Bozidar Popovic
EKSTRAKT
Roman o Mostaru |
"Kad god ti u zivotu bude sta
zatrebalo, obrati se meni", rekao mi
je nekad Dzemal Bijedic, a ja to, evo,
sada i cinim sjecajuci ga se nakon godina
koje su prosle; da time ispunim svoj dug
prema Njemu, Mostaru i svemu lijepom i
vrijednom sto sam tamo dozivio.
(Autor)
PUT U MOSTAR
Postoji vrijeme za sve u zivotu, pa i za
ono sto je B dozivio pedesetih godina u
Mostaru. Kada je neko takav kakav je tada
bio on, mlad, poletan i pun zelje da na
svom umjetnickom putu stice nova
iskustva, tu stigao, on je taj prvi
susret sa gradom na Neretvi iskusio tako
da mu se od svega ucinio neobicnijim.
Putujuci uskotracnim vozom, takozvanim
"cirom" kroz dugu, vijugavu i
usku dolinu kojom se probijala hucna i
dinamicna rijeka, svakoga mu se trenutka
ukazivao pred zacaranim ocima nov i
zanimljiv prizor. Divio se visokim,
najprije gustim sumama obraslim po sve
golijim brdima, a voz je iz svakog od
brojnih tunela izlijetao kao obodren. Na
okomitim strminama, pored kojih je
tutnjao, mogli su se vidjeti slojeviti
sedimenti sto su opominjali na prastaru
proslost Zemlje i na onaj velicanstveni
geoloski proces sto je tu tekao kroz duge
periode, da bi dospio do tih cudesnih
tvorevina kojima se priroda iskazuje u
svojoj neprekidnoj stvaralackoj teznji.
Tada mu se i taj mali, zajapureni voz
ucinio kao covjek koji se napreze iz
petnih zila da savlada ogromne preprijeke
sto mu se u vidu gorostasnih planina i
beskrajnih prostora isprjecavaju na putu,
a on ih postupno i samosvjesno nastoji
savladavati zahvaljujuci cvrsto
postavljenim tracnicama preko kojih je
tutnjao.
Zar i to - pomisljao je mladi umjetnik -
sto je on tada cinio odlazeci na jedan od
svojih pozorisnih angazmana u daleki,
nepoznati juzni grad, nije takodje dio
sveopsteg procesa koji nagoni na
stvaralastvo?
Sa njim tada u kupeu treceg razreda
putovala je i mlada studentkinja
pozorisne akademije Azra na svoj
semestralni odmor u rodni grad. Gledajuci
je onako zivahnu i lijepu i slusajuci
kako sa velikim odusevljenjem govori o
svom Mostaru naslucivao je da i on tada
hrli u taj neobicni ambijent gdje se sve,
pa i umjetnost, bujno rascvjetava i daje
zrele plodove. Zar tamo nije poniklo vec
mnogo poznatih pjesnika i slikara:
Santic, Djikic, Corovic, Humo, Nametak,
Kujacic, De Rivera, Sefic, pa ce sada sa
novoizgradjenim pozoristem sigurno biti i
dobrih dramskih glumaca, koji ce ga jos
obogatiti?
Mastao bi on i dalje i razgovarao sa
Azrom docaravajuci lijepe mogucnosti koje
su mu se nudile, da ga u tome nije
onemogucilo nesto sto se jos u tome kupeu
tada naslo prisutno. Bila su to dva mlada
covjeka koji su sjedili nasuprot njima.
Na prvi pogled moglo se zakljuciti da se
radi o strancima. Obojica su bili
odjeveni u jednostavne pamucne karirane
kosulje podvrnutih rukava i u plave,
izbledjele traperice, visoki i stasiti,
od kojih jedan crnomanjast i nalik na
ljude dinarskog tipa, dok je drugi
izgledao standardno amerikanski,
crvenokos i pjegavi Jenki. Tiho su i
nenametijivo razgovarali i moglo se po
svemu zakljuciti da su obrazovani. Cudnim
se, medjutim, cinilo njihovo tadasnje
prisustvo u tome vozu medju ostalim
domacim putnicima. Sve to navodilo je B
na razmisljanje i na zelju da dozna nesto
vise o njima i stoga se diskretno obratio
mladoj buducoj koleginici:
- Sta mislis, ko su ovi mladici? Zar ti
se onaj crnomanjasti ne cini covjekom
koji potice iz nasih krajeva?
- Otkuda ti takva pomisao - odgovorila je
ona - zar ne vidis da su stranci,
Amerikanci, po svemu sudeci?
- Da, onaj crvenokosi, ali drugi,
crnomanjasti, mogao bih se opkladiti da
je nase gore list.
- Bez veze - rekla je Azra.
- Izvinite, gospodine - obratio se on
tome mladicu - zelio bih Vas zapitati,
niste li Vi mozda porijeklom iz Bosne i
Hercegovine?
- Pogodili ste - odgovorio je mladic.
- O tome sam upravo govorio s ovom
djevojkom - nastavio je zapoceti dijalog,
pri cemu se pokazalo da mladic sasvim
dobro govori nasim iezikom, no u kome se
ipak nadmocno osjecao americki naglasak.
- Pa otkuda - ako Vas smijem pitati? - Vi
ovdje? Putujete li mozda u posjetu starom
rodnom kraju?
- Upravo tako - rekao je mladic i
nastavio: moj je otac zapravo rodom iz
Capljine, odakle je davno iselio u
Ameriku, gdje sam se i ja rodio. Tamo je
stekao imovinu i veliku tvornicu, a ja
sada putujem da posjetim stari zavicaj.
- Znaci li to da Vas je za tim povukla
narocita licna zelja?
- Ne bas, jer smo ja i moj drug,
zavrsivsi tehnicki fakultet, potpisali
petogodisnji ugovor u Ruru, pa sam ja
usput posao da ispunim i zelju svog oca.
B se ucinilo neobicnim to sto mu je taj
mladic tako sasvim otvoreno rekao o
posjeti rodnom mjestu svoga oca, ali je
shvatio da je to i realno kada je rijec o
Americi i mladim Amerikancima, ljudima
koji na neki neobican nacin mogu lako da
se prilagode zemlji u kojoj su rodjeni,
bez obzira na to sto im korijeni poticu
iz nekog drugog kraja svijeta. Mozda
covjek, dospjevsi u Ameriku, za kratko
vrijeme tamo nauci jezik i stekne
prakticnost duha te dinamicne zemlje, pa
lako zaboravi stari zavicaj, i to upravo
zato sto je emigrirao iz ekonomskih
razioga? Tako je i taj mladic, koji je
ako nista a ono barem od svojih roditelja
naucio jezik stare domovine, rodivsi se i
odrastavsi, pa zavrsivsi tamo i skolu,
morao postati ono sto mu se neminovno
nametnulo. Mozda se B, bez takvih
iskustava sto nuzno nastaju u uslovima
ekonomske emigracije, u tom trenutku
osjetio ponesto zalosnim zbog takvog
saznanja, ali se u konacnom i morao
sloziti da je to neizbjezna nuznost.
Pa ipak, u zelji da sve to sto mu se tako
iznenadno otkrilo u razgovoru sa tim
mladicem nekako do kraja razmrsi, zapitao
je sta je on vidio i intimno dozivio na
svom putovanju, te kako ga se i koliko
sve dojmilo. Mladic, pak, ostajuci pri
vec iskazanom ni na takvo pitanje nije
odgovorio drukcije vec da mu se sve
vidjeno, priroda, pa i ljudi, nije
ucinilo narocito zanimljivim.
U tom casu, dok su oni tako razgovarali,
voz je prolazio mimo jablanicke
hidrocentrale centrale u izgradnji, te je
B ne bez licnog ponosa, pokaza mladicu.
- Vidite, ovdje se sada gradi nasa prva
velika hidroelektrana, koja ce, posto
bude zavrsena, davati oko dvije trecine
energije Dnjeprostroja, samo s tom
razlikom sto ce njena proizvodnja teci
konstantno i nece zavisiti od kolebljivog
vodostaja. Bice to energija za sedamdeset
i pet miliona sijalica, kao i za mnoga
fabricka postrojenja, te i za elektricnu
zeljeznicu sto ce se uvesti u saobracaj,
kada se i Vi, budete li opet ovuda
putovali, necete vise voziti u kupeu s
drvenim sjedistima vec mnogo udobnije.
Sve je on to rekao s namjerom da toga
mladica nekako priblizi onome sto je
sigurno i njegov otac, poslavsi ga na taj
daleki put, zazelio. Uzalud, jer je mladi
Amerikanac, osjetivsi najzad vec i dosadu
od takvog za njegov interes sasvim
bezvrijednog razgovora, pa prevevsi to i
svome kolegi, na sta je i taj,
slijegnuvsi ramenima, slicno reagovao,
kratko i hladno odgovorio:
- Nije to nista, da Vi samo znate sta mi
sve imamo u Americi!
Time je i taj dio njihovog razgovora bio
okoncan, a "ciro" je nastavio
da se probija mucno kanjonom noseci B i
njegove slucajne saputnike do njihovih
odredista: njega u Mostar, a njih do
Capljine i odatle do spomenutog Rura,
gdje ce, kako rekose, imati da u roku od
pet godina nauce "biznis".
"Biznis", pomislio je B, to je
sva sustina sada i toga bivseg Dinarca,
koji je u daljem razgovoru otkrio jos
ponesto od onoga sto je uopste
karakteristika savremenog americkog
zivota, toga, naime, cinioca sto sve vise
odredjuje ne samo taj vec i cjelokupan
zivot planete.
- Ali kako to - interesovao se B dalje -
da Vas otac, buduci da ste uspjesno
zavrsili studije, nije zaposlio u svom
preduzecu?
- A ne, gospodine, toga u Americi nema.
Ja sam svome ocu zahvalan sto mi je
omogucio skolovanje, dok je biznis nesto
sto moram sada sam da naucim tamo u Ruru,
a posto ga izucim i donesem ocu o tome
dokaze, dakle i novac sto cu ga tamo
zaraditi, steci cu tada i njegovo
povjerenje da bi me uzeo za svog
saradnika i buduceg nasljednika.
I dok je tako govorio taj unaprijed
programirani mladi Amerikanac i buduci
"biznismen", B je postalo jasno
sve ono sto predstavlja ta zemlja, koja
se u cjelini zasniva na prakticnom,
proizvodjackom duhu iskljucujuci sve
drugo, a ponajprije ono sto je
"odlika", na primjer, naseg -
balkanskog elementa, cega se onaj lako
odrekao, a time i svega sto bi po njemu
bilo mlacenje prazne slame. Moglo je to
sto je B shvatio ispasti i porazavajuce,
ta takva i odvise jasna i neposredna
upucenost na sticanje materijalne
prednosti sto zapostavlja sve drugo, pa i
emocije, ali je cinjenica da se covjek
time, htio ili ne, u konacnom ipak svodi
na mehaniku, biheviorizam. Pa sta onda
preostaje od njega i zasto onda Artur
Miler, radikalni americki dramaticar,
porucuje kroz usta svog tragicnog junaka
Krisa Kelera u drami Svi moji sinovi:
"Macke na krovu takodje su
prakticne, a ja sam sada takodje
praktican i pljujem na samoga
sebe!"?
Sa takvim kontroverznim i zbunjujucim
mislima, sto su mu u dobroj mjeri
poremetile i ugodnost daljeg putovanja u
nepatvorenoj, cednoj prirodi, doputovao
je B u Mostar - i ne sluteci da ce to sa
cim se onda tako iznenadno susreo, posto
prodje neko vrijeme, postati stvarnost i
u njegovoj zemlji...
A kada je voz, vec dobro uznojen i
pregrijan od duge jurnjave, otpuhujuci
kao sto bi cinio i umoran konj, zastao na
maloj mostarskoj stanici - onoj istoj sto
ju je tako impresivno naslikao Jusa
Niksic - sto za njega nije oznacila i
kraj puta buduci da mu je preostajalo jos
zapinjanja i veranja preko krsevite
Hercegovine sve tamo do Zelenike na
Jadranu, B je, poprtivsi svoj stari,
ulubljeni kofer sto ga je ko zna gdje i
kako zadobio u minulom ratu, sisao s
voza.
Toga casa ugledao je kako je iz susjednog
vagona izaslo jos nekoliko putnika, medju
kojima i grupica mladih ljudi za koje je
odmah mogao pretpostaviti da su i to
novoangazovani clanovi mostarskog
pozorista. Prisao im je, upitao da li je
tako i oni su mu rekli da su novopeceni
glumci koji dolaze iz Sarajeva gdje su
upravo zavrsili srednju dramsku skolu.
Stajali su neko vrijeme tu: Dana, Kica,
Himzo, Antonija, Sadudin i s njima B i
cekali - nisu znali sta, da im neko mozda
pridje. A ko? Ko bi na ovakvu gotovo
praznu stanicu i po zezi od koje se jedva
moglo disati tu dosao da saceka njih,
glumce, te koji su imali srecu da ih
angazuje po prvi put istinski teatar?
A onda se dogodilo nesto neobicno i sto
niko nije ocekivao. Odjednom se tu nasla
krsna ljudina, covjek kao od brijega
odvaljen, guste, talasave kose i sirokog,
otvorenog, markantnog lica, po cijem se
sveukupnom izgledu moglo lako zakljuciti
da ima i takvu siroku, pa, bice, i
umjetnicku dusu. Prisao im je krupnim
koracima i zapitao impresivnim baritonom:
- Jeste li vi glumci?
Otkuda to da ih taj covjek tako
neposredno oslovljava, pitali su se oni
iznenadjeno? To pitanje, da li su glumci,
tako napadno postavljeno od nepoznatog im
covjeka, ucinilo je da su oni, nekako se
snebivljivo stisnuvsi u sebe, kao sto se
i pristoji umjetnickim poletarcima bez
imalo poznate glumacke poze i sujete
karakteristicne inace za one starije i
vec poznate, odgovorili:
- Da, mi smo glumci...
- E, lijepo - odgovorio je div - a ja sam
Dzema, oblasni predsjednik i dosao sam da
vas docekam, pozdravim u ime naseg grada
i da vas malo po njemu provodam.
Rekao je to srdacno se osmjehujuci, a iz
njega takvog obicnog, i po tome vrlo
neobicnog, izbijala je neka toplina i
ljudskost kakve se nece za sve vrijeme ni
za dlaku vise izmijeniti kada god bude u
pitanju njegov odnos prema umjetnicima,
pozoristu, kulturi, ekonomici, sportu i
uopste svemu sto spada u njegov zivot i
bogat stvaralacki repertoar. Jer valjalo
je znati da se onda pred tim mladim
ljudima sto su se tako iznenadno obreli u
toj cudnoj mostarskoj klimi, koja iako
cesto prevruca, nije drugo do ono sto
cini da tu bas sazrijevaju najkrupniji,
najvrijedniji plodovi, a dabome i ljudi
kakvim im se najprije predstavio taj
najizrazitiji predstavnik takvog
podneblja.
Mozda stoga ni ona tada jos potpuno suha
i neposumljena golet sto je odasvud
grlila i stiskala grad u kotlini nije
drugo do poznata cvrstina i postojanost
mostarskog bica, koje je isto tako
pouzdano i jasno u svemu sto cini zivot,
zivot sto ga povazdan grije, siri,
nadahnjuje i oplemenjuje blistavo Sunce.
Sitnim koracima pozurujuci za svojim
dugonogim i za srce im iznenada tako
priraslim velikim domacinom kretala se
skupina mladih umjetnika, a ovaj ih je,
bas kao nekakav cicerone, upoznavao sa
svojim i buducim njihovim gradom. Njima
se onda cinilo da su bas taj, takav u
svemu izuzetan covjek i slucaj sto ih je
s njim bio povezao ucinili da im taj grad
i sve u njemu i oko njega otprve omili.
Bio je to tada jos onaj starinski,
pretezno kaldrmisani grad, sa mahalama i
kamenim kucicama prisno stisnutim medju
sobom, bas kakvim su se cinili i bili i
svi njegovi stanovnici, grad bez mnogo
hlorofila, ali vidljivo cist, uredan,
dinamican i ambiciozan, sto ce uciniti
da, protkan i dubokim stvaralackim
patosom, kroz neko vrijeme postane kao
grad iz bajki, moderan i napredan.
Prokrstarivsi najprije Rondoom, gdje su
razgranate krosnje visoko izraslih starih
platana cinile ugodnu hladovinu, pa zatim
s djetinjski razdraganom Radoboljom u
drustvu do njezinog skokovitog ulijevanja
u duboku, zelenu, tajnovitu Neretvu,
iznad koje se kao zadivljujuca duga, ili
kameniti konjic Grbonjic, izvio njen
cudesni most, sto je vijekovima
simbolizovao koliko fenomen
arhitektonskog umijeca starih neimara,
toliko i duhovnu velicinu i znacaj grada,
uputila se vesela druzina ka mjestu sto
ga je Dzema oznacio kao krunu njihovog
hodoljublja, gdje je na raskrcenom
prostoru, kao iz najljepseg sna, iznikla
moderna novopodignuta pozorisna zgrada.
Umjetnik i sam - zato je valjda toliko
pasionirano cijenio i volio glumce i
njihov rad – predsjednik je tu
zastao nista isprva ne govoreci iako su
svi ocekivali njegovu novu besjedu. Kao
da je time zelio da takvo djelo govori
samo za sebe. Zastao je, kao sto bi dobar
dramski akter kada zeli da osobito
naglasi znacaj vaznog teksta u predstavi,
da akcentira i podcrta ono najbitnije,
nacinio prvo poduzu pauzu, pa tada,
spustivsi, pozorisnim zargonom kazano,
ton do u "ferzenkt", rekao:
- A ovo je nasa i sada vasa nova
pozorisna kuca, gdje cete vi odsada
raditi dok se odmorite i dok vas najprije
negdje smjestimo.
Slusajuci ga tako mogao je covjek da
osjeti koliko se taj impozantni Mostarac
ponosi tim zdanjem, koje je sve u svemu,
moze se slobodno reci, njegovo djelo i
buduca zaduzbina; bas kao sto ce to
postati i mnogo sta drugo novo i vrijedno
sto ce u tome gradu biti nacinjeno tokom
decenija neimarskog rada. Pa da tada jos
istakne ono najvaznije u pogledu te kuce
i onoga sto je pratilo njenu izgradnju,
pokazao je Dzema i mermernu plocu na
kojoj je zlatnim slovima stajalo ispisano
kako je takav dom umjetnosti
"izgraden voljom, trudom i
odricanjem svih gradjana Mostara".
(odlomak) |
|
