Bozidar Popovic
LUDOST VLADA
SVIJETOM |
Danas je, evo, sedmi
juli hiljadu devetstotina devedeset osma
godina, godina na pragu dvadeset i prvog
stoljeca. I opet je osvanulo
jedno turobno, crno, zloslutno, nikakvo
jutro. Sva planina i svijet pod njom
obavijeni su gustom, neprozirnom maglom.
Sumorno je i odasvud, povazdan odjekuju
silne eksplozije, grmljavine i
"gromovi" kojima priroda kao da
i sama na svoj nacin reaguje na ono sto,
ispunjeni bijesom i nerazumnom mrznjom,
cine "ljudi": puca na zemlji i
na nebu. |
 |
Nije li to sto se sada ovako maniferstuje
posljedica silne koncentracije sumpornih
i druglh isparenja sto je nastajala
usljed neprekidnih ispaljivanja
nebrojenih granata i svih drugih
eksplozivnih naprava kojima se nerazumno
unistava kiseonik, i bez toga znatno vec
opasno reduciran jos u vrijeme toboznjeg
perioda mira zbog ogromne zloupotrebe;
sagorijevanjem u tvornicama, avionskim,
automobilskim motorima i na sve druge
nacine? Zakon uzroka i posljedica.
Zar i ovo moje sadasnje biljezenje takvih
nemilih i ociglednih, nezeljenih
cinjenica nije isto tako, reakcija
uznemirene svijesti covjeka, inace
doskora nepopravljivog optimiste, sto,
probudivsi se od alarmirajuce grmljavine,
hita da po staroj navici zapise koju
rijec o tome sto ga onespokojava? Sjedim
i pisem, a sve mi govori da ni danasnji
nazovi savremeni i civilizovani svijet
nije bas ni za pedalj odmakao od slike
sto sam je juce gledao na stranoj
televiziji u filmskom spektaklu koji
govori o necem sto se desavalo prije
milion godina. Od vremena u kojem su
nesretni i nerazumni ljudi sto su onda
tek pocinjali da mucaju poneku
onomatopeju zivjeli u pecinama, te
povazdan bivali izlagani nebrojenim
opasnostima od danas vec izumrlih (da li
izumrlih?) zastrasujucih, cudovisnih
dinosaurusa, mamuta, dzinovskih reptila,
te i hirovima rovite, uznemirene planete
sto se oglasavala cestim vulkanskim
erupcijama i drugim kataklizmickim
poremecajima.
Pa su i tada ljudi - bice da im je to od
pamtivijeka uredjeno - onako neuki i
porazavajucom mrznjom neprekidno
opsjednuti, neprekidno zvjerski atakovali
jedni na druge, zapocinjali tuce i
bespostedno se medjusobno tamanili.
Bio je to i ostao po svemu zivot
u paklu, u "najgorem od svih mogucih
svjetova" (Sopenhauer), uprkos svim
ljepotama i bogatstvima sto ih je
darezljiva majka priroda pred njih
blagonaklono razastirala, te da bi
"samo milioniti dio toga" kao
sto rece Gete, "Bio dovoljan da
prehrani i odrzi sveukupan zivot na
Zemlji".
Ali - bice da su oni koji i danas cine
najveca zla, monstrumi, nalik po svemu i
nasljednici prepotopskih cudovista,
njihovi prezivjeli primjerci, fizicki
samo nesto izmijenjeni, oni kojima kao da
je iskljucivi cilj da uniste sve sto
zivi, pa na kraju i sebe same.
Ljudi tako nesretno sazdani da im sve
drugo sto je njima suprotno, a u prvom
redu harmonican i odmjeren prirodni
svijet, Hermafroditi, nakazne spodobe su
to u kojima je duboko ukorijenjena
neiscrpna mrznja zasnovana na mazohizmu i
sadizmu. Ljudi kojima takav univerzalni
naziv ni po cemu ne pristaje i koji iza
njega kriju svoje zlocinacko, ubilacko
bice.
Gdje je ono vrijeme, pita se covjek
tjeskobno u ovakvom jednom turobnom danu
prijetecem vremenu sto dzinovskim
skokovima preskace najvrijednije periode
proljeca, pocetka cvjetanja, ljeta Suncem
obasjanog i blagotvornih kisa iza kojih
zamirise ozon? Zar ce nam do zadnjeg,
mozda apokalipticnog casa, sto ga - kao
ono u kinematografu nagovjestava
"miror-spektakl" - prateci
vrijeme ko zna kolikog jos ostatka
bioloskog svebitisanja?
I da li je mozda Albert Ajnstajn,
izumivsi famoznu formulu
E = mc2 i time tutnuvsi
ljudima u ruke najstrasnije,
sveunistavajuce oruzje, uistinu zao duh
covjecanstva? Da li je njemu u neku ruku
podobna i Madam Kiri? Te
zasto je i Bili Rajt,
izmislivsi celicnu pticu bas kao nesretni
Nice - utekao da zivi i
umre daleko od svijeta i njegove
"civilizacije"?
Kako to da nenadmasni genije
Tesla nije nikad nijednom rijecju javno
spomenuo nuklearnu energiju za koju je
pouzdano znao vec je iskljucivo
eksperimentisao neskodljivom elektricnom
strujom koja ne zagadjuje i ne unistava
bioloski i uopste zilvot?
Zbog cega je i Martin Idn,
alias Dzek London,
postigavsi uz natcovjecanske napore
visoku knjizevnu slavu, izvrsio
samoubistvo i ne odazvavsi se pozivu da
prisustvuje svecanom banketu priredjenom
u njegovu cast, te to proprativsi gorkim
rijecima: "Kada sam
gladovao, niste me zvali, vec sada kada
sam sit svega! Necu, radije odlazlm iz
vaseg paklenog, nebuloznog svijeta!"
Bas kao i Sartr, koji je
odbio Nobelovu nagradu, te Hemingvej
koji je, zapavsi u duboku depresiju, sam
sebi presudio ubivsi se lovackom puskom -
onom istom kojom su ga naucili da ubija
neduzne zivotinje?
Kako to da je i Kafka,
zasitivsi se svega, i najvise opsteg
beznadja u krajnje birokratizovanom
svijetu, odlucio da unisti sve sto je
napisao, pa se i nije htio lijeciti kad
je obolio i to samo zato da bi sigurnije
umro?
Sta je navelo Stefana Cvajga
da tragicno zavrsi svoj plodni
stvaralacki zivot u dalekom Brazilu i na
nacin kako je to prethodno nagovijestio u
svojoj pripovijetki?
Sta Jesenjina da izvrsi
suicid? Sta Ota Vajningera?
Sta Majakovskog, Kamija
i dva nasa Branka,
tragicne liricare?
Sta bi na sve sto se danas desava na
svijetu sazrelom za kosmicko rociste
rekao stari eticar Platon
i hedonista i sintetista Gete?
Pa Sokrat, koji ne
odolivsi iskusenju da se dragovoljno
oprosti od ovog kontroverznog do kraja
svijeta, rece jednom da ce covjecanstvo
jedino spasiti ljudskl um?
Koji um?
Zar onaj koji se - pa i naukom - bavi
iskljucivo radi sebicne, filistarske
koristi i sluzeci se u tu svrhu na prvom
mjestu oruzjem, ne prezajuci ni od
najrazornijeg?
"Ludost je ta koja vlada
svijetom" rekao bi bugarski sociolog
Banovic.
Nisu li mozda svi spomenuti i mnogi drugi
nespomenuti geniji samo zato zivjeli i
naporno stvarali da bi im se aktuelna
ljudska populacija pakosno i prkosno
nasmijala u brk i bacila ad acta sve ono
sto su oni zeljeli, snivali i ostavili u
amanet?
Ili su to cinili mozda da bi -
otkrivajuci velike istine, zakone i tajne
prirode - covjeka ucinili pametnijim, pa
time i obazrivim da se ne igra lako i
neodgovorno zivotom, vec da mu um posluzi
na pravi nacin i onako kako Bog
zapovijeda, Istinom?
Sve to, pa i krajnje Sekspirovo
pitanje "to be, or not to be",
postavlja se u ovom odlucnom casu. |
|
