Esad Kurtović
HERCEGOVAC U SRCU BOSNE
Visoko i njegova okolina u djelu Pava
Anđelića
(Povodom 80-godišnjice rođenja i 25-godišnjice smrti
Pava Anđelića) |
Djelo
dr. Pava Anđelića, sa 4 samostalne knjige, 5
knjiga u kojima se pojavljuje kao koautor i
preko 80 radova u stručnoj periodici uvodi
nas pred jednog od plodnijih djelatnika.
Recenzije, prikazi i osvrti, te napisi
prigodnog karaktera njegovo djelo
predstavljaju značajnom i nezaobilaznom
osnovom u razumijevanju bosanskog
srednjovjekovlja. Opus Pava Anđelića mogao
bi se u grubim crtama različito
klasificirati i kvalificirati uočavanjem širine
tematskih okvira i dubine ostvarenih spoznaja.
Shvaćanje temeljitosti pripreme, raznolikost
upotrebljenih metoda i osmišljena
prezentacija dostignutih rezultata ističu ga
kao predanog istraživača i stvaraoca.
Dimenzija njegovog djela praćena je i prati
se visokom stručnom i literaturnom ovisnošću,
upotpunjujući potrebu valorizacije sveukupnog
djela putem detaljnije analize.
Pavao
Anđelić rođen je 29.02.1920. u selu Sultići,
općina Konjic, u zemljoradničkoj porodici.
Osnovnu školu završio je u obližnjoj
Seonici 1931. Franjevačku gimnaziju, osam
razreda, završio je u Visokom 1940.
Diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta
u Zagrebu 1947. U periodu 1948-1954. obavljao
je dužnost sudije sreskog suda u Konjicu. U
okviru Sekcije za historiju pri tadašnjem
KUD-'Neretva' počinje istraživati
"historijsku prošlost svoga kraja".
Vanredno je studirao historiju 1951-1957. na
Filozofskom fakultetu u Sarajevu, zadovoljivši
se uspješnim polaganjima temeljnih predmeta:
Arheologije (A. Benac), Pomoćnih historijskih
nauka (F. Hauptmann), Historijske metodologije
(B. Đurđev) i Latinskog jezika (A. Tuzlić).
Od 1954. do 1955. referent je u Zavodu za zaštitu
spomenika kulture NR BiH u Sarajevu. U
Zemaljski muzej, njegovo Arheološko
odjeljenje, prelazi 1955. i počinje raditi
kao kustos za kasni srednji vijek, da bi
vremenom, razvojno, prošao sva zvanja stručnog
usavršavanja i na kraju ušao u zasluženu
mirovinu. Doktorirao je na Filozofskom
fakultetu u Beogradu 1972.
Dr
Pavao Anđelić, arheolog i historičar,
prepoznatljiv je autoritet u više oblasti izučavanja
srednjovjekovne Bosne, arheologije,
sfragistike, diplomatike, topografije, političke
i kulturne historije. Najznačajnija njegova
djela su Srednjovje- kovni pečati Bosne i
Hereegovine (1970), Bobovac i Kraljeva
Sutjeska - stolna mjesta bosanskih vladara
(1973), Historijski spomenici Konjica i
njegove okoline (1975), Studije o
teritorijalnopolitičkoj organizaciji
srednjovjekovne Bosne (1982), učešće u
izradi Bosanskohercegovačke književne
hrestomatije (1974), učešće u izradi
monografije Visoko i njegova okolina (1984),
obrada srednjovjekovne Bosne u Kulturnoj
historiji Bosne i Hercegovine (1966,
1984)(2)
te rad na topografiji niza župa
srednjovjekovne Bosne i Huma. Za svoj rad i
ostvarene rezultate primio je istaknuta
priznanja svoga vremena. Odlikovan je Ordenom
zasluga za narod, za izuzetan doprinos razvoju
nauke i kulture. Dobitnik je 27-julske
nagrade, nagrade "Veselin Masleša"
i Trećeaprilske plakete općine Konjic.
U
dnevnoj štampi i prigodnim nekrolozima
zabilježeno je da je Pavao Anđelić umro
07.08.1985. u "svojoj kući za
odmor" u rodnim Sultićima, da je
"iznenada preminuo",
"nenadano", "prerano", da
je "prije nekoliko mjeseci" otišao
u mirovinu, da je bio "doskorašnji
savjetnik Zemaljskog muzeja Bosne i
Hercegovine", te da je sahranjen u rodnom
selu 09.08.1985. Zabilježeno je i da je počinjao
raditi na drugom dijelu knjige o Konjicu(1).
|
|
 |
Područje
uže Bosne, i danas možemo slobodno reći
"Anđelićeve Bosne" i visočke
kotline, jedno je od kompleksnijih tematskih
okvira u koje je, prvo bi se pomislilo - Anđelić
navraćao, uspješno se zadržavajući, pa na
kraju shvatilo da je ono bilo njegovom
stvaralačkom preokupacijom. Završeno
gimnazijsko školovanje upravo u Visokom,
misaono i spoznajno je utjecalo na njegovo
kasnije stručno poznavanje, i omogućavalo
lakše i čvršće vezivanje za visočki kraj
i njegove znamenitosti.
Hronološki,
područje Visokog u Anđelićevom interesu
pojavljuje se u javnosti 1961, u radu kojim je
obrađivao reviziju čitanja Kulinove ploče.
Tada nam Anđelić otkriva da je još ljeta
1958, vršio prikupljanje orijentacionih
podataka za detaljno rekognisciranje okoline Visokog. To je bio zamah dugotrajnom radu čiji
se okviri stvaralačke obrade visočkog kraja
mogu pratiti nizom stepenika i vrhuncem u
monografiji o Visokom iz 1984. Ujedno, to je i
zamah modernijeg pristupa, prije svega,
arheologiji srednjovjekovne Bosne, u kojem se
Anđelić opravdano predstavlja najozbiljnijim
predstavnikom. Ispitujući teren i prateći
mogućnost popune teksta Kulinove ploče,
dolazi do zaključka da natpis predstavlja
prikaz "tehnološog procesa građenja
crkve". Nalazeći neke paralele u očuvanim
oronimima Kučin i Kučaj te da se
Kulinova
crkva nalazila na području sela Muhašinovići
i u njegovoj bližoj okolini, Anđelić predlaže
da se i zagonetno Kučevsko zagorje s Kulinove
ploče treba tražiti u okolini Visokog.(2)
Proučavajući
ornamentiku na tekstilu u srednjovjekovnoj
zbirci Zemaljskog muzeja u Sarajevu, maja
1961., Anđelića su zaintrigirali ostaci
brokatne tkanine koji potječu iz sela
Arnautovići kod Visokog. Iskopavanja u
Arnautovićima vršena su 1909/1910. pod
nadzorom Karla Pača (Patsch), ali rezultati
nisu bili objavljeni. Anđelić je u nesređenim
nalazima prepoznao zlatom vezene grbove
bosanskih kraljeva Kotromanića, pretpostavio
da se radi o nalazima iz njihovih grobnica i
pokrenuo pitanje revizionog iskopavanja u
Arnautovićima.(3)
U
svojoj tezi o Bobovcu i Kraljevoj
Sutjesci,
stolnim mjestima bosanskih vladara,
prezentirajući kvalitetne rezultate obimnih
istraživanja iz perioda 1959-1970.g.
neminovno je obrađivao područje visočke
kotline, ističući ga kao politički,
vjerski, privredni i kulturni centar
srednjovjekovne Bosne. Visoko je predstavljeno
i kao stolno mjesto bosanskih vladara. Tada se
Anđelić našao i pred najvećom dilemom visočkog
kraja - problemom "Bosne" - njenog
teritorijalno- političkog naziva i ustrojstva.
Na priloženoj karti župa, gradova i naselja
gradskog tipa u Gornjoj Bosni, Anđelić
identificira područje Visokog s nejasnim
pominjanjem naziva župe, vladarskim dvorovima
(Moštre i Visoko), utvrđeniin gradovima (Čajno,
Kopači, Grajani, Visoko) i naseljem gradskog
tipa Visoko. Za sam termin i odgovarajući
status neke župe u ovom kraju Anđelić nije
pronašao konkretnih dokaza. Naprotiv, poduzevši
niz radnji na topografiji centralne Bosne,
utvrdio je granice župa koje su se prostirale
oko visočkog bazena: Trstivnice, Lepenice i
Vidogošće.(4) Njihov položaj jasno ocrtava
međuprostor koji približno odgovara veličini
jedne župe, pa se čini odmjerenim zaključak,
da je i tu egzistirala odgovarajuća
teritorijalno-politička jedinica. Bez obzira
na moguće pretpostavke koje iznosi, redovno
naglašavajući da se radi o hipotezama, uz
ključno saznanje da se postojanje političkog
distrikta u okolini Visokog ne može osporiti,
Anđelićevo zaključivanje je vrlo oprezno -
ime i status te jedinice teže je riješiti.
Ime Bosna je dominantno u pokušajima riješavanja
tog pitanja, a njen status i ustrojstvo u
dosta bliskoj vezi s bosanskim vladarima. Kako
se najstariji poznati centar srednjovjekovne
bosanske države posmatra kroz ovo područje,
Anđelić predlaže da se i Desnek Konstantina
VII Porfirogeneta treba u njemu tražiti.(5)
Dalji
rad na području visočkog kraja sastavnica je
višegodišnjeg projekta na izradi monografije
o Visokom, u kojemu je Anđelić svoje početne
stručne inicijative i realizirao. Neki
rezuttati bili su prezentirani javnosti i
prije nego je monografija izašla.
Jedna
od takvih zaokruženih cjelina je i
razmatranje o urbanističkom sklopu
srednjovjekovnog Visokog u Bosni. Urbanu
aglomeraciju Visokog Anđelić prezentira kroz
dvije složene cjeline. Jednu, stariju,
srednjovjekovni grad Visoki, na Visočici, čini
tvrdava, naselje uz tvrđavu zaštićeno
bedemima, još jedno naselje izvan bedema,
groblje i kuća (hiža) bosanskih krstjana.
Druga cjelina, varoš Podvisoki, naslonjena je
na grad Visoki u sjeveroistočnom i istočnom
podnožju Visočice. Ono se razvija kao
otvoreno trgovačko središte i vremenom
dobija svoj naseobinski embrion. Osim trgovine
i zanatstva, značajnu ulogu u njegovom
razvoju ima i poljoprivreda. Većinu urbanih
komponenata modernijeg Visokog Anđelić
smatra formiranim još u srednjem vijeku. Na
primjeru Visokog prepoznaje i karakteristična
svojstva naselja srednjovjekovne Bosne.(6)
Ranije
spomenute inicijative za revizionim
iskopavanjem u Arnautovićima, pod Anđelićevim
nadzorom vršena su 1976.-1978. Najveći dio
Anđelićevih pretpostavki potvrđen je u
zaključcima nakon izvršenog iskopavanja. U
crkvi u Arnautovićima sahranjen je prvi
bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić, a
pretpostavka je da je tu bio sahranjen i
Stjepan II Kotromanić. U glavnom zaključku
prezentirano je Mile kao krunidbena i grobna
crkva bosanskih vladara. Anđelić pokušava
da dotad poznate podatke narativne i arhivske
građe konfrontira sa svojim rezultatima i
dolazi do zaključka da bi se izolirano
posmatran tekst Mavra Orbina mogao povezati s
krunidbenom i grobnom crkvom bosanskih vladara
u Milima u aktu Tvrtkovog
krunisanja, navodeći
i kontradikciju koju pruža Tvrtkova povelja
iz 1378. kao neriješeni izvorni pokazatelj za
konačno riješenje tog pitanja. Po Anđeliću,
osim mjesta krunjenja i mjesta gdje su
sahranjivani bosanski vladari, Mile su i
zborno mjesto za održavanje državnih sabora,
mjesto čuvanja javnih isprava i sjedište
vjerskih institucija, - po svemu centralno
mjesto bosanske srednjovjekovne države.(7)
Respektabilna
dostignuća Pava Anđelić našla su svoju
potvrdu u struci. U drugom izdanju
Enciklopedije Jugoslavije pojavljuje se, pored
novog teksta o Bobovcu, prvi put i natuknica o
Arnautovićima u Anđelićevoj izvedbi!(8)
Pripremljene
stavove za buduću monografiju Anđelić je
ponudio javnosti i kroz pokušaj teoretskog
osmišljavanja dileme oko "stare
Bosne", putem priloga objavljenog u
izabranim radovima o teritorijalnopolitičkoj
organizaciji srednjovjekovne Bosne.
Konstatirajući da je teritorijalni i politički
sadržaj imena Bosna kroz milenij širenja prošao
brojne faze, te da mu je detaljno proučavanje
teritorija u samom državnom središtu omogućilo
neke nove spoznaje, Anđelić izdvaja i predlaže
svoje razmatranje o pojmu Bosna u ranijim
fazama prošlosti. U identificiranju najužeg,
embrionog sadržaja, smatra da je
"naselje tipa teritorijalne općine",
smještene u visočkom polju i njegovom pribrežju,
najstariji i najuži sadržaj pojma Bosne kao
teritorijalno- političke zajednice. Daljnju
fazu bi predstavljalo širenje Bosne na
"Radovlju, Porječane, Gračanicu,
Nadvisoki (?), Kralupe i Godušu",
"gotovo doslovno, današnji teritorij
visočke općine", prelazeći u jedinicu
višeg ranga, u župu ili u kategoriju političkih
zajednica ranga župe. Treću fazu činilo bi
teritorijalno širenje imena Bosna na
teritorijalnu organizaciju ranga zemlje - države,
jedne od sklavinija, organizirane među
doseljenim Slavenima tokom 7. i 8. st. To je
teritorij pod župama: Bosna, Vidogošća ili
Vogošća, Vrhbosna, Lepenica, Lašva, Brod i
Trstivnica, a s druge strane to je i okvir
koji Anđelić pretpostavlja prvim pomenima
Bosne u pisanim izvorima.(9)
Monografija
"Visoko i okolina kroz historiju I",
rezultat je šestogodišnjeg projektnog rada
više autora (1976-1982). Stručne pripreme
oko pisanja i izdavanja knjige vodio je Pavao
Anđelić. Autor je uvodnog poglavlja o
geopolitičkom položaju Visokog i
najobimnijeg dijela knjige koji promatra visočko
područje u srednjem vijeku.(10) U
koncipiranju srednjovjekovnog razdoblja
izdvaja tri značajne cjeline kojima su obrađeni
društveno-politički okviri,
kulturnohistorijska baština i ekonomska
historija visočkog kraja. Ona su vezivino
tkivo koje obuhvata Anđelićeve dotadašnje i
novije rezultate u proučavanju visočkog
područja.
Pored
vlastitih istraživanja, Anđelić je
iskoristio saznanja prethodnika, pratio i
primjenjivao dostignuća savremenika i kroz
relevantne spoznaje ostvario cjelovitu sliku
slabo poznatog središta srednjovjekovne
bosanske države. Anđelićevi zahvati kao
arheologa i historičara, pristup topografiji,
arhitekturi, heraldici, toponomastici,
etnologiji i drugim oblastima, pokazuju
vrijedne metodološke i stvaralačke napore u
prevazilaženju kompleksnosti izvorne građe
bosanskog srednjovjekovlja. Središte bosanske
srednjovjekovne države sa intrigantnim
nepoznanicama, pored stručno elaboriranih
vrijednih osvježavanja i nemjerljivih
osvjetljavanja, Anđelićevim prisustvom,
preokupacijom i željom da se postigne
maksimum spoznaje, rezultirao je i teorijskim
obrazloženjima bosanskog srednjovjekovlja. Ne
može se, a ne istaći, da su ona, uz složeni
izraz iskazanih rezultata i unapređenja više
stručnih oblasti, odmjeravanje snage čovjeka
pred nepoznatim vremenom. Velike djelatnike,
kakav je Anđelić, sa istesanim zaključcima
i postavljanjem problema kao naučnim
doprinosima, upravo takve dimenzije i krase.
Proučavanje
visočkog područja, centra srednjovjekovne
bosanske države, neminovno je ostavilo traga
i u Anđelićevim radovima na kulturnoj
historiji srednjovje- kovne Bosne, u
Enciklopediji Jugoslavije i Arheološkom
leksikonu BiH, najznačajnijim izdanjima Anđelićevog
vremena.(11) U njima Anđelić dominira s
formiranim stručnim profilom istraživača i
metodologa, arheologa i historičara koji je
dugogodišnjim istraživanjima obilježio i
značajnim rezultatima unaprijedio saznanja o
srednjovjekovnoj Bosni.
1 - O životu
i djelu Pava Anđelića osnovne podatke pružaju:
Anđelić P., Biografija i bibliografija
objavljenih radova dr Pave Anđelić,
"Srednjovjekovna Bosna i evropska
kultura", Radovi III, Zenica 1973,
505-506; Čović Borivoj, Anđelić Pavao,
Enciklopedija Jugoslavije I, 2. izdanje,
Jugoslavenski leksikografski zavod, (dalje:
EJ, JLZ) Zagreb 1980, 141; Stipčević-Despotović
Anđelka, Anđelić Pavao, Hrvatski biografski
leksakon, I, JLZ, Zagreb 1983, l59; Badžak
E., Umro dr Pavao Anđelić, Oslobođenje
XLII/l3339, Sarajevo 09.08.1985, 6; Čovic B.,
Dr Pavao Anđelić, Oslobođenje XLII/l3352,
Sarajevo 22.08.1985, 5; Sivrić Marijan, In
memoriam - Dr Pavao Anđelić, Tribunia 9,
Trebinje 1985, 78; Čović B., Pavao Anđelić
1920-1985, Glasnik Zemaljskog muzeja
(Arheologija), Nova serija 40/41 (dalje: GZM),
Sarajevo 1985-1986, 7-9; Glavaš Tihomir,
Izbor iz bibliografije naučnih radova dra
Pavla Anđelića, na istom mjestu, 10-12; Babić
Mirko, In memoriam - dr. Pavao Anđelić,
Historijski zbornik 39, Zagreb 1986, 364-365;
Čovic B., Anđelić Pavao, Arheološki
leksikon Bosne i Hercegovine (dalje: AL BiH),
Tom I, Zemaljski muzej, Sarajevo 1988., 53;
Marijanović Branislav, Pavo Anđelić,
Napredak kalendar za 1991, Sarajevo 1990,
169-170; ... Anđelić Pavao, "Suradnici
Hrvatske misli", Hrvatska misao 6,
Sarajevo 1998, 223.
2 - Anđelić P., Revizija čitanja Kulinove
ploče, GZM 15-16, Sarajevo 1961, 287-308.
3 - "Ruševine u Arnautovićima
predstavljaju prvorazredno arheološko nalazište
čiji materijal baca novo svjetlo na čitav
niz problema srednjovjekovne bosanske
historije", ISTI, Grobovi bosanskih
kraljeva u Arnautovićima kod Visokog, GZM 17,
Sarajevo 1962, 165-171 + I tabla.
4 - ISTI, - Arheološka ispitivanja,
"Lepenica - priroda, stanovništvo,
privreda i zdravlje", Posebna izdanja Naučnog
društva Bosne i Hercegovine 3, Sarajevo 1963,
173-191; ISTI, Stara bosanska župa Vidogošća
ili Vogošća, GZM 26, Sarajevo 1971, 337-346;
ISTI, Bobovac i Kraljeva Sutjeska, stolna
mjesta bosanskih vladara u XIV i XV stoljecu,
Veselin Masleša, Biblioteka Kulturno nasljeđe,
Sarajevo 1973.
5 - ISTI, Bobovac i Kraljeva Sutjeska, stolna
nijesta bosanskih vladara u XIV i XV stoljeću.
6 - ISTI, Der urbanistische Komplex des
mittelaleterichen Visoki in Bosnien,
Balcanoslavica 8, Prilep 1979, 101-114.
7 - ISTI, Krunidbena i grobna crkva bosanskih
vladara u Milima (Arnautovićima) kod Visokog,
GZM 34 (1979), Sarajevo 1980, 183-247.
8 - ISTI, Arnautovići, EJ I, 2. izdanje, JLZ,
Zagreb 1980, 297.
9 - ISTI, Teritorijalno širenje imena Bosna u
prvim stoljećima razvitka, "Studije o
teritorijalnopolitičkoj organizaciji
srednjovjekovne Bosne", Svjetlost,
Sarajevo 1982, 31-34.
10 - ISTI, Uvod: Geopolitički položaj
Visokog (9-11); Srednji vijek: Doba stare
bosanske države (101-309), "Visoko i
okolina kroz historiju I", Visoko 1984.
11 - ISTI, Doba srednjovjekovne bosanske države,
"Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od
najstarijih vremena do početka turske
vladavine", 1. izdanje, Veselin Masleša,
Sarajevo 1966, 405-536; ISTI, Doba
srednjovjekovne bosanske države,
"Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od
najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod
osmansku vlast", (dopunjeno 2. izdanje),
Veselin Masleša, Sarajevo 1984, 435-587;
ISTI, Fortifikacijska (fortifikaciona)
arhitektura (Bosna i Hercegovina) (203-204),
Grb (Bosna i Hercegovina) (556-557), Heraldika
(Bosna i Hercegovina) (687-688), EJ TV, 2.
izdanje, JLZ, Zagreb 1986; ISTI, Kasni srednji
vijek, Arheološko-istorijski osvrt (44-49),
Dvor (73), Grad (81-82), Renesansa (148),
Romanika (148-149), Opšti leksikografski dio,
AL BiH, Tom I, Zemaljski muzej, Sarajevo 1988,
ISTI, Arnautovići (s Benac Alojz), Bedem
(Grajani, Visoko) (14), Biskupići (Visoko)
(15), Čajan-Grad (Visoko) (16-17), Grad
(Dobrinje, Visoko) (18), Gradina (Kopači,
Visoko), Visoki (27), Visoko (27-28), Zgonovi
(Visoko) (28), AL BiH, Tom II, Zemaljski
muzej, Sarajevo 1988. |
|
