Ivo Mijo Andrić
SONETARNI PLANETARIJ
ANTONA KOŠTRE
Anton Koštra: Sjetni soneti, knjiga poezije,
nakladnik "Agapa", Kloštar Ivanić, 2000. godine |
Mnogi su se pjesnici okušali u pisanju
soneta. Nekima od njih soneti su bili omiljena
pjesnička vrsta u poetskom stvaralaštvu. No
vrlo je malo pjesnika koji su veći dio svoga
poetskog stvaralaštva posvetili ispisivanju
soneta. Jedan od njih je slikar i pjesnik
Anton Koštre.
Od svoje prve pjesme s naslovom ”Kod
ministrova šefa kabineta” koju je, sada već
daleke 1939. godine, objavio u Časopisu
”Glasnik svetoga Ante” u Sarajevu, pa do
smrti koja ga je iznenada otrgnula iz
ovozemaljskog svijeta početkom dvijehiljadite
godine, Anton Koštre ispisao je na stotine
soneta i naslikao više stotina slika. Veliki
broj soneta objavio je u časopisima Hrvatski
rukopis, Hrvatskom slovu, Kolo MH, Marulić,
Most i drugim. Slike je izlagao na samostalnim
i skupnim izložbama u mnogim gradovima diljem
Europe i domovine nam Hrvatske.
Osim slikarstvom i pisanjem poezije, Tonči se
bavio i književnim prevoditeljstvom. Preveo
je s njemačkog na hrvatski jezik poznati
Wassermanov roman ”Afera Maurizius”, zatim
poeziju R.M. Rilkea i djela mnogih drugih
autora. Na njemački je jezik preveo i objavio
djela D. Demetera, M. Machieda, Z. Makovića,
N. Šopa, Z. Mrkonjića i N. Mihanovića.
|
|
 |
Pišući sonete, Anton Koštre izgradio je
svjevrsni sonetni planetarij u koga je
smjestio sve lijepo i dojmljivo, što ga je za
života pratilo i opčinjavalo. U središtu
svega je ljubav kao kozmička odrednica
ljudskoga bitisanja.
Slaveći ljubav kistom i stihom, Koštre je
slikarskom preciznošću skladao sonetne
simfonije, ponajprije za svoju dušu, a potom
i za duše štovatelja i čitatelja. Premda je
sonete ispisivao duže od pola stoljeća, nije
ih blagovremeno pohranio u knjigu svoga života.
Desilo se, nažalost, da je Antonova prva
knjiga objavljena samo nekoliko dana nakon
njegove smrti.
Naslov knjige ”Sjetni soneti” tako je pojačao
sjetu i tugu njegovih prijatelja i znanaca. Tužno
je kad se rodi prva knjiga nakon pjesnikove
smrti. To je kao kada roditelj napusti svijet
prije rođenja prvog djeteta. No gorka zbilja
nema milosti. Ona ne bira vrijeme kada će nas
preseliti na drugi svijet. Da je ta zbilja
imala zrno milosti, dopustila bi plemenitom čovjeku
i pjesniku Tončiju Koštri da osjeti radost
objave svoje prve knjige.
Knjiga ”Sjetni soneti” koju ie uredio i za
tisak pripremio Tončijev prijatelj Tvrtko
Klarić, sadrži preko 140 soneta. Nisu to obični
soneti. To su kristali prosuti na poetskom
nebu, koji svijetle poput zvijezda i bude naša
čula iz apatičnog sna svakodnevlja. Bude i
naša sjećanja na dane, koje je istopila prošlost
skupa s pjenom po kojoj smo plutali ili
beznadno plutamo. Samo pjesma ostaje da
osvjetljava put dolazećim generacijama. Isto
je to u Koštrinom kao i u Petrarkinom
vremenu. Pjesma je dio vječnosti, a sonet
oblik pjevanja u kome vječnost dokazuje svoje
lirsko trajanje.
Soneti što su uvršteni u knjigu, grupirani
su, uvjetno, u četiri ciklusa. Prvi ciklus s
naslovom ”Bijelim dugama” sadrži
samo dvije pjesme, koje nas uvode u svijet
soneta Antona Koštre. To je podjednako njegov
svijet koliko i svijet njegove Majke Antonije
i poočima Nikole Šopa znamenitog hrvatskog
pjesnika, porijeklom iz Jajca.
Pjevajući sonet Majci o petogodišnjici
njezina usnuća, Koštre u pjesmi ”Sanjam
Te” naslućuje puteve odlaska kao zakonitost
ljudskoga življenja.
|
|
”I noćas tako sanjah Majko Tebe,
mračnosti neke gone me i muče
i zimska je stud i t’jelo mi zebe,
a Ti me griješ, pokrivaš kaputom
pa zagrljeni, ko da sve je juče
stupamo skupa zajedničkim putom”.
|
|
Svoju ljudsku i pjesničku vezanost uz poočima
Nikolu Šopa, Koštre nježno priznaje u
pjesmi ”Orozovi”:
|
|
”Oponašam te Šope, bdim dugi mrak
pa pišući i ja zadrijemam za stolom,
prignute glave tu nad daskom golom
u muku mukom treperi topli zrak.”
|
|
I nakon pjesama posvećenih osobama koje su mu
udahnule život i poeziju kao božije i
svjetovne darove, Koštre se vraća zavičaju
kao sjeti i čežnji i kao sponi što vezuje
bliskost neba i dubinu mora. Vraća se Šibeniku
i zaleđu njegovom, ispunjenom mirisom soli i
oštrim dahom vjetra. Drugi ciklus s naslovom
”Zavičaj”, neiscrpni je rudnik pjesničkih
emocija i ljubavi spram podneblja gdje je rođen
i kome se uvijek rado vraćao.
|
To se ponajbolje otcrtava u pjesmi ”Dugo već
nisam”:
|
|
”Hridi b’jela, stino moja draga,
pod borom crnim ljepoto skrivena,
u tebi leži snaga prikrivena
djetinjstva moga sa kamenog praga”.
|
|
Ovaj ciklus ispunjen je pjesmama što govore o
rodnom podneblju i ljudskoj tjeskobi u velikom
svitu.
I sama pomisao na tu ljepotu od iskona,
proizvodi neograničenu dozu sjete i ljubavi
spram svega što budi emocije i život čini
sadržajnim i poželjnim.
U trećem ciklusu Koštre pjeva o ljubavi. Vječnu
temu pjesničku i temeljni sadržaj življenja
on razmatra iz svih relevantnih pjesničkih
aspekata. Ljubav je ljepota, cvjetanje duha,
tjelesni ugođaj, rađanje bića, uskrsnuće
sreće, beskrajna toplina, sadržina nade i
sve što želimo. Ljubav je i tuga, bol,
patnja i nesan.
|
|
”Znam, sve će proći, ništa neće biti
ko što je bilo dok smo mladi bili,
iz čaše jedne mi smo sreću pili,
iz starog vrča još ćemo je piti.”
|
|
Sve jeste prolazno, kao i naš život. Ali,
pjesnik ima pravo sačuvati nešto iz obilja
prošlosti što mu budi nadu.
U četvrtom ciklusu koji nosi naslov ”Sjeta”,
Koštre dopunjuje svoju sonetnu
ogrlicu biserjem sjećanja na dane iz
nezaborava. Tu on pjeva o prijatelju vjetru,
sanjama i morama, slavujima i ljiljanima,
zvijezdama i beskrajnim morima, jesenjim kišama
i bijelim pahuljama. I svuda gdje je bio nosio
je poruku, svoj životni ”credo” izrečen
u pjesmi ”Gdje god da budem”:
|
|
”Nikad se neću mladosti odreći,
gdje god da budem bit će mi u pratnji
i u radosti i boli i patnji,
nikada, nikad neću je poreći”.
|
|
Zato je u vječnost Anton Koštre otišao
rano, premda je odživio punih 76 godina. I baš
onako kao što sin njegov Stjepan Adrian
napisa u postživotnoj pjesmi s naslovom
”Moj otac je otišao bez suza”:
|
|
”Moj otac je otišao kao dijete,
bez straha u susret muku,
kao sunce u susret sjeni,
kao brod što uplovljava u luku”.
|
|
Na odlasku Koštre nam je ostavio u naslijeđe
stotine slika i pjesama posthumno objavljenih.
Neka njegova djela žive njegovim časnim i
plemenitim životom.
|
|
