Kader
Abdolah
PERZIJSKA BOŽIĆNA
PRIČA
Savremena holandska proza |
Nekih je godina već od decembra sve bilo pod snijegom. Škole
bi prestajale sa radom. Ljudi bi u zabitima
započinjali kroz nanose snijega tu i tamo
prokopavati tunele, da bismo mi, djeca, ponovo
mogli dolazitl u školu. Učionice nam bijahu
ledene. Morali smo čekati dok se ne pojavi
podvornik koji je, smrznutog brka, pješice
dolazio čak iz drugoga sela. Prvo bi
zagrijavao sopstvene dlanove. Onda bi desnicom
dohvatao baklju, a ljevicom uzimao kantu sa
naftom da bi založio vatru. Dobro ušuškani,
sjedili smo u klupama i čekali da se
prostorija ugrije. Tek kad bi učionica
napokon bila sasvim zagrijana, pojavljivao bi
se učitelj.
Po završetku nastave, djeca bi poput lisica
grabila kroza snijeg, preko bregova, kući.
Tamo bismo se zavlačili ispod peći koje su
se sastojale od jednog postolja na kome je
tinjala vatra, dok bi preko svega bila prebačena
teška vunena čebad.
U to vrijeme, dok sam puzao ispod peći, nisam
znao ama baš ništa o pripadnicima drugih
vjera. Mi smo bili Muhamedovi sljedbenici, i
znao sam samo da Isa (Isus) bijaše takođe
prorok, priznat od strane našega proroka. I
moj ga je otac smatrao dobrim prorokom. No, mi
ipak odabrasmo Muhameda. On bijaše posljednji,
što je značilo - i najbolji.
Bilo mi je poznato da otac nerado spominje
Marjam (Mariju). Iako je u svetoj knjizi
stajalo kako ona bijaše zatrudnjela uz pomoć
Gabrijela, primijetio sam kako bi on vazdan
preskakao tu suru. Na livu mu čitah neodumicu
u pogledu priče o Mariji.
Sura o Mariji bijaše jedina koju na moradoh učiti
napamet.
U to doba nismo imali nikakvih knjiga za djecu
kojima bismo skratili preduge zimske noći.
Samo perzijske klasike. Radio i televizor su
još pripadali grešnim novotarijama. Ni za
prazničnih večeri za nas nije bilo mjesta.
Ipak, drugi su ljudi dolazili k nama da bismo,
klečeći, zajedno učili iz Kor'ana.
Tahamolate galoe Marjam lagat djeat... Ono kad
se Marija porodi, i pokaza dijete svijetu, i
kako svi rekoše: ”Srami se, Marijo, učinila
si nešto strašno.”
One porodice koje ne bijahu religiozne imale
su druge zanimacije. Oni bi kućama dovodili
besjednike. Hašem besjednik bijaše najbolji
u čitavom kraju. Bila je to starina od skoro
osamdeset ljeta. Čovjek koji je znao plesti
prekrasne priče. Pošto bijaše veoma star a
ni vid ga više nije najbolje služio, on bijaše
dobrodošao u kućama mnogih muslimansklh
porodica. Sjedio bi spokojno među ženskadijom
i pričao priče. No, nama on nije bio
potreban. To, što nam je on mogao reći, već
se nalazilo u knjigama koje su stajale iznad
kamina, govorio bi otac. Bilo nam je dopušteno
da sami uzmemo knjigu u ruke, sjednemo pokraj
vatre i čitamo, što nam je pričinjavalo
golemu radost.
|
 |
Jednom je moj otac morao negdje otići na
nekoliko dana. Čini mi se da mu mati bijaše
bolesna. Uveče je neko pokucao na vrata. Bijaše
to Hašem besjednik. ”Tvoj je otac odobrio
da vam večeras ispričam jednu priču”, reče.
”O, samo uđite”, rekoh, upozorivši majku
da u kuću ulazi stranac. Žedan njegovog
kazivanja, povedoh ga u unutrašnjost kuće.
”Dobro nam došao, karbalaie Hašem”, reče
moja mati i ogrnu se šamijom.
Ponudismo mu najbolje mjesto pokraj peći.
Sjede. Mati pred njega donese šolju čaja i
zdjelu datula. On popi čaj, uze par datula,
pogledom nas sve premjeri, sedam sestara i
mene.
”Utrni svjetlo, dječače”, reče.
Ugasih svjetlo, ostavivši upaljenu samo jednu
svijeću na kaminu.
”Salame barja oe... Pozdrav Njemu”, tim
riječima započne priču o rođenju Isusa,
proroka. ”Salame baraje rozie ke... Pozdrav
danu u kome je rođen i danu u kome
će ponovo biti među živima”, nastavi on. ”Gale ennema
an alra soel... Alahov sam glasnik”, kaza
Gabrijel Mariji. I želim da ti podarim sina,
’La ean konto laggieje’, viknu Marija.
”Reboka! Golman zakieja... Utvrđeno je”,
reče Gabrijel.
”Wa lam jamssanie bashar wa lam ak baggieja...
Kako mogu dobiti sina ako me muška ruka nije
ni dotakla?”
”Howa aliool haen... To je veoma jednostavno,
takva je volja Božija”.
Marija se tada odvoji od svoga naroda, povuče
u osamu. Ležala je ispod stabla jedne datule.
Gabrijel sjede pokraj nje. I ona ga primi.
Kad sam se sljedećeg jutra probudio, zraci
sunca su već padali na kamin. Mjesto na kome
je sjedio besjednik Hašem bilo je prazno.
Iako me prevari san, to veče - Gabrijela koji
tek vjesnik bijaše - nikako nisam mogao
zaboraviti. Posebno one magične riječi tek
rođenog Isusa, izgovorene na perzijskom, još
u kolijevci: ”Pozdrav Meni. Pozdrav danu u
kome sam došao na svijet...”
Isusa sam uvijek smatrao prorokom ljudi, koji
stanuju negdje jako daleko. Na svoje veliko
iznenađenje, otkrih da seljaci koji su
stanovali iza susjednog brda takođe vjeruju u
Isusa. Njihovo se selo zvalo Masihadorp (Mesijino
Selo). I mada i njihova vjera bijaše priznata,
Muslimani nisu trgovali s njima. Ne davasmo im
naše kćeri i bijaše zabranjeno neku od
njihovih kćeri uzeti za ženu. Nismo primali
hranu iz njihovih činija i ne rukovasmo se s
njima. Jedne decembarske večeri dok sam, kao
četrnaestogo- dišnji djeačk, spavao pokraj peći,
najednom čuh moju mati kako ječi: ”Probudi
se, sine. Probudi se!” Skočih na noge. Oca
nije bilo kod kuće. Lijepo me je upozorio na
odlasku: ”Pokušaću se vratiti na vrijeme,
ali nikad se ne zna. Budi pažljiv prema majci.”
Majka je trebala da rodi deveto dijete.
Poslije mnogo godina, iznenada je opet bila
trudna. Djeca već bijahu poodrasla, pa ju je
bilo stid te trudnoće, stoga bi uvijek
prebacivala šamiju preko ramena. ”Požuri”,
reče. ”Idi zovni babicu.” Brzo se obukoh,
nazuh čizme i pođoh k jedinoj staroj babici,
onoj što je donijela na svijet skoro sve
ljude u ovom kraju. Čim su čule moje žurne
korake u snijegu, tetke i komšinice se
odnekud pojaviše iz pomrčine i pojuriše
prema našoj kući. Ni pred babičinom kućom
ne moradoh dugo čekati. Tek što pokucah, ona
se odmah pomoli na vratima, Ponesoh joj torbu.
Ona skupi svoju šamiju pod ruku i uputismo se
našoj kući.
Po užurbanim koracima iskusne babice moglo se
zaključiti da ne očekuje lagan porod.
Ostao sam čekati u predsoblju, a i muškadija
u komšiluku budna ležaše u krevetima. Mati
je vrištala. Tetke bijahu veoma uzrujane.
Poslije jedno pola sata, babica izađe napolje.
Ne uspijeva mi, reče ženama. Moramo pozvati
gospođu Rahel. Potom se obrati meni:
”Hajde! Uzmi mazgu. Požuri u Mesijino Selo;
pod svaku cijenu je odmah dovedi ovamo.”
Potom mi objasni kako da nađem kuću gospođe
Rahele.
Uplašen, jahao sam na mazgi kroz pomrčinu. S
jedne uzvisine pogledah dolje, prema selu, što
je, zavejano snijegom, ležalo među stijenama.
Po noći je tamo obično bila mrakača, no sad
je selo naprosto blještalo u okolnoj tami.
Nikad ga ne vidjeh tako jasno. Spustih se s
brda i oprezno uđoh u selo. Tgom se širio
neki divan miris. Čudan, meni potpuno
nepoznat. Nešto kao mješavina jedne vrste
svježe pečenog kruha i ruža. Prođoh pokraj
jednostavne crkvice. Tada još nisam mogao
shvatiti da je upravo te večeri bila sagrađena
jedna improvizovana štala, s vještačkim
pastirom i par pravih ovaca, tri figure od
leda i tri prave-pravcate kamile. Između njih
je bio postavljen kip Marije, koja je u krilu
držala dijete.
Potražih kuću gospođe Rahele. Prozor bijaše
osvijetljen. Veliki prozor. Naši prozori
bijahu maleni, i uvijek su na njima visjele
zavjese. Primaća je soba bila ukrašena
papirnatim zvjezdicama, tu je bio i sto, na
kome bijaše poslužena večera. Članovi
porodice su sjedili jedan do drugoga. Djeca,
djevojke koje nisu nosile vela.
Pokucah. Otvori mi jedna sjedokosa žena.
”Dobro veče. Došao sam po gospođu Rahelu.”
”Ja sam ta. O čemu se radi, dječače?”
”Imamo jedan problem. Moja majka ne može da
se porodi. Biste li možda brzo pošli sa mnom?”
Sad kad o tome razmišljam, znam da je to bilo
Badnje veče. U stvari sam trebao reći:
Moharakbad, gospođo Rahelo. Čestit Božić,
gospođo.
Miris koji sam ovdje upoznao kao šećerni
hljeb*, sad se širi i u mojoj studentskoj
sobi, u Holandiji. I pečeno meso, što je, na
poslužavniku, ležalo na stolu, nije moglo
biti ništa drugo do zečetina, od istih onih
zečeva što ih stotine u tom kraju skakutahu
sa stijene na stijenu. Muslimani ih nisu
lovili. To bijaše zabranjeno, ali su ih
stanovnici Mesijina Sela veoma lako hvatali u
jednostavne zamke. Sad, kad sa svojim
holandskim prijateljtma slavim božične
praznike, tek sad dobro znam koliko taj
praznik onomad bijaše važan za gospođu
Rahelu. Uprkos tome, njen muž istjera traktor
iz garaže. Ja na mazgi, ona na traktoru, pođosmo
mojoj kući, gdje su svi s nestrpljenjem očekivali
gospođu i niko nije imao ni pojma da smo je
upravo odveli s važnog praznika.
Hrišćanka, iskusna žena, pomože mojoj
majci. I moj mali brat bijaše rođen. Sutra
se uveče skupiše stariji muškarci iz naše
porodice da izaberu ime za tek rođenog dječaka.
Oni staviše gažnjaču nasred stola i izvadiše
stari primjerak Svete knjige iz vitrine da bi
potražili ime. Djed zatvori oči, poljubi
korice i otvori knjigu.
Muškarci se nadviše nad otvorenom stranicom.
Otac pročita naglas: ”Attenie alkotob en
djaelnie nabieja...” A onda pokaza u pravcu
djeteta. No, svi rekoše, kakvo li će to
dijete postati?
Poslije očevog krathog oklijevanja, djetetu
smo mogli dati ime Isa.
Nastade novi odnos između oca i hrišćana.
Prije bi im u prolazu samo mahao. Sad bi im
stiskao ruku, ali, čim bi došao kući, dobro
bi oprao dlanove.
”Donesi jednom Isa kod nas”, reče jednom
gospođa Rahel ocu.
”Dobro”, odgovori on, ali to nije učinio.
Kad bi im išao u posjetu, prije molitve bi
obavezno odlazio u kadu.
”Dječače, odnesi malog brata gospođi”,
reče mi on.
Posadih brata u sedlo i odvezoh se u Mesijino
Selo. Tamo se potom desiše dva važna događaja.
Gospođa Rahel mi dade jednu malu, staru
knjigu s kožnim koricama. Biblijske priče.
Možda nije bilo razloga za strah, ali to ocu
nikad nisam rekao. Sad ta knjiga stoji pored očeve
svete knjige u maloj holandskoj kućnoj
biblioteci.
I drugi - srce mi poludi za jednom djevojčicom
što je bila kod gospođe Rahele i koja uze
mog braciku u naručje.
Bijaše to prvi put da se neki muškarac iz
moje familije zaljubi u hrišćanku.
Bilješka o piscu: Kader Abdolah, pisac
iranskog porijekla koji već više od deset
godina živi u Holandiji, piše na holandskom
jeziku i zacijelo je jedan od najčitanijih
autora u zemlji lala i kanala. Do sada je
objavio četiri romana, i svi su prodani u
zavidnim tiražima, a stalni je kolumnist najčitanijeg
holandskog dnevnog lista Volkskrant (Narodne
novine).
S holandskog preveo: Goran Sarić
* šećerni hljeb - posebna vrsta suhog kolača
koji se za Božić obavezno nalazi na trpezi
Holanđana.
|
|
|
