Peter Paul Wiplinger
LITERATURA I RAT
Literatura kao
metafora zivota |
Brzo,
izrecena ova formula, ne objasnjava vam
nista, u svakom slucaju nista precizno,
navodi vas samo na teren, nedovoljno jak
u okvirima znacenja, nejasan u svojoj
biti; operira sa fiktivnim
pretpostavkama, koje ne postoje, u svakom
slucaju nisu uocljive, i koje i sam ne
prepoznajem. Formula, kao platforma za
razgovor, za poticaj razmisljanja? - Ne,
to ne moze biti. Od ove formule, a da se
nista ne kaze o ovom kliseu, ovoj
platitudi "Literatura kao
metafora zivota", mozda se
i moze poci, izaci iz nje, u svakom
slucaju treba sto brze. Jer formule
sprijecavaju pitanja, klisei zamagljuju
pogled na stvarnost, konstruirani odnosi
zataje, sprijecavaju istinu.
Sta ima literatura s ratom, i
obratno, rat s literaturom, pitam se i
sam. S tim u vezi "Rat
i mir" Lava Tolstoja
spontano mi dolazi u misli, kao igra
rijeci; cujem, buku borbi - pozorisno
insceniranih; mislim na Schillerovog
"Wallensteina", na Shakespearove
drame; na spijev Georga Trakla,
na redove "o ti Andjelu
Bozji, to je na zalost rat, i zelim da
nisam ja kriv za njega" od Matthiasa
Claudiusa. I negdje u mom
sjecanju pojavljuje se lice povratnika iz
rata iz teatarskog komada Wolfganga
Borcherta "Pred vratima";
koji svjedoci, sve lazne parole onakve
kakve jesu - demaskira, ali sam rat i mir
nakon njega slama, kao i samog pjesnika.
I ponovo, sta sve ovo ima sa ubistvima u Srebrenici,
i drugdje, sa poklanima, ubijenima? Kakve
to ima veze s noci u kojoj je bombardiran
Dresden, s Rotterdamom
i Coventryjem, sa Korejom,
Vijetnamom, s Ruandom
i Burundiem; sa masakrom
u My Lai, krematorijima
u Auschwitz(u)- Birkenau?
Sta je ovdje rat, a sta ciljani genocid?
Mjesta i imena, kao metafore za sivilo,
za gubitak i ocuvanje ljudskog bica, u
isto vrijeme, i na istom mjestu.
Mjesta, kao sifre za stanice u ljudskoj
istoriji. Ne skriva li rijec "rat"
u svojoj mentalnoj cistoci, u
asocijacijama vecih formacija, u slikama
borbi iz 19. stoljeca, i medijskih slika
20. stoljeca, rijeci poput fanatizam,
ludilo i mrznja, jednom rijecju: smrt? -
Mozemo li jos govoriti o ratu, ratnim
dejstvima, posljedicama, dok mislimo o
rastrganim tijelima nakon granatiranja Sarajevske
trznice, na ciljano gadjanje
bolnica i skola, na redove za vodu i
hljeb; dok mislimo na cetnike, na
artiljerce, sa cigaretom u ustima i
flasom rakije, pored; na sarajevske
parkove i stadione pretvorene u groblja,
ubistva u Srebrenici,
osakacena tijela, odvezena iz "Bijele
kuce" logora Omarska,
pobacana na kamione i onda, ko zna gdje
zatrpana. Duga je lista nestalih,
ubijenih: vise od 25.000 imena! |
 |
Pitam se, u kakvoj su vezi sa ratom
logori, poput Keraterma,
Dretelja, Gabele, Omarske, Manjace,
i mnogih drugih nepoznatih, cini se
replike logora u Jasenovcu,
u kakvoj su vezi "etnicka
ciscenja" specijalnih
jedinica, u kakvoj su vezi masakr i
genocid. - To niti su bila, niti
jesu ratna dejstva, to nisu
"ciste" vojne akcije. Rat je tu
samo izgovor, kostim, koji masovna
ubistva, slijepe, ubistva ispunjena
mrznjom treba da kasira. A
ostaje ubjedjenje da kostim i uniforma
ostaju cisti; a gospodu ratnike treba
cijeniti, respektirati, oni su pocasni;
to je konvencija - a ja to
nazivam: velika svinjarija. I
tako su, "ova gospoda"
tretirana kao kavaliri, ne kao zlocinci
protiv covjecanstva, sjedili za,
cvijecem, ukrasenim stolovima, i davali
konferencije za stampu. A Svijet je to
slusao. A svjetski politicari ulizivali
su se tipovima a la Radovan Karadzic, i
jos se uvijek nadali. A jedan drugi
general se otkupio vojnom paradom u
bijeloj uniformi za operete. A
jedan UNO-general, cija je duznost bila
da stiti enklave, pio je sa svojim
kolegom, generalom Mladicem sampanjac i
na taj nacin slavio s njim slucaj grada
Srebrenice. A napolju su cekali
autobusi, spremni za odvozenje. I onda
salve mitraljeza. - Sta sve ovo ima
zajednicko sa jednom rijecju, povrsnim
izrazom "rat"? - Ne, kazem, ne
ovo krivotvorenje, i ne, uopste ne kroz
jezik, ne ova laz, ne ova prevara! - To
je ono nesto najmanje sta smo duzni
zrtvama i ubijenima, ako se vec pravda ne
moze postici, postici pokajanje, u
najmanju ruku korektan pojam za ono sta
se dogodilo, sta jeste, zapravo: smrt! -
A Balkan kao metafora,
kako neki za sve ovo u Bosni i
Hercegovini cinicno kazu, nije
bio "cisto popriste ratnih
dogadjanja" ne, bila je to prije
"klaonica", kako ju je
nazvao autor David Rieff
u naslovu svoje knjige. A cini se da to
tako nikada politicari i diplomate nisu
pojmili.
Dakle, sta ima literatura sa
jednim takvim "ratom"?
Moze li literatura, koja u takvom
egzistencijalnom kontekstu nastaje,
postici nesto vise od "cistog"
protokoliranja; ili podici glas, ili se
povuci u mir jedne pjesme, i tamo
tugovati? - Ja ne znam odgovor. Moze li
ona uciniti nesto drugo, izuzev sto ce
opisati dogadjaje, ispricati dogadjanja,
navesti ih, veze istaci, pitati za
razloge, jednostavno receno:
reflektirati? Moze li literatura postici
nesto vise? Ne vjerujem. To nas je
poucilo iskustvo, i to je ona gorka
istina: Jasenovac, Srebrenica,
mozda Auschwitz nisu za
uvijek proslost za covjecanstvo! - Tocno,
bila je to velika zabluda, cak i
angazirane literature, jer, istina je: u
stvarnosti literatura nista ne moze
pokrenuti, nista ne moze promijeniti,
nista zaustaviti; ona moze samo opisati,
mozda objasniti, i nista vise.
Ipak, literatura moze i mora jedno:
pruziti nadu, i nanovo nadu, u kojoj se
prikazuju i drugi ljudi, suprotno od
koljaca, oni koje volimo, na primjer; kao
neki ljubavni par, etnicki mijesan, koji
se voli u zatvorenom Sarajevu,
i u kojem jedno drugom vjeruju, par koji
svojom ljubavlju gradi jedan suprotan
svijet, mali, privatni, ali sa
simbolicnim i egzistentnim znacenjem.
Upravo onaj par, koga su cetnici ubili u
bijegu preko mosta na Miljacki,
jednom rijecju, ljubav kao protuteza
mrznji, vjera kao protuteza dvoumljenju,
zivot u odnosu na smrt. To je parola.
U svakom slucaju ono sto literatura moze
postici je: izvjestiti. Mozda time moze
postati metafora za zivot. Vise od toga
ne moze; ali samo to jeste i bilo bi vec
puno. Time literatura postaje pozitivna
snaga protiv mrznje, nasilja, ubijanja i
smrti; protiv "rata", rata
losih protiv dobrih. Samo jedno
moramo znati i to ne smijemo zaboraviti:
Uglavnom pobjedjuje los nad dobrim; jer
su mrznja i nasilje u ljudima i u
ljudskoj istoriji jaci od volje i
sposobnosti da se zivi u miru.
I, jer uvijek postoje ravnodusni i
zaslijepljeni. I, jer moc i mit, kada se
uvezu, prelaze u ludilo, nasilje, rat,
vode do unistenja. Iz toga bi
trebalo izvuci pouku, posljedice; i time
se konacno pravovremeno podici na otpor.
Jer se na stvarnost, djelotvorno moze
odgovoriti samo sa stvarnoscu - a ne sa
literaturom.
(Statement uz istoimenu priredbu u
Austrijskom drustvu za literaturu u Becu,
25.09.1996., u okviru Bosanskih dana
kulture u Austriji.) |
Sa
njemackog na bosanski jezik prevela:
Leila Zunic |
|
