ”Requiem aeternam dona eis, Domine...” (Vječni pokoj daj im, Gospode...). Bez tolike i takve humanosti i čovjekoljublja, kao najviše moralne kategorije, Oborine i ne bi bila pjesnikinja dubokog senzibiliteta, koja se od svih životnih iskušenja i stradanja brani ljubavlju, a ne osvetom i mržnjom.

Iako je njena knjiga pjesama, pored uvodne pjesme ”Rađanje pjesme” podijeljena na pet užih tematsko- lirskih krugova - ciklusa, ona se, zaista, dojmi kao jedna nedjeljiva cjelina, skoro poema, tematski i lirski satkana kao lament nad sudbinom jednog grada i njegove razorene duše. Na to direktno ukazuju i naslovi ciklusa koji svojim slijedom i međusobnom povezanošću čine poglavlja jedne cjeline: Bio jednom jedan grad, Vrijeme zla, Odlazak, Čežnja i Nada.



Poetski postupak i poruka pjesnikinje Oborine, objašnjava već njena uvodna pjesma ”Rađanje pjesme”, koja je sva okrenuta čovjeku koji ima dušu neslućene dubine, sa bisernim školjakama brižno sakrivenim u sebi. A ta školjka je, kako pjesnikinja kosmopolitski i duboko duhovno primjećuje, ”cvijet vaseljene”, vječan i neuništvi:

   ”Otvori se školjko
   Cvijete vaseljene
   Riječi tužne
   Strasne
   Krenite u vrijeme”

U ovim jednostavnim, ali snažnim stihovima sadržana je, istovremeno, i poruka pjesme (Zlo se može oprostiti, ali ne smije zaboraviti) i način njenog nastanka (Da ne bi presvislo, srce zacvili pjesmom tugovankom), kako je prekrasno zapisao pjesnik Milutin Golević ”Sama se pjesma sroči od bola”.

Ciklus ”Bio jednom jedan grad” je potresna priča o jednom razorenom gradu, koji pjesnikinja personifikuje sa najdražim bićem, grad nosi u srcu, a srce se krvlju pretače u pjesmu. Te pjesme odlikuje neposrednost, iskrenost, toplina i nježnost, ali i pritajeni i neskriveni bol. To je naricaljka nad srušenim mostom, krvavom rijekom, umuklom pjesmom slavuja, svanulim beharima trešanja, zumbula i narcisa; to je žalopojka za nekada ozarenim i srećnim licima, koja to više nikada neće biti. Ostala je samo ”Pustoš/ Tama/ Tužna/ I crna/ Kao smrt sama” (”Nekad”). U ovom ciklusu se, po svom umjetničkom ostvarenju, posebno izdvajaju pjesme ”Stari most”, ”Requiem”, ”Ubijenoj rijeci” i dr.

U ciklusu ”Vrijeme zla” sadržane su optužbe za počinjena nasilja i pogažene vrijednosti življenja, kao i žal za minulim i srećnim vremenima (”Balada o Balkanu”). Nezaboravni su stihovi:

   ”Ubijali su u ime
   Boga ...
   ... A tražili su
   život vječni.”

   (”Krvnici”)

Ali je posebno upečatljiva i uspjela pjesma ”Molitva”, koja je puna ljudske milosti i dobrote, kojom se i za krvnike traži božija milost, te zaslužuje da bude u cijelosti citirana:

   ”Gospode,
   Daj mira i krvnicima
   Prosvijetli im dubine
   Njihovih duša.

   Oprosti
   Velikim grešnicima
   Velika je
   I njihova muka.”

Prinudno napuštanje zavičaja, rastanak sa jednim načinom života, odlazak sa grumenom rodne zemlje među prstima, umjesto drugog prtljaga, obrađene su u ciklusu ”Odlazak”. To su pjesme pune očaja i beznađa (”Nekad bijasmo ljudi/ A sad smo samo broj”), sa potresnim vapajem (”Ne gledajte u nama prosjake”):

   ”Mi hoćemo svoje mjesto
   Pod ovim širokim nebom
   I nama pripada pregršt sunca
   Dobrodošlica
   Sa solju i hljebom”

   (”Prognanici”)

Pjesnikinja zna da je i Šantić pjevao ”Ostajte ovdje”, ali na zgarištima spaljenih domova ostanka nema:

   ”Preklinjale nas kosti
   Davnih predaka
   Da ne odlazimo”

   (”Rastanak”)

Rastanak boli više od smrti, boli saznanje da se ni nebo ne plavi, ni mjesec žuti, ni sunce ne sjaji, nigdje tako kao u zavičaju. I u tom bolu rastanka, ophrvana tugom i čežnjom za zavičajem, pjesnikinja pjesmom kao krikom izvija potresni kreščendo bola: ”Srećni ljudi imaju groblja”. Stih neviđene autentičnosti, ljepote i bola!

Čežnja za rodnim krajem posebno je iskazana u pjesmi ”Žal”, koja, iako minijaturna po formi, nosi punu poruku životnog sadržaja i istine:

   ”Svuda se može živjeti
   Možda voljeti
   No žal za rodnim krajem
   Nikada
   Neće prestati”

Ta čežnja je toliko jaka, da pjesnikinja, u želji da bar još jednom vidi rodni kraj, kaže: ”Možda ću da oprostim/ Al’ nikad da zaboravim” (”Oproštaj”).

I ni na trenutak ne sumnjajući u iskrenost pjesnikinih osjećanja i svih onih nevoljnika koji su, pod prinudom zla i zle krvi, napustili svoja rodna ognjišta, pjesnikinja ostavlja mjesta za Nadu, kojom se začinje i nastavlja život u novim okolnostima: ”Jedan zavičaj/ Izgubismo/ Novi dom/ Pronađosmo” (”Novi dom”), a dom je ljubav, kako kaže pjesnikinja u istoimenoj pjesmi. I, eto, još jedne humanističke poruke i apoteoze božije ljubavi:

   ”Mi nismo beskućnici
   Dom je tamo gdje ima
   Ljubavi”

Ovom i ovakvim pjesmama i stihovima istinske ljepote i istinske ljubavi, pjesnikinja, i kao čovjek, i kao humanista, i kao poetesa, nadoknađuje sve moguće prigovore koji bi se sa književno estetskog stanovišta mogli staviti na račun ove knjige pjesama. Ali jedno je nesporno: njen način pisanja je lak, stil jednostavan i neposredan, poetski iskaz iskren i nepatvoren, protkan uspješnim pjesničkim slikama, a sve su to odlike koje ukazuju da pjesnikinja Oborina ima zavidan poetski potencijal u koji se može vjerovati. U svakom slučaju, njene pjesme nijesu pisane iz pomodarstva, niti iz mondenske želje za pjesničkom slavom, već kao čista potreba duše da se iskaže, olakša patnja, smanji bol. Na sve to Vergilije bi rekao: ”Quondo sangue costa? ” (”Koliko krvi košta”).

Od pjesnikinje Oborine, s toga, a pravom treba očekivati i novih pjesama i novih knjiga, a neophodna selektivnoat i zanatsko filigranska obrada će se, bez sumnje, postići.

U to ime, ja joj najiskrenije čestitam.