Planinka Mikulic
ARHITEKTONSKI ROMAN
EMIRA BUZALJKA |
Definicija kaze da povijest pocinje s Gradom. A on je iznad svega ljudski proizvod pa je tako i ogledalo covjekovih stvaralackih moci i nemoci, potvrda njegove pameti i dokaz njegove ogranicenosti, cinjenica ljudskog uspjeha ili promasaja i poraza.
Svojim akvarelima Emir Buzaljko (Stolac,
1952-1992) gradi jedan neobican nenapisan arhitektonski roman o Stocu
kojeg vise nema, o gradu koji je vise od kulture i povijesne cinjenice; o bijegu jedne visoko razvijene svijesti o
civilizaciji. |
 |
Pri tome, nema citata "estetike" destrukcije: njegov je put graditeljski, stvaralacki - on se bavi ljepotom umjetnosti arhitekture, pitanjima sunca, zelenila, vode, prostora.
I tako, na jedan zacudjujuce jednostavan nacin, sasvim direktno, saopcava da se uvijek radi o memoriji, o zapitanosti nad stvarima i pojavama, o slojevitim odsjajima velikog svijeta u kojem zivimo na intimu naseg doma, nase kuce, vrta, avlije.
Radi se o proslim vremenima, o Gradu sto je bio, o kulturama ali i, konacno, o pitanju: nije li svaka gradnja pomalo i zaludna? Buzaljkova evokacija necega sto je bilo onako kakvo je bilo posredno govori i o razaranju, o rastakanju ljudskih vrijednosti iznad svega, o pokusaju unistenja tragova. O tragediji koja nije izazvana nikakvom "velicanstvenom" prirodnom katastrofom - poput potresa, vatre, vode, vec o tragediji koja je proizasla iz porazavajuceg odnosa ljudi prema ljudima. U eseju "Izopacena perspektiva" Annie le Brun pise: "Sunovracujuci covjeka izvan njegovih granica i njegove predodzbe svijeta, svodeci ga na to da vise nije nista doli beznacajno zrnce u pojavi u kojoj se moze spoznati zakonitost, pojam katastrofe ukljucuje obrat u odnose humanog i antihumanog".
U smislu "humanog" ova izlozba zivi je dokaz u prilog Le Corbisierove
teze da su "sretni gradovi koji imaju arhitekturu".
Valjda zato sto se i poslije razaranja odrzi njihov neobicni zivot, u nekim slojevima izvan prepoznatljivog, u onome sto cini sadrzaj i one vec slavne knjige "Zbirka najljepsih rusevina Lisabona nakon potresa, studenog 1757".
Masta, a ne samo materijalne cinjenice, daje gradu zivot - tu umjetnost funkcionira i to ne samo kroz artefakte. Ona je metafora neiscrpnih izvora ljudskog duha. Arhitektura, takodjer, funkcionira na toj razini. Kao, sto je uostalom i sve drugo izrazeno metaforama, a one se mogu saopciti samo umnima koji imaju dar
razumijevanja. |
|
|
Slike Emira Buzaljka pripadaju zanru koji se u umjetnosti oznacava kao umjetnost vedute.
To je ono slikarstvo koje ima za predmet arhitekturu (nekada dvorci, gradine, crkve, samostani) ali je osnovna tema - grad - trgovi, ulice, neobicni uglovi, izuzetni ansambl... Ne izostaje katkad ni estetizirana priroda u formi kultiviranih basta i perivoja. Veduta
je prisutna u svjetskoj povijesti umjetnosti jos od 17. stoljeca, od slavne slike Vermeera van Deflta "Pogled na Delft"
iz 1660. Poseban uspon dozivljava koncem 19. stoljeca, kada mletacki slikari uvode centralnu perspektivu. Unutar ovog zanra razlikuje se vise podvrsta: idealne vedute (predstave "idealnog" pejzaza), fantasticne (relativna prepoznatljivost arhitektonskih formi stvara privid zbilje), capriccios (predstavljanje objekata u slici koji inace nisu povezani), prozorski vedutizam ili maniere flamande...
U maniri klasicne vedute Buzaljkove slike Stoca prikazuju ili gradski kompleks ili specificne arhitektonske objekte. On izdvaja fragmente iz sireg konteksta - to je katkad cak samo sjenka na zidu ili ulomak gradjevine, ali je opservacija uvijek ostra i usmjerena samo na jednu odabranu temu.
Kao umjetnik i kronicar, Buzaljko drzi sirom otvorene oci; sva znacenja i sve poruke koje emanira njegovo umjetnicko djelo proizlaze ekskluzivno iz vizuelnog. Povijesno misljenje ne podrazumijeva redukcijom forme na oblik ili znak. Oblik moze biti preradjen ali opstaje i funkcionira jedino ako je i takav neupitan.
Ovo su crtacko-slikarski tragovi-dokumenti njegovog dozivljavanja svijeta - gledajuci tako svoj sanjarski tok, svoju umjetnicku praksu za crtackim stolom on dosljedno ispisuje svoju liriku i svoje teme i stvara jedan slikarski opus koji je izvan trendova, koji stoji kao svojevrstan stil za
sebe. |
|
