Muhidin Camdzic
NOZ POD GRLOM |
- Evo,
majko, stigla si do bolnice - rece Vodic
i pokaza na prizemnu zgradu zasticenih
prozora vrecama napunjenim zemljom i
pijeskom.
Obliznje zgrade u plamenu osvjetljavale
su joj put. Starica spretno spusti sanduk
sa municijom, zgrabi zavezljaj i usmjeri
se prema bolnickom dvoristu, tu zastade,
okrenu se oko sebe trazeci ulazna vrata.
- Sta si stala? Hoces li da te pogode?! -
zacu se glas muskarca koji joj snazno
obuhvati misicu, grubo je povuce prema
vratima.
U hodniku je zapahnu nesnosljiv zadah
gangrenoznih rana, etera, lizola. Na
kraju hodnika, lezalo je nekoliko mrtvih
tijela cija je odjeca govorila da se radi
o civilima, a bilo je i dvoje djece. Bili
su prekriveni krvavim carsafima. Uzas
smrada i mrtvih tijela za trenutak
zbunise zenu.
- Sta ti trazis? - oglasi se muskarac
koji ju je povukao iz tame, pogleda je i
njegova srdzba splasnu.
- Trazim sina! - i ona je bila osorna. -
Ranjen je i lezi u ovoj bolnici!
Covjek koji je bio u obezbjedjenju
bolnice izgubi se iza vrata bolesnicke
sobe, kada se vrati, rece:
- Podji sa mnom. Sin ti je u ovoj sobi.
Usla je u jos veci smrad, pomijesan i sa
mirisom medikamenata. Poljski kreveti,
poredani jedan uz drugi, na njima usnuli
ranjenici. U uglu sobe na spuzvi
prostrtoj po podu, lezao je njen sin.
Lezao je na ledjima sa dlanovima ispod
potiljka. Bio je to jos golobradi djecak
sa rijetkim plavim maljama po licu i
bubuljicama po obrazima. Majcino srce
zaigra od uzbudenja i tesko se savlada da
ne izgubi svijest. Pribra se i podviknu
radosno:
- Sine moj! - stiskala ga je, ljubila mu
lice i kosu punu kovrdza. - Nikada se
vise necemo rastajati, sine moj!
- Majko! Majko!" - vikao je djecak,
ljubeci je.
Majka polozi djecakovu glavu na jastuk
brisuci mu suze krajickom otrcane
haljine.
- Ne placi, junacino moja! Nikada se vise
necemo rastajati, nikada! Od danas cu te
ja njegovati pa ces brzo ozdraviti.
Nicija ruka nije toliko meka i toliko
sretna kao majcina kad miluje svoje
dijete. Evo majka ti je donijela carape,
sama sam ih plela.
Djecak okrenu glavu da ne gleda sretno
majcino lice, nove suze se skotrljase niz
obraze.
- Ja cu ti ih obuci, mali moj - ushiceno
podize pokrivac, oci joj se ukocise.
Desna noga mu je bila amputirana iznad
koljena, lijeva u clanku. Carape joj
skliznuse iz ruku, okrenu glavu u stranu,
iz desnog ukocenog Hekubinog oka iscijedi
se posljednja krupna suza.
Udri dublje
udri jos jedan put!
Razbodi, razlomi ovo srce!
cemu ovo mucenje
tupozubim strijelama?
Sto opet gledas,
ne zamoren od ljudske patnje,
zluradim gobomuljastim ocima?
Ne zelis da ubijes,
samo da mucis, mucis?
Cemu mene da mucis,
zluradi nepoznati Boze?
Jesenji i zimski dani, ostali su iza
mene. Zima koja je pocela ranim
snjegovima pretvori se u suncane dane bez
vjetra i licili su na odmaklo proljece.
Tek iza sredine januara, u noci vedroj i
zvjezdanoj, jutro vjetrom i oblacima sa
sjevera donese snijeg. Padao je u pocetku
krupnim, vlaznim pahuljicama, prekrio
zemlju i granje drveca, a onda se
pretvori u sitne pahuljice koje su se
dugo poigravale sa vjetrom prije nego sto
ce pasti na zemlju. Visoki snjezni
pokrivac, donese nove brige. Ceste
redukcije elektricne energije, ohladise
prostore za boravak, hrana, svedena na
konzerve jela se hladna. Ljudi na ulicama
je malo. |
 |
Na svom svakidasnjem putu do mezarja, sa
slabasnom Anicom, gazim po cjelcu. Negdje
na putu, prije katedrale, oko jednog
prevrnutog kontejnera pratim cudan
dvoboj. Stariji, mrsav covjek, oskudno
odjeven u proljetnu odjecu, prevrce po
trulezi u potrazi za hranom. Na njegovo
zaprepastenje pridje i pas podvijena
repa, lajuci na jadnika koji se nije dao
otjerati. Covjek podize iz kontejnera
neki dugi drveni predmet, zamahnu i pas
uzmaknu, ali na kratko. Ponovni napad
odbi udarom po limenom kontejneru, pas
ustuknu, lukavo mu sada prilazeci sa
desne strane iskosene glave gledajuci ga
opakim pogledom, podignute gornje gubice
pokazujuci mu ujed. U tisini snjeznog
dana, culo se samo prijetece rezanje psa.
Stajao sam na pristojnoj udaljenosti i ne
znam na cijoj strani je bila moja zelja u
konacnu pobjedu. Znam, po prirodnom
zakonu, pas lutalica ima pravo na
hranjivi otpad, a opet, ovo je vrijeme u
kome covjek koga sa prezirom nazivaju
"balija". Jedinu mogucnost
prezivljavanja, kao i pas vidi u otpadu.
Borba je prilicno dugo trajala i na kraju
zavrsi pomirenjem, na jednoj strani
kontejnera, pas je gurao njusku u otpad,
odgrcuci ga prednjim sapama, na drugoj
covjek koji je rukama prebirao i kad bi
nasao poneku natrulu jabuku, narancu,
komadic hljeba, pazljivo je to slagao u
najlon kesu, ipak, iz opreznosti,
povremeno pogledajuci na onu stranu na
kojoj je pas.
Pratio sam neobican rat, zaprepasten i
uzasnut. Zurio sam do mezarja, polozio
cvijece na Almirin grob, zureci Ismeti i
Mehi. Sve im ispricah. Oni nisu bili
zaprepasteni. Kazu, da je takvih slika
prepun grad. Na kraju razgovora, Meho
rece:
- Prezivjet cemo i to. Nije to nase
ponizenje.
Shvatio sam. Dugo smo razgovarali o
svemu, ali me nije napustala mucna slika.
Drugog ojuzenog jutra, snijeg se otapao
stvarajuci ljapavicu i velike bare. Sa
Almirinog groba krenuo sam na posao. Na
samom izlazu presretnu me, meni nepoznat
covjek. On me oslovi po tituli:
- Doktore, sinoc mi je umrla zena.
Uz plac i s naporom je govorio:
- Trebao bih joj iskopati grob. Star sam,
bez snage i alata, a dva sina na
Heliodromu - govorio je, stiskao usne,
laktom brisao suze, skrivajuci oci, da ih
ne bih vidio uplakane.
Dvije su tuge u njima. Tuga zbog smrti
voljene zene, druga je da je ne moze
dostojno sahraniti. I ja sam skretao
pogled sa okrugle glave prekrivene gustom
crnom kosom, cini mi se do samih obrva.
Morao sam pozuriti na posao, u dzepu
nisam imao mnogo novca, pruzih mu ono
malo i on podje s velikim zahvaljivanjem.
Ubrzao sam korak, ne zbog straha da cu
zakasniti, vec zbog one prevelike zalosti
i tuge u ocima covjeka koji se izgubi u
mezarju, najvjerovatnije u potrazi za
praznim mjestom, Sto dalje od puta gdje
ce sahraniti svoju zenu.
Ostavio sam sirotog covjeka u BESPUCIMA
Tudjmanove demokracije, a mene pocese
muciti brige o konacnoj sudbini grada.
Znao sam da je Armija bez oruzja i
municije, da je na desetine hiljada ljudi
bez hrane i vode. Da li je moguce u
takvim uslovima odrzati polovinu grada,
sacuvati goli zivot. Tih dana sam slusao
hvalospjev Petom korpusu koga nazvase
"Sila nebeska" i Drugom
korpusu, njega zovu "Sila
zemaljska"". Ako je to tako, a
jest, onda je cetvrti korpus "SILA
BOZANSKA"!
Zasto sam zalio jadnike na istocnoj
strani, ne znam, kada je Muslimanima na
zapadnoj strani grada teze. Sve je u meni
nejasno, nijemo, zamrseno do te mjere da
sam se podijelio izmedju samoga sebe bez
izgleda u neko rjesenje. U jedno sam
siguran (da sam se mogao opredijeliti)
bez pogovora bih presao na istocnu
stranu. Gladi se nisam bojao. I ovdje
gladujem pored hrane, granata se ne
bojim, to me je uvjerio rat sa Srbima,
bojim se umiranja iz blizine, bojim se
gluhog doba noci, provale u kucu,
maltretiranja i ponizavanja. Sve
Muslimani moraju podnositi na desnoj
obali bez protesta, nekom krajnjom
trpeljivoscu, nekom otupjelom
ravnodusnoscu.
U takvim razmisljanjima, danima nalik
jedan na drugi kao slika u ogledalu,
dodje i dan primirja potpisanog u
Vasingtonu. Ljudi na istocnoj strani su
utazili glad obiljem humanitarne pomoci,
utazili zedj vodom po koju nisu morali da
idu do cisterne u nocima bez mjeseca.
Nastavak teksta |
|
