Šta je, za ime svega, navelo nekoliko desetina Muslimana da se u tom periodu stave na čelo pokreta koji zagovara bratimljenje sa Srbima u cjelini, nažalost, preko Draže Mihajlovića i njegovih krvavih vojvoda i četovođa na području istočne Hercegovine, sjeverne Bosne pa i Srbije, u trenucima kada je četnička kama osvetnički klala ”sve što je tursko i balijsko” vođena devizom: krivi za krive, pravi za prave? Koji su bili motivi sudije Mustafe Pašića iz Mostara, doktora Ismeta Popovca iz Konjica, Mustaj-bega Hadžihuseionovića, domobranskog poručnika Husnije Čengića, Smaje Ćemalovića iz Mostara, Mustafe Berberovića iz Blagaja, Abida Prgude i Omera Kalajdžića, zatim Muhameda i Abida Mehmedbašića iz Stoca, Mustafe Lehe iz Blagaia, Džemala Kršlakovića - imama - muderisa iz Konjica, Fehima Musakadića iz Sarajeva, Mustafe Mulalića sa područja Livna, koji je bio čak član Centralnog nacionalnog komiteta Ravnogorskog četničkog pokreta Draže Mihajlovića, hafiza i člana uleme medžlisa u Sarajevu Muhameda Pandže, doktora Mehmeda Begovića profesora Univerziteta u Beogradu, imama Abdulaha Hodžića u Beogradu, upravnika ”Gajretovog” doma u Beogradu Muhameda Ćemalovića, i mnogih drugih?

Najjednostavniji odgovor glasi: većina ih je spadala u kategoriju ”srbofila”. Tako je Fehim Musakadić - Musa bio nosilac spomenice ”Solunskog fronta” i odlikovanja dinastije Karađorđević, a privrženost Kraljevini Jugoslaviji je učvrstio kao šef policije u Sarajevu. Muhamed Mulalić, rodom sa područja zapadne Hercegovine, izgradio je svoje duhovno biće na jugoslovensko - srpskoj literaturi i stvaralaštvu u cjelini. Smajo Ćemalović je bio poznati mostarski ”srbofil”. Sudija Pašić je prije rata oslobodio optužbe grupu komunista, ponašao se kontroverzno i teško ga je ocijeniti. Doktor Popovac iz Konjica, također, je bio privrženik srpstva kao genetskog korijena jugoslovenskih Muslimana, gajeći uz to političke ambicije da postane novi ”Spaho”. To ”srbofilstvo”, međutim, nije moralo biti suprotstavljeno interesima islama i muslimana. Ono je bilo karakteristično za mnoge ostale Muslimane Jugoslavije, kao ideologija ”bratstva i zajedništva”, unutar Jugoslavije, kao što je dobar broj Muslimana gravitirao hrvatstvu u Zagrebu.

Mislim da u prvi plan treba istaći antikomunizam muslimana - ”četnika” koji su u KPJ, Titu i Narodnooslobodilačkoj borbi vidjeli pošast za islamsku vjeru - teza koja među nekim Muslimanima živi i danas. Tu su, međutim, bili u najvećoj zabludi. Jer partizani i pripadnici NOV-a su spriječili još veće klanje Muslimana, bili su jedina snaga koja je, danas maltene prokazanom devizom bratstva i jedinstva, stala na put bratoubilačkom ratu, a komunistička ideologija je bila protiv islama u istoj mjeri kao i protiv svih ostalih vjera.

Također, smatram da bi se zagovornicima ”bratimljenja” sa četnicima mogle u osnovi pripisati ”dobre namjere”. Od sredine 1941. godine, pa nadalje Pavelićeve ustaše su izvršile strašni pokolj nad Srbima Hercegovine i ponajviše istočne Bosne. Pri tome su i Hrvati često nosili fesove sa oznakama velikog ”U”. Odmah zatim Srbi su se organizovali u osvetničke čete i počeli klati i haračiti po selima i gradovima, najprije istočne Hercegovine i na Drini, zaliječući se do Sandžaka, Prozora, Ljubuškog i Imotskog. Muslimani su klani kao ovce, bez milosti, u znak osvete za srpske žrtve. Muslimani - zagovornici ideje o slozi sa Srbima i četnicima, pravilno su ocijenili da je ustaški pokoll okićen šaćicama Muslimana kao ”hrvatskim cvijećem” skrenuo osvetničku lavinu četnika na njihov narod. Tako su nastojali ”spasiti što se spasiti može”. Željeli su da krvavi četnički klin izbiju svojim ”zahrđalim” ekserčićem tobožnjeg bratstva sa svim Srbima pa i koljačima i tako spriječe konačno potiranje Muslimana Jugoslavije u cjelini. To je, međutim, bila sasvim pogrešna i naivna orijentacija koja je nanijela još veću štetu ugroženim muslimanskim masama. Pa ipak, bilo bi vrlo jednostavno i jednostrano protagoniste saveza sa četnicima nazvati ”izdajnicima”. Ne može se reći ni da je desetak hiljada Muslimana - seljaka i građana, koji su se našli pod komandom Draže Mihajlovića, ili su na ovaj ili onaj način, kao pripadnici muslimanskih milicija, sarađivali sa četničkim odredima, bili izdajnici svoga roda. Oni su nastojali da sačuvaju gole živote svojih najbližih, onih koji su ostali nakon četničkih pokolja. Odbacujući ustaštvo kao glavnog izazivača klanja, i partizane kao ”protivnike muslimana i islama” u cjelini, uhvatili su se slamke koja im se činila spasonosnom.

OBEZLIČENO NACIONALNO BIĆE

Mensur Seferović je, sa prekidima, radio na knjizi ”Vojska za jedno ljeto” više od deset godina. Osnova je bila napisana prije najnovijeg rata, a konačna verzija je cjelovito i impresivno zaokružena tokom petogodišnjeg boravka u Chicagu. Rukopis je poslan u Sarajevo ”Bosanskom kulturnom centru”, koji je nedavno bio izdavač i štampač ove zaista vrijedne publikacije. Recenzenti su bill prof. dr. Smail Čekić i prof. dr. Jusuf Žiga. Oni kažu da je Seferović svojom knjigom dao značajan prilog rasvjetljavanju istorije Bosne i Bošnjaka. Naglašavaju da je Seferović dokumentovano, rasterećen emocija pristrasnosti, ukazao na tragiku bošnjačkog naroda, obezglavljenog, višeslojno razdijeljenog, pa i međusobno konfrontiranog tokom Drugog svjetskog rata ...