Zilhad Kljucanin
POVRATAK
|
|
Koraci se sada mjere korijenjem
izniklih jasenova, brzim viticama kupina,
duzim od pletenica moje kcerke.
Nema ni jedne stvari koja je nekad bila
necije ime. Jedino, eno, u budzacima
svecetiri zida, tamo gdje se veseo kikot'o
kucni duh, crvotocina nagriza ostatke
tudjeg boga; drvene grede, cavli, krv sto tavni,
eli, eli, lama azavtani.
Do kucnog praga trideset i tri su daha,
gotovo tri djecija zivota. Meleka nema,
ako koji ne ispadne iz moje vojnicke bluze.
Unutra: mamina ranjika tovarna Celje,
bratova djacka knjizica sa losim ocjenama,
i suze stare cetiri godine, nanizano inje.
Nisam ni radostan ni tuzan. Nad svime,
jos se zveckati ocila, barem do slijedece
zime: Trnova, napokon vracena u svoje ime.
(Trnova, oktobra 1995.)
|
|
|