Ramiz Salihović
LJUBAV
HANKE ČOLAK |
Iako već u pedesetoj godini, Hanka Čolak imala je ženstveno tijelo, bez
suvišnih kilograma, skladno i snažno, bez znaka slabosti. Ni pomišljala nije kao ostale
glumice na borbu sa godinama. Naprotiv, ako starost dolazi, ne liči na sramotu i bruku
koju treba sakriti, jer bore na licu i sijedi pramenovi kose ulivaju poštovanje i
dostojanstvo. Zato, ako bi pred ogledalom stajala naga, nije živjela u strepnji kako će
iduće nedjelje stati pred pubiku. Uostalom, ionako je naučila da uzima uloge koje joj
daju, ili ako budu dali.
A pozorište je za Hanku jedini život. Sa svakom ulogom počinjala je od nule. A u
toj nuli bila je najsrećnija. Osjećala je da tu počinje njena odbrana od svega što bi
je moglo ugroziti, pa u toj odbrani postajala je otpornija, iako je uvijek bila na
početku.
Najteža je praznina između dvije uloge, kao ogromna provalija između dvije
planine. Tada se, odnekud iz daljine prema Hanki kreće jedna tačka i približavajući se
povećava u krug, u veliko ništa, pa se zaustavlja na njenom stolu među razbacanim
tekstovima odigranih dramskih uloga. U njima pokušava prepoznati sebe, ali sjećanje
izdaje, mozak je neposlušan. Pa zar je sve prošlo tako brzo i besmisleno?!
Noću se ponavlja onaj strašni, najstrašniji san: mora da glumi, a ne zna ni
šta, ni koji komad. Tjeraju je, a ona moli da joj daju kostim, da joj barem ispričaju
sadržaj onoga što glumi.
Nekad se opet budila poslije živog sna o sinoćnjoj predstavi i bila toliko
srećna da je noću skakala iz postelje. Sinoć je, eto, bila sjajna Poli Pičam, Brehtovo
”otuđenje”. A otuđenje je u tome da, odjedanput, počneš da pjevaš, a da ostaneš
Poli.
|
 |
U trenucima praznine i krize koja je neminovna, obično kad završi neku ulogu
prosto bi bježala iz Sarajeva, pronalazeći u putovanjima jedini oblik zaborava. Stara
očeva kuća u Kikićevoj 7 u Modrinju bila bi joj privremeno sklonište od posla i
publiciteta.
Kuća je jednostavna i lijepa, sa fasadnim potkrovljem i širokim prozorima što
gledaju na prostrani trg. Čaršija je Hanku iz iste kuće ispratila prije trideset godina
na neizvjestan glumački put a sada, jedanput godišnje, pomno prati Hankine dolaske,
njene samačke šetnje u vrtu okruženom visokim zidom koji počinje od samog kamenog
stubišta. Nakon očeve smrti u kuću niko nije privirio osim nje i komšije Lutve, koji
je održava kao svoju, pokreće ustajali zrak prostranih soba, pretresa posteljinu, u vrtu
uspravlja georgine i ruže, čuva kuću od pohare.
Taj komšija Lutvo, bivši mornar, očev prijatelj, kome je drug izbio oko u školi
a cirkular osakatio nogu u nekoj posavskoj strugari, neodoljivo je podsjećao na Viktora
iz priče Alfonsa Dodea ”Lijepa Niverneza”.
Stojeći na širokom kamenom zidu ispod koga se prostire mutna Sava, Hanka se kao
na javi sjeća doživljaja iz djetinjstva. Trinaest joj je godina i ima običaj da čuči
na zidu i ispraća svaki šlep kao ploveću tajnu. Na šlepu su dječak i djevojčica,
mornar sa drvenom nogom, kapetan sa lulom i bocom, jedna mačka i jedan gavran. Dosjetili
su se. Kao pozornica njoj i Adiju poslužiće kameni zid, a šlep su načinili od
jabukovih suharaka. Adi je donio mladog gavrana, ona crnu mačku. Sve kao u ”Lijepoj
Nivernezi”.
Ne sjeća se koliko je trajala igra na plovećoj tajni kada su im se u zamišljenim
ulogama dodirnala tijela, ali zna da je to bila njena prva i najdraža dramska uloga u
životu. Zaneseni svojim ulogama i plovidbom na toplim talasima, nisu ni primijetili
jedinog svjedoka predstave. Kao probuđeni iz sna, ispod zida su ugledali jednookog
komšiju sa drvenom nogom, mornara Lutvu. To bi trebalo biti njihov Viktor iz ”Lijepe
Niverneze” koji svakodnevno plovi Savom. Za trenutak zbunjeni i postiđeni, Hanka i Adi
kao krivci, postepeno se pribraše i postadoše sigurniji. Neko je ”slijep kod
očiju”, a komšijino desno i jedino oko bilo je neobično sjajno, snažog i prodornog
pogleda, a svo od neke vatre iz neobrijanog i preplanulog lica. Ovo više nije ličilo na
igru iz ”Lijepe Niverneze”, niti je ona djevojčica, ni Adi dječak, ni Lutvo mornar
Viktor.
Otkuda slika od prije trideset i pet godina?! Možda su je ova mladalačka igra i
šleperi na Savi odmamili na putouanje, bjekstvo od usidrenog života na pozorišne
daske!? Nikad do ovog trenutka nije zazirala od jednookog čuvara očeve kuće. Narednih
dana neočekivano je počeo progoniti taj davni prodorni pogled jednookog mornara, i to
sve snažnije ako bi nastojala da se oslobodi, poredeći ga sa sadašnjim, bezazlenim i
bezizražajnim pogledom ispijenog i zapuštenog čovjeka, sijede i neobrijane brade, koji
je jutros ulazio u dvorište. Stojeći sada na istom mjestu širokog zida posmatrala je
prostranu vodu. Nije znala ni gdje izvire, ni kuda teče, ni kako se zove. Riješena da se
oslobodi neobičnog sjećanja i Lutvinog pogleda otputovaće u Sarajevo i neće se više
vraćati očevoj kući.
U stanu je pokušala da se smiri i pribere, tješeći se da to nije bolest što je
mami i priziva. Kako izaći na pozornicu, šta ako zaboravi svoju ulogu čim pomisli na
onaj prodorni pogled? Učiniće joj se da je iz publike gleda samo jedno lice i oko koje
prodire u njeno tijelo, oduzima joj glas i potpuno je razoružava.
Strah poprimi zabrinjavajuće dimenzije kada Hanka primijeti da se plaši svakog
ljudskog pogleda i lica, jer otkrivaju njenu slabost i muku. Zašto su svi pogledi na
ulici, u samoposluzi, u kinu, upereni u nju i protiv nje? Čak i pogled najbolje
prjateljlce Edite Ras skida joj sa lica masku i u trncima prodire do petnih žila.
Najbolje je biti u stanu, samo noću istrčati daleko od ulice, pozornice i ljudskih lica.
Možda će sve muke proći kad dobije novu ulogu, jer bez posla svi glumci kukaju,
prosto se razbole. Tad se neće poistovjećivati sa vanjskom slikom o sebi, neće gubiti
sebe. A i taj glumački posao... Da se može nekako obavljati zakulisno, da se uopšte ne
mora pojavljivati i da je niko nikada ne vidi. Šta bi onda od nje ostalo, jer zna da u
njenom životu i nema mjesta za vlastite misli i ideje, sva je pod vlašću glume, uloge
su njene ispovijesti. Nikakvi tragovi neće iza nje ostati. Dnevnike i memoare nije
pisala, kritike o sebi nije skupljala, čak ni albume s fotografijama nema kome ostaviti.
Čekajući novu ulogu Hanka čvrsto odluči da otkaže odavno ugovoreni intervju s
novinarom ”Večernjih novina”, plašeći se prvi put štampe i publiciteta. Popuniće
upitnik koji joj je novinar uručio i poslaće ga u redakciju:
Stanje Vašeg duha? - Depresija.
Glavne crte Vašeg karaktera? - Ne znam.
Ptica koju volite? - Ševa.
Vaš cvijet? - Zumbul.
Gdje biste živjeli? - Na planini.
Vaša boja? - Sve boje.
Šta je nesreća? - Teška bolest.
Šta je smrt? - Radoznala sam. Ako ne može da se izgubi nijedan djelić materije,
zašto mora da se izgubi i djelić duše? Smatram da je smrt bezbolna.
Vaše geslo? - Izdrži!
Šta biste htjeli da budete? - To što jesam. |
|
|
