Naš narod kaže:
Vrijeme gradi niz Kotare kule,
Vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje.
Koliko istorijske istine ima u ove tri rečenice! Drugačije rečeno, sve je prolazno.
Ali, opet, istorijska je istina da negdje vremenu, njegovom neumitnom hodu, često pripomažu i ljudi. Ima
vremena u kojima zli ljudi, bolje rečeno - neljudi, mnogo učine da se vremenski hod
ubrza. Oni potpomažu da se kule razgrađuju. Kad nam vrijeme ”oburda” kulu, nije žal za njom kao kad
je njen kraj djelo ruku nečovjeka, kada neljudi dođu do izražaja, pa je unište. O ovom
posljednjem, o nedjelu zlih ljudi, često se govori u posljednje vrijeme. I to naročito
na našim prostorima, na prostorima Hercegovine. O jednom takvom neljudskom djelu,
imali smo prilike da pročitamo u ”Mostu” br. 127 (38). Tu nam je
gospođa Azemina Ljutović- Kurtović ispričala istorijat Ljutovića kule u
Hodbini. I, ispričala ga je na zavidnoj visini. U toj njezinoj priči sve je došlo
do izražaja: i pismenost, i ljubav prema porodici, od Ahmetage, kao stuba
porodice, do rano preminule Emire, koje se i ja sjećam kao učenice Mostarske
gimnazije - i ljubav za Hodbinu.
U ovoj priči o ”bivšoj kuli” došao je do punog izražaja
smisao autorkin za uočavanje detalja i da ih, u stilu velikih pisaca, nama nareda i
saopšti. Mi možemo samo zaželjeti da nam gospoda Azemina Ljutović- Kurtović,
iz svoje, nesumnjivo, bogate riznice sjećanja i pamćenja, još ponešto saopšti na ovaj
način. Doći će bolja vremena, doći će generacije koje će imati vremena da se bave i
naukom i istorijom, pa i istorijom umjetnosti, koje, kratko rečeno, neće brinuti naše
svakodnevne brige. A njima će, bez sumnje, dobro doći svaki detalj o našoj
sadašnjosti, svaki detalj koji će im pružiti nešto novo, nešto iz našeg vremena.
Pogotovo iz vremena koja su prethodila našem.
I upravo zbog toga, ponukan člankom gospođe Azemine Ljutović- Kurtović, ja
ovdje iznosim jednu svoju želju: popišimo sve kule po Hercegovini, popišimo sve
značajnije objekte po Hercegovini. Generacije koje dolaze iza nas mogu nam biti
zahvalne. A ima se o čemu pisati (ja ovdje navodim neke kule po sjećanju, a i neke
važnije kuće).
U mome Ortiješu ima, ili je bila, kula koja je do posljednjeg rata bila
vlasništvo porodice N. Crnogorca. Ko je pravio tu kulu, kakva je njena istorija,
na moju veliku žalost, ja ne znam. Svakako o njoj se ne bi mogle pričati priče kao o Ljutovića
kuli, ali vrijedno je zabilježiti ono što još u sjećanju mojih Ortiješana
postoji.
Na Buni je bila, i, do ovih vremena, zvala se Ćemalovića kula. Možda još
postoji neko od Ćemalovića ko se sjeća te kule, i života u njoj.
Na Buni je vrijedno zabilježiti i Badžakovinu. To su bile, koliko se
sjećam, lijepe kuće koje su imale i vodu. Koliko su one povezane za Ali-pašu
Rizvanbegovića, ne znam. Ali vrijedno bi bilo da se i to zabilježi.
Po mome sjećanju, na Bivoljem Brdu - u Dubravama, postojala je kula, ili
nešto kao kula, vlasništvo porodice Ćiber. Ja znam da je moj rahmetli babo,
čija je sestra bila udata za jednoga Ćibera, često pričao o toj kuli i iznosio
svoja predivna sjećanja o njoj.
Vrijedno bi bilo zabilježiti o Velagićima iz Blagaja. To je bila poznata
porodica, sa svojim kućama na vrelu Bune. Svakako da postoji još neko ko se
sjeća i ”rahatluka” u Velagića kućama.
Čini mi se da je osnovna osobina svih Velagića bilo poštenje i ponos.
U Stocu je bilo još tragova od Ali-paše Rizvanbegovića. Tu su bili i
njegovi ”dvori”. Zašto da i to ne sačuvamo od
zaborava. Sa Rizvanbegovićima bi vrijedno bilo zabilježiti i o porodici Mehmedbašića,
a i jednih i drugih, nadam se, još ima u čijem je sjećanju život iz predratnih dana.
Ja sam jednom boravio u Begovini. Te kuće treba sačuvati, ako nije moguće
drugačije, onda opisati ih i ostaviti potomcima.
U Gabeli, Višićima, živjeli su Muradbegovići. Vrijedno bi bilo da se i o
njima što zabilježi. A njihovo prezime mnogo govori.
Fazlagića Kula sama svojim imenom mnogo govori.
I, tako, ima, možda, još koja kula čije bitisanje bi bilo korisno zabilježiti,
sačuvati od zaborava. U Baćevićima postoje ”Čelarevi dvori”. Istina, davno su bili
porušeni, ali, možda, postoji još neki trag od njih, makar u sjećanjima. Ako nekad
neko uzme za magistarski rad, da ne kažem - doktorski rad - iz istorije umjetnosti ovu
temu, naše sjećanje bi mu mnogo pomoglo.
Ja znam da opisi ovih kula ne mogu biti onakvi kao što je opis Ljutovića kule,
ali mogu nam pružiti osnovne podatke o svome trajanju. Pa i to će biti dosta. A ja se i
ovom prilikom zahvaljujem gospođi Azemini Ljutović- Kurtović što mi je,
pišući o svojoj kuli, mada je nikad nisam vidio, a nedaleko od nje sam živio, povratila
sjećanje i na Simu Lučića, sa kojim sam išao u osnovnu školu, i na Hodbinu,
i na hercegovačke kule.
Sačuvajmo i od ”zuba vremena”, i od neljudi, ono što se još
može sačuvati. Istorija će za to biti zahvalna.
|
