Dr Petar Knoll
O MUSLIMANSKOJ
UMJETNOSTI
U BOSNI |
Poznati hrvatski
historicar umjetnosti Dr Petar Knoll
(Vukovar, 1872 - Zagreb 1943), zavrsio je
studij historije umjetnosti na
Filozofskom fakultetu u Becu. Proucavao
je probleme teorije umjetnosti,
urbanizma, historije domace umjetnosti i
zastitu spomenika kulture i umjetnosti te
je o tim problemima publicirao vise
studija, prikaza i kritika.
Njegove studije iz historije arhitekture
odlikuju se u prvome redu dubinom
estetske valorizacije, kod cega sferu
naucne zainteresiranosti prosiruje na
analizu ambijentalnih vrijednosti unutar
urbanisticke problematike. Tekst koji
donosimo objavljen je u zagrebackom
casopisu "Knjizevnik"
br 2., 1929. godine. U uvodniku za ovaj
svoj tekst Dr Petar Knoll
kaze: "Lako zaboravljamo na
sjajno doba bosanske prethistorije, na
zlatne vjekove ranog joj krscanstva i na
narodnu kulturu Bogumila. Ali malo tko
zna, da je doba turskog perioda u Bosni
ostavilo kulturnih i umjetnickih
spomenika, koji se mogu sravniti sa
umjetnickim spomenicima svijeta."
Umjetnost bosanskih Muslimana obuhvaca,
kao muslimanska umjetnost uopce,
ponajvise arhitekturu i umjetni obrt.
Kako je naime vjera iz umjetnosti
izopcila covjecji lik, imade muslimanskog
slikarstva samo u malom opsegu, dok
plastike uopce nema.
Umjetni je obrt, kao i kod svih
orijentalnih naroda, zastupan u tolikom
opsegu i tako je raznolik, da se s njime
radi pomanjkanja prostora ovdje ne mozemo
baviti. |
|
U muslimanskoj arhitekturi zauzimaju
dakako prvo mjesto dzamije. Njih je puno
vise, nego krscanskih crkava, jer gotovo
svako mjesto imade po vise dzemata, a
svaki dzemat svoju dzamiju. Rjedje su
medrese (bogoslovne skole) i sahatkule
(tornjevi sa urom), dok je nadgrobna
umjetnost u muslimana tako velika i
raznolika, da ona sacinjava posebno
poglavlje.
Bosanske dzamije nastale su po istim onim
nacelima, kao muslimanske dzamije uopce,
jer je to zahtijevala jednolicnost
vjerskoga obreda. Bogomolja, taj glavni
prostor za muslimansku sluzbu bozju, u
pravilu je cetvorina. Ona imade u svom
istocnom zidu izdubljenu nisu, koja
pokazuje prema Meki, a
zove se mihrab. Do nise je
propovjedaonica na stubama s ukrasenim
kamenim vratima na pocetku stuba, a zove
se mimber. Preko puta od mihraba nalazi
se nad ulazom mahvil, po bosanski tavan,
"na kojem mujezin odgovara hodzi kod
klanjanja". Pred svakom je dzamijom
predvorje - sofe, dok se desno od ulaza
dize prema nebu visoki minaret - po
bosanski munara, sa koga mujezin vjernike
na molitvu poziva. Dzamije su zidane, a
samo omanje dzamije imadu drveno
predvorje i drveni minaret. Omanje su
dzamije natkrite ravnim drvenim stropom,
a sjajne bosanske dzamije redovito jednom
kupolom, koja sa svojim osmerostranim
tamburom na zidu lezi. Sjajne dzamije
imadu niz kupola i nad predvorjem, ali su
puno nize i manje od glavne kupole.
Prozori su gotovo kod svih dzamija
siljasti, da ne kazemo gotski. Ulazna
vrata iz predvorja u dzamiju, mihrab i
minaret: sve je to bogato ukraseno
ornamentom od stalaktita. Stalaktita
imade i nad svim vratima, prozorima i
nisama, a pogotovo nad mihrabom. Na
sjajnim dzamijama imade stalaktita i na
kapitelima od stubova u predvorju i pod
tavanom, a imade ih i u trompama, a to su
udubljeni arhitektonski prelazi iz uglova
bogomolje na kruznicu, koja nosi tambur i
kupolu.
Stalaktiti su plasticki ornamenat od
kamena, drva i sadre, koji je sastavljen
od brojnih omalenih siljastih nisa, a te
su nanizane i jedna nad drugom koso
poredane. Prema gore pomakle su se te
nisice naprijed, a prama dolje odmakle su
se natrag, a tamo, gdje bi ih se po tri
sastale, objesila se svagdje po jedna
sisica, kao stalaktiti u spiljama, a od
tuda i naziv ovom ornamentu.
U dzamijama su gotovo sve plohe ukrasene
sto slikanim ornamentom, sto ornamentom u
plosnom reljefu, a taj je ornamenat ili
geometrican ili vegetabilan. Kod jednog
dominira heksagram (zvijezda od dvaju
trokuta, koji se sijeku), a kod drugoga
arabeska, a to je po arapski stilizirani
vegetabilni motiv, koji potjece od
helenisticko-rimskog akanta, dok je
ornamenat sa stalaktitima indijskog
podrijetla, a bio je nekada drven.
Dika sjajnih bosanskih dzamija je trijem
nad ulazom, sa stupovljem, siljastim
lukovima i oniskim kupolama, sto trijem
natkrivaju. Stupovi su uvijek od odlicnog
kamena, ponajvise od crvenkastog mramora,
a kapiteli su im ukraseni ili
stalaktitima ih cikcakom. Ali i pod
tavanom imade stupova.
Pred sjajnim dzamijama ili tik do njih
stoji sedervan ili sadrvan, zdenac za
ritualno pranje, a imade oblik ciborija.
Lijepi oblik sedervana i zubor tekuce mu
vode daje tom cijelom sklopu svjezine i
zivota.
Bosna imade sjajnih i
seoskih dzamija. Kod sjajnih dzamija
razlikujemo velike sjajne od malih
sjajnih dzamija. Obe potpadaju zapravo
jednom te istom tipu, samo su male sjajne
dzamije jednostavnije i manje od velikih,
u kratko njihova redukcija. Ali zato one
nikada nisu bez kupole. Tip oblih dzamija
potjece svakako iz Male Azije, jer ih je
tamo bilo jos prije (Jesi-dzamija
u Isuiku 1392.), nego sto je Carigrad
pao pod Osmane, iako je vise nego
vjerojatno, da je taj tip u Bosnu
dospio preko Carigrada.
Svako ovece mjesto imade svoju glavnu
dzamiju, a to je ili mala ili velika
sjajna dzamija sa kupolom (Begova
dzamija u Sarajevu, Ferhadija u
Banjaluci), dok su glavne
dzamije bez kupole u vecim mjestima
redovito iznimke (Fetija u
Bihacu). U manjim mjestima imade
u pravilu samo glavna dzamija kupolu, a
ostale je nemaju, samo u velikim mjestima
(Sarajevo, Banjaluka) imadu osim glavne
dzamije jos i druge dzamije kupolu. Ali
ako je u kom vecem mjestu glavna dzamija
bez kupole (Fetija u Bihacu), nemaju je
obicno ni druge dzamije, iako su ovece (Pasina
dzamija u Bihacu).
Vece se dzamije u pravilu nazivaju imenom
svoga sagraditelja, a nikad se ne
posvecuje svecima, kao kod krscana i ako
ih muslimanska vjera imade.
Seoske dzamije razvile su se iz
gradjevnog tipa bosanskih seoskih kuca.
One su doista zidane, dok su prave
bosanske seoske kuce drvene, ali zato
imadu bas kao i one strmi i visoki krov i
veliku strehu. Visoki su im i zidovi, jer
imadu po dva niza prozora, pa im je zato
i nutarnji prostor bogomolje vrlo visok.
Predvorje lezi u pravilu na zapadnoj
strani dzamije, gdje joj je i ulaz. Ali
ima seoskih dzamija, kojima je ulaz i sa
strane (Ripac) ili cak
seoskih dzamija bez predvorja (Ribic
kod Bihaca). Ali i drugih
nepravilnosti imade na seoskim dzamijama,
a te su obicno nastale radi prometa, kome
su se one prilagodile.
Mihrab je kod seoskih dzamija uvijek iz
kamena, ali zato imade u dzamijama
drvenih mimbera (Hatinac kraj
Bihaca), a cesto je i ostali
ukras od drva. Plosni drveni dijelovi u
seoskim dzamijama ukraseni su cesto
posebnim ukrasom u obliku pravokutne ili
kose mreze od pribitih drvenih sipaka, a
na glatkim drvenim plohama iznenadjuje
nas cesto glatka bojadisana ornamentika
od cvijeca, vitica i rozeta (Hatinac),
ali toga imade i na sjajnim dzamijama (Jajce),
od kojih je ova ornamentika vjerojatno i
presla na seoske dzamije. Rezbareni
arhitektonski detalji od drveta, sto ih u
mnogim seoskim dzamijama imade (pod
mahvilom), imadu oblik stalaktita, sto za
pravo i jesu.
Izvana su bosanske dzamije sasvim bijele,
a malo ih je, koje bi bile ukrasene sa
slikarijama (Hatinac).
I seoske i sjajne dzamije imadu iznutra
manje ili vise bogatu ornamentiku,
ponajvise na mihrabu i na mimbaru, a ta
je gotovo uvijek orijentalna. Rijedak,
ali tim dragocjeniji je u seoskim
dzamijama geometricki ornamenat i
stilizirano cvijece, kako ga narod rabi
(mimber u Ribicu), a taj
zato svakako i potjece iz naroda. Boje su
ornamentu elementarne, nemijesane, kao i
kod orijentalnog ornamenta, samo nema
narodni ornamenat pozlate, a ta kod
orijentalnog gotovo nikada ne fali.
Seoske dzamije stoje obicno usred groblja
(harema), a uza svaku je dzamiju
zasadjena lipa. Dzamije su ogradjene
niskim drvenim plotom, a na ulazu im je
drvena bosanska kapija sa krovicem
(Ribic), a sve to skupa zna biti
prekrasan, slikoviti motiv.
|
|
|
Sjajnih dzamija vecega tipa nema
u Bosni previse,
cesce su dzamije manjeg tipa, dok
su seoske dzamije gotovo
neizbrojive. Be- gova
dzamija (1530.) i Careva
dzamija u Sarajevu, te Aladza
dzamija u Foci (1549)
uopce su poznate dzamije vecega
tipa. Manje su poznate Ferhadija
i Arnaudija u Banjaluci,
koje toj grupi takodjer
pripadaju, pa cemo ih zato ovdje
opisati. |
|
Ferhadiju je sagradio
bosanski vezir Ferhadbeg
Sokolovic i to po tradiciji od
otkupnine, sto ju je dobio za
zarobijenoga grofa Engelberta
Auersperga, nakon sto mu je
njegova oca, austrijskog generala Eberharda
kod Radonje u Hrvatskoj (1576)
potukao. Ferhadija je
prva dzamija u Banjaluci,
a jedna od najvecih bosanskih dzamija
uopce. Ona stoji na uzvisini usred grada
u velikom ogradjenom dvoristu, pa odmah
pred ulazom joj je lijepi sedervan sa
kupolom na osam stupova. Dzamija je 24
1/2 m duga i 24 3/4 m siroka. Nad
njezinom bogomoljom dize se oveca kupola
sa tamburom do visine od 17 1/2 m od
zemlje. Na tambur prislonile su se tri
polukupole, a na nutarnjem su trijemu
dzamije kao obicno tri oniske kupole
poredane. Dzamija imade naime dva
trijema, nutarnji i vanjski, a oba na
stupovima. Vanjski je daleko dulji od
nutarnjega, a njegove su interkolumnije
kasnije zazidane. Unutarnji trijem nose
sjajni mramorni stupovi sa siljastim
lukovima i kapitelima od stalaktita, dok
se na kapitelima vanjskoga trijema
izmjenjuju stalaktiti sa cikcakom.
U trijemu se sjaji glavni portal, kroz
koji se u dzamiju ulazi. Uokviren je
sarenim kamenom, dok su mu masivna
dvokrilna vrata ukrasena bljestavim
alkama i okovima.
Jos je bogatija nutrina dzamije, a
najjaci nam dojam ona cini za vrijeme
vecernjeg bogosluzja, kad svjetiljke
gore, pa kad se bljesta zlato i bogata
joj ornamentika na stijenama i na velikom
kamenom mihrabu. Minaret Ferhadije
je 41 1/2 m visok, a pod njegovim
serefom, od kuda mujezin "uci",
izbocila se naokolo konzola, sa
stalaktitima. Dzamija je navodno za
vrijeme kasnijih nemira izgorjela, pa
zato i cini na nas dojam nove zgrade i
ako je vjerojatno, da je nova dzamija po
uzoru stare sagradjena. |
|
|
Arnaudija ili
Tefterdzamija u Banjaluci
je manja i cednija od sjajne i
raskosne Ferhadije, ali je zato
puna duboke poezije. Lezi u hladu
prastare lipe, u tisini jedne
uvale na kraju grada. Tiho je i
raspolozenje u njezinoj mracnoj
nutrini, kud svijetlo kroz sarena
stakla od prozora samo slabo
dopire rasvjetljujuci divne boje
otmjenih sagova, sto pokrivaju
pod. Ali desno od mimbera vidimo
kroz jedna vrata zatvoreni
prozor, gdje su dva zelenim
suknom pokrivena mrtvacka
kenotafa, a na jednom bijeli
turban. |
|
To je osmerostrano turbe Hasan
Tefterdara, - visokog cinovnika Ferhadpase,
sto ga je sagradio skupa sa dzamijom za
sebe i za svoju zenu. Njegovo se ime moze
citati na interesantnoj vakufnami -
zakladnici, sto ju je sastavio
Ferhadpasa, kada je Ferhadiju sagradio.
Tu je vakufnamu Hasan Tefterdar, kao
svjedok supotpisao.
Od brojnih manjih dzamija sjajnoga tipa
bit ce valjda Esme-Sultan-dzamija
u Jajcu jedna je od najljepsih,
a to narocito radi svog divnog polozaja.
Ali i ona nam - navodno radi pozara -
nije vise sacuvana u svom prvobitnom
obliku. Glavna je dzamija tog prastarog
historijskog grada, a sagradila ju je po
tradiciji Esma, tesko
bolesna kcerka Dzaursultana,
moleci se Bogu za milost, da ozdravi.
Stoji tik pod brijegom od starog
kraljevskog grada i pokraj ceste, koja
onuda prolazi. Dzamija kao i sve druge
dzamije ovoga tipa jest kocka sa ovelikom
kupolom nad tamburom, a kraj dzamije kao
obicno minaret. Desno od nje, tik do
ulaza u vrt stoji sedervan, nalik na
vrtni glorijet. Dzamija je istocnim zidom
okrenuta prama cesti, a prava strana i
ulaz je njezin od brijega, gdje se
izmedju dzamije i brijega na terasama
uzdize cvijetnjak. U njem su brojni i
prekrasni nisani, a sve je to skupa slika
neprispodobive romantike.
Veliko i zasebno poglavlje u umjetnosti
muslimana jesu njihovi nadgrobni
spomenici. Za odlicne pokojnike sagradili
bi oni posebne dzamije (Arnaudiju
u Banjaluci) i turbeta. To su
zidani rjedje drveni mauzoleji obicno
oktogona tlocrta, koji su ili od vana
zatvoreni ili su to otvoreni kameni
baldahini sa cetiri stupa. Zatvorena
turbeta stoje kao i inace, (turbeta oko Aje
Sofije u Carigradu za porodicu
osmanskih vladara) redovito pokraj
dzamija, dok su turbeta na stupovima
uvijek na groblju. U turbetima su obicno
sahranjena po dva, rjedje po vise mrtvaca
skupa.
Grobne su dzamije na evropskom tlu dosta
rijetke, pa zato i spada Arnaudija u
Banjaluci medju iznimke. Mnogo cesca su
dakako turbeta pokraj dzamija. Tako stoji
u dvoristu Begove dzamije u
Sarajevu turbe Gazi
Husrefbega, koji je tu dzamiju i
sagradio, a do njega turbe Muradbega
Tardica, njegova prijatelja i
prvog mutevelije. I oko Ferhadije
u Banjaluci imade turbeta: jedno
za Ferhadpasu i njegova
unuka, drugo za njegova pomocnika Mustajpasu
i njegova barjaktara, a trece za
Ferhadpasinu unuku Safi-Kadunu.
Turbeta sa baldahinom imade po mnogim
muhamedanskim grobljima dosta, (groblje
na Alifakovcu u Sarajevu),
ali mnogo su rjedja turbeta, koja izvan
groblja sasvim za sebe stoje, a medju
njih spada divno Halil-pasino
turbe, na putu iz Banjaluke
u Gornji Seher. To je
oktogon sa niskim cunjastim krovom, koji
je osam puta poput lepeze prelomljen, a
osam malih trokutastih procelja naokolo
ovjencali su atiku turbeta.
Na grobovima imucnih Muslimana vidjamo
cesto kamene spomenike nalik na
sarkofage, a zovu se oklopi. To su kameni
sanduci bez poklopca, ciji je prazan
prostor obicno napunjen zemljom, a iz
zemlje strsi u vis nad glavom i nad
nogama pokojnika, svagdje po jedna
zataknuta kamena ploca: nisan i basluk.
Izvana su oklopi redovito bogato
ukraseni.
Ali najobicniji nadgrobni spomenici u
Muslimana su nisani. Okolo dzamije i na
grobljima imade ih tolika mnozina, da bi
ih se moglo uz minarete nazvati simbolom
Muslimana. To su kameni stupci razne
velicine, u pravilu veci, a cesto puta i
znatno veci od covjeka. Nisani za
muskarce su masivni, pa imadu na vrhu
turban ili fes. Zenski su nisani tanji, a
ukras, koji na nijednom nisanu nikada ne
fali, mnogo je finiji, nego li na muskim
nisanima. Zastupane su sve glavne osim
zelene boje, koja je rijetka. Ali
najljepsi je koloristicki ukras na njima
crna sa zutom bojom, a najljepsi su oni
zenski nisani sa "solufama".
Solufe su fine vanredno ukusne, pravilne
plasticke rezbarije na kamenu, koje
sigurno potjecu od drvenih originala, jer
potsjecaju na tokarsku umjetnost Istoka.
I ornamenti su pretezno orijentalni, ali
imade medju njima i narodnih ornamenata.
Orijentalni motivi na nisanima su
raznoliki i gotovo nepregledni, a medju
njima vlada u glavnom arabeska. Narodni
su motivi naprotiv uvijek geometricki, a
to su: kruznice, sestari (Zirkelsterne),
zmijice (Wellen), cikcak, mreze i jos
mnogo toga. Ali imade istocnjackih
motiva, sto ih je narodni dekorativni duh
prestilizirao na svoje, kao inace sto
biva. I na bogumilskim grobovima bilo je
svakako narodnih motiva, a odande je
muslimanska umjetnost mnogo toga
vjerojatno i preuzela. Sendjer, taj
lijepi vrlo obljubljeni plasticki
ornamenat, s kojim su obicno ukraseni
bridovi na nisanima, a nalik je na uze,
preuzet je po svoj prilici sa bogumilskih
spomenika, i ako ga je bilo vec i prije
toga u rano krscansko doba.
Orijentalnog su podrijetla po svoj
prilici i brojni figuralni motivi na
nisanima, jer su u vezi sa turskim
zivotom i sa muslimanskom vjerom, a to
su: sablje, handzari, nozevi, sjekire,
buzdovani, puske, pistolje, zatim
polumjesec, zvijezde, heksagrami, zastave
i ibrici.
Nastavak teksta |
|