Mladen Caldarovic
MORALNA VELICINA I
HRABROST
Uz stogodisnjicu
rodjenja Nike Milicevica |
Nika Milicevic je budio nadu u drugo,
jedno drugacije vrijeme, ali nije
vjerovao da ce ga docekati. Rekao mi je,
ne jednom: "Bjezi iz Bosne!".
Ja bih uzvratio pitanjem: "A zasto
ti ne odlazis?" "Ne mogu,
previse je volim". Takav je on bio.
Odmah po oslobodjenju, kasnog proljeca
1945-te, u sobi upravnika Pozorista u
Sarajevu Nike Milicevica, razgovor je vec
dospio u ponocne sate. Bili smo sami, tek
nedavno smo se upoznali. Tema - repetoar
Pozorista, premijera drame: Leonova
"Najezda", a ubrzo iza nje
Molierov "Tartuffe". Zasto bas
te dvije drame? O tome se sve
intenzivnije raspravljalo tih tjedana u
uzim pozorisnim krugovima. Direktor
sarajevske Drame Skender Kulenovic
slijedio je Niku Milicevica u sirokim
kulturno - povijesnim razmatranjima, i u
isticanju aktualnosti upravo tih komada.
Trebalo je pronaci odgovarajuci akcent za
otvaranje nove ere sarajevskog teatra, u
danima oslobodjenja, nagovijestiti
repertoarnu politiku.
Promijenili smo temu te noci, presli na
tekuce dogadjaje, naprezali se da
shvatimo zbivanja i ljude novog vremena.
Kao neki zakljucak, Nika je rekao:
"Nema slobode". Rekao je to
obicno, ni tiho, ni preglasno, sa
grimasom bola i gestom rezignacije. I
ponavljao je te rijeci jos nekoliko puta,
kao refren.
U jednom trenu otisle su, izgubile se,
sve licemjerne mudrosti o tome sto je
burzoaska a sto revolucionarna
socijalisticka sloboda. Rijec je bila o
elementarnoj slobodi covjeka da kaze
svoju misao, i da ne progoni drugoga zbog
njegove drugacije misli.
Bio sam zatecen. Prepoznao sam svoje
vlastite zapretene rijeci, a joc vise sam
bio u "soku" zbog jednostavne
njihove istinitosti. Nika me je poucio
sto je to duboka, potresna hrabrost
covjeka, u tom razdoblju naseg zivota.
Reci te rijeci u proljece 1945. bila je
zaista hrabrost i rizik. S naporom sam se
oslobadjao uplasenosti i osjetio sam da u
Nikinim rijecima, u ovim trenucima
njegove eruptivne licnosti, ja dobijam
podrsku u mom vec petogodisnjem
stradanju. Naime, godine 1938-me i ponovo
1940-te sam rekao, i napisao, da treba da
se "osigura slobodna diskusija
slobodnih ljudi, jer samo takvi ljudi
mogu biti po uvjerenju komunisti a po
djelu disciplinovani revolucionari",
i "da ce jedino slobodna kritika i
diskusija slobodnih ljudi stvoriti od nas
borce".
A sada, evo, Nika je rekao pravu stvar i
ja sam se - tako bi to rekao - stavio pod
njegovu zastitu. Tu temu ostavio sam samo
za nase buduce razgovore.
Tesko je naci onu jednu kljucnu rijec
kojom bi sveobuhvatno odredili pojavu
Nike Milicevica. On je svakako bio bard
bosansko - hercegovacke inteligencije, u
razdoblju kada je ona bila na rubu svoje
najdublje urusenosti. Bio je to na jedan
neponovljiv nacin, primjeren posebno onim
prvim decenijama poslije II svjetskog
rata. Ova rijec "bard" vodi nas
izravno u zamisao o covjeku umne
ozbiljnosti, neospornog autoriteta u
dosezanju najtocnijih, najdubljih misli o
zivotu, o ljudima, i teretu historijski
naslijedjenog bremena koje su najhrabriji
medju njima nosili decenijama, a narocito
poslije II svjetskog rata. On je bio bard
intelektualne Bosne prije i poslije rata,
za vrijeme reakcionarne protu-
komunisticke kraljevine i za vrijeme
birokratsko - staljinisticke
"strahovlade mediokriteta".
Ranije proklamirani ideali zagubili su se
u manipulacijama nove "elite
moci" koja se piramidalno ustrojila
kao sistem rukovodjenja i vladanja
ljudima, zatiruci demokratsku revoluciju
i braneci prigrabljene privilijegije.
Jedan ambiciozni profesor, Ljubo Tadic,
koji se trudio da stekne reputaciju
pobunjenika, izasao je u javnost sa
terminom "strahovlada
mediokriteta" kao svojim
pronalaskom. Nika ga je pred svjedocima
ostro napao zbog plagiranja. Bio je
zadovoljan svojom formulacijom
bezizlaznog stanja. On je to rekao, i
preuzeo je puni rizik za posljedice svoga
izazova.
Ali odrednica - da je Nika Milicevic bio
bard bosanske inteligencije - ne bi mogla
evocirati niti znacaj, ni duh, ni humor,
niti gorku potistenost, ni praskavu
radost njegovog bucnog smijeha, koji je
vec sam po sebi bio puni komentar neke
pojave, niti ubitacnu ironiju kojom je
otkrivao i rusio laz i prevaru". To
su bile njegove rijeci, uvijek
primijenjene tocno. Pokazivale su njegovu
preokupaciju u traganju za istinom i
postenjem koja ga je nosila takoreci iz
dana u dan.
Mnogi intelektualci, mladji od Nike,
ostajali su zapanjeni u dodiru s njim,
bilo u osami tihog razgovora, ili u
bucnom drustvu kakvog kluba kulturnih
radnika ili filmskih umjetnika, ili u
skucenom restoranu Pozorista, ili na
otvorenom prostoru, u parku, na ulici.
Mnogima, vjerovatno, ne bi palo na pamet
da ga odrede kao barda. Izgledalo im je
da Nika pretjeruje, zato sto je za njih
tesko podnosljivim rijecima govorio o
pojavama, sto im je njegova osuda nekih
postupaka izgledala suvice britka. Ali,
on je samo izrazavao pritajeno
zaprepastenje, zbog tih postupaka, kod
velikog broja ljudi koji su zeljeli
propast Hitlera i kvislinga i koji su
ocekivali komuniste kao pravednike i
zastitnike sirotinje. Nika je jakirn
rijecima govorio o ruznim pojavama, prije
drugih je vidio smisao necije izjave, ili
necijeg postupka, prepoznao ih je u svoj
njihovoj opakoj prijetnji slobodi,
kulturi, drustvenorn napretku.
Niku nisu voljeli, ili su se snebivali u
nedoumici, oni koji su se komotno
prepustili tokovima situiranog zivota - u
konfisciranim stanovima, uz osigurano
specijalno snabdijevanje, sa dodatnim
prihodima. Priznavali su mu - da je bard
- i oni koji su se plasili njegovih
reflektorskih osvjetljavanja zakrinkane
lazi, njegovih ostrih rijeci koje bi jos
dugo zivjele izazivajuci divljenje zbog
svoje istinitosti.
Mladim intelektualcima, kao i
znatizeljnoj omladini u naporu duhovnih
pregnuca, Nika je bio na neki drugi nacin
nedohvatijiv, ne samo kao ucenjak koji
raspolaze neizmjernom riznicom knjizevnih
izraza, metafora, ocjena i podataka. Tek
ponekad bi se osjetili posvijetljeni
bljeskom njegovih doskocica, historijskih
usporedbi, citata brojnih i nedovoljno
poznatih umnih ljudi svijeta, svojim
enciklopedijskim znanjem. Prije bi se
moglo reci da su bili osamuceni nekom
neocekivanom salom, cak neozbiljnoccu
toga snaznog covjeka visoka stasa, krupne
pojave, koji ne bi pustio i prekinuo
struju ironizirajuceg oslikavanja neke
bosansko - hercegovacke
"kasablijske" tj. provincijalne
manifestacije, "taslihanskog"
mentaliteta ili klerikalne zatuhljivosti.
U svom eseju "Boem domaci" Nika
ce iskazati svoj odnos prema
provincijalizmu: "U tipicno nasoj
sitnogradjanskoj sredini, ucmaloj i
zakrzljaloj, boem u pupoljku pocinje da
analizira, da se buni i da negira...
Negirajuci filisteriju on negira i
drustveni zivot uopste". Taj
"boem domaci" je "duhovno
radoznao, nadmocniji, zivahniji i
emocionalniji od svoje letargicne
filistarske i polutanske okoline, cije
moralne norme onemogucuju svaki
slobodniji zamah misli i savjesti".
Ironizirao bi neki clanak, neciju izjavu,
ili neku knjigu, objavljene pjesme, lose
prijevode u favoriziranim casopisima, ili
u listovima najnizeg kriterija. Ne moze
se pojam barda lako povezati sa onom
praskavom, mladom, uzbudjujucom rijeci
koja u slapovima protice i siba, kao,
nemilosrdno ruganje, kao poruga, i kao
vapaj za punorn istinom, mrvicom postenja
i plemenitosti.
A u brojnim situacijama ljudi bi ostali
zapanjeni lapidarnoscu, i istovremeno
elasticnoscu misli koja upravo otkriva i
iznenadjuje u razmatranju slozenih
problema knjizevnosti, filozoflje,
kulture.
Niku Milicevica ne bi mogli zamisliti i
odrediti kao barda oni koji su, poslije
visesatnog boravka s njim, ostajali
zateceni i zabezeknuti, bez mogucnosti da
utvrde - kakav je to njihov utisak, u
cemu je nedefiniranost utisaka koje sad
nose u sebi, i veoma cesto ne uspijevaju
da srede, izaberu, prepoznaju i zapamte
ono sto su culi. Nika nije uvijek govorio
sve, znao je osjetiti da se primice
opasnost, da ga neko moze optuziti. On je
znao govoriti "ezopovskim
jezikom", i to je uvijek bio njegov
osobeni splet metafora, aluzija,
asocijacija. Pri tome bi najvise dolazile
do izrazaja mimika i intonacija, volsebni
smijeh, ili samo smijesak, i iznenadne
pauze zamisljenosti i sutnje.
Kad Nika sugestivnom snagom ilustrira
"taslihanski mentalitet" ili
kmetsku i fanaticno - religioznu
zatuhljivost pojedinih krajeva i regija
Bosne i Hercegovine, koji se pojavljuju
iz nekih uspavanih predjela i dolaze na
drumove, u urede, u skole, u gradove, u
jednom sarenilu proturjecnosti, pa
egzistiraju jedna pored druge i jedna u
drugoj, - onda iz njegovog
enciklopedijskog znanja i svega duboko
dozivljenoga defiliraju likovi Grge
Martica, Jukica, Kacica, Pelagica,
Kocica, Davida Kamhija, Corovica,
Skarica, Mehmeda Handzica, Basagica,
Nuri-Hadzica, Santica, Jevtica,
Kranjcevica, Andrica, Alaupovica, Ducica,
Muse Catica. Onda oni dobijaju svoje
mjesto u toj panorami koja Bosnom znaci.
U pronicljivoj interpretaciji Milicevica,
nekako iznenada, ali cvrsto i logicno,
oni se mijesaju sa suvremenim pojavama i
likovirna politicko-knjizevnog i uopce
drustvenog zivota. Onda su oni zajedno sa
Gacinovicem, Krsicem, Rodoljubom
Colakovicem, Todorom Krusevcem,
Muradbegovicem, Henrikom Baricem, Moricom
Levijem, Curcinom, Jaksom Kucanom,
Bucukom, Subicem, Markom Markovicem,
Samokovlijom, Emilom Petrovicem,
Fincijem, Susicem, Djurovicem, Nametkom,
Hamidom Dizdarom, Kikicem, Selimovicem,
Maslesom, Enverom Colakovicem, Sopom,
Alicem, Grbicem, Sijaricem, Zijom
Dizdarevicem, Oljacom, Erihom Kosom,
Slavkom Micanovicem, Nusretom
Idrizovicem, Malikom Muhicem, Rasimom
Filipovicem, Dijakom, Tosovicem, Pandzom,
Lukom Pavlovicem, Krupicem, Begicem,
Boskom Novakovicem, Nazecicem,
Kapidzicem, Samicem, Sarcevicem,
Bogicevicem.
Mnogi pripadaju Nikinom krugu
intelektualnog druzenja: Antun Branko
Simic, Roman Petrovic, Ivo Seremet, Nedo
Zec, Vlado Jokanovic, Hamza Humo, Vilko
Vinterhalter, Ilija Kecmanovic, Milan
Gavric. A od mladjih: Ladan, Matvejevic,
Focht, Kisic, Mak Dizdar, Hromadzic,
Trifkovic, Lukic.
Ovdje navedeni nisu svi sa kojima je Nika
dolazio u doticaj. Spomenuti su oni
knjizevnici, teoreticari i povjesnicari
knjizevnosti kao i lingvisti koji su
djelovali priblizno u isto vrijeme kada i
Nika Milicevic. Uzeti su u obzir jos i
istaknuti javni radnici iz drugih
profesija koji su pripadali uzem krugu
Nikinih suradnika i prijatelja. Sto se
tice vremenske granice, uzeti su u obzir
uglavnom knjizevnici koji su djelovali
prije 1945. godine i oni koji su se, od
mladjih, javili krajem cetrdesetih i u
pedesetim godinama, a neki medju njima
bili su u suradnickom krugu Nikinom,
ponekad u blizim i cescim kontaktima s
njim.
Iz proslosti knjizevnog zivota Bosne i
Hercegovine u ovom popisu nalaze se oni
znacajniji, a posebno oni koji su bili
predmet Nikinog knjizevno –
kritickog i historiskog istrazivanja.
(Svi ovdje navedeni nalaze se u
enciklopedijskim izdanjima
Leksikografskog zavoda "Miroslav
Krleza", kao i u drugim poznatim
nasim leksikonima).
Nikin krug postovalaca i prijatelja imao
je svoje posebno srediste u Mostaru. I u
Sarajevsko pozoriste, i u Mostarsko
pozoriste dolazili su istaknuti
knjizevnici i kazalisni radnici iz drugih
centara, diskutirali o repertoaru,
inicirali nove rezijske koncepcije,
ostvarivali svoje zamisli, suceljavali se
u misljenima. Tu, u Mostaru, oni su onda
i fizicki zajedno – sa bastinom
prethodnika, i zajedno na poletnom poslu,
dohvatajuci najbolja ostvarenja u
dramskoj umjetnosti, domacoj i svjetskoj,
trazeci i nalazeci prave i trajne
vrijednosti ljudskog ocitovanja,
propitujuci revolucionarne domete ruske i
pocetne sovjetske prakse i teorije glume
i rezije, zamisljajuci razvoj novih ideja
i mogucnosti dostignuca u zajednickim
naporima. Zajedno su u neponovljivom
zaristu kulturnog duha i umjetnickog
zanosa toga vremena – u sobi
upravitelja Mostarskog pozorista Safe
Cisica, u prvorazrednoj intelektualnoj
atmosferi koju je samo on umio godinama
stvarati. Onda su oni zajedno s
prijateljima Bosne, iz Zagreba i iz
Beograda, sa Gustavom Krklecom, Milanom
Bogdanovicem, Milanom Djokovicem,
Veliborom Gligoricem, Oskarom Danonom i
Zukom Dzumhurom, Rasom Plaovicem i
Bojanom Stupicom, Dimitrom Kjostarovim i
Oskarom Davicom, i mnogim drugim.
Sumnjam da je itko vidio Niku u nekoj
jarosti sukobljavanja u misljenjima.
Uporno je i dugo suprotstavljao svoje
procjene i uvjerenja nekom sugovorniku. U
krugu svojih prijatelja on bi krajnje
ostro kvalificirao i osudjivao neko
reakcionarno stanoviste, pa i onog
sugovornika sa kojim je vodio polemiku.
Ali, Nika nije koristio partijsku
poziciju da nekoga difamira, da mu oduzme
rijec. Razlike u misljenjima unutar
marksisticki orijentiranih suradnika i
suboraca, kao sto su se javljale u Jajcu,
Mrkonjicgradu i Petrovcu za vrijeme
partizanskog ratovanja, on je shvacao kao
prirodne i same po sebi razumljive.
Takvih diskusija je bilo mnogo. Razumije
se, sukobljavale su se pozicije
dogmatskog simplificiranja i
tradicionalnog marksistickog
analiziranja. U poslijeratnim sjecanjima
na dugotrajne diskusije u agitopropovskim
krugovima krajiskog komiteta i ZAVNOBIH -
ovih odbora i tijela, Nika je ispoljavao
izvjesnu sjetnu veselost. Superiorno je
gledao na skucene pristupe onih koji su
hvatali i memorirali direktivne tekstove
sovjetskih i nekih nasih autora.
Evocirajuci te partizanske dane drugovi
iz rata Milan Gavric i Skender Kulenovic
bi podsjecali Niku kako su ga tada neki
cuvari partijske ideologije stavljali pod
sumnju - da je "biologista".
Razdragano su se smijali, a Nika je
obnavljao neke detalje iz tih diskusija.
Medjutim, vec od 1947. i dalje neki
"jaki ljudi" kao pomocnik
ministra unutrasnjih poslova, i
rukovodilac agitpropa centralnog komiteta
KP BiH, i predsjednik komiteta za nauku i
kulturu - pokrenuli su kampanju protiv
Nike Milicevica, zahtijevajuci njegovo
odstupanje iz Pozorista. Kadrovska odluka
je sprovedena. Dajuci trazenu ostavku,
Nika je predao pismeno svoje misljenje o
problemima Pozorista. Taj dokumenat
nikada nije publiciran.
Dakle, imao je jakih razloga za
suzdrzanost. U toj kampanji dozivio je
jak udar, nazivali su ga "nas
neprijatelj", i jos gore. Objede su
sirili neformalno, nikada javno. Sto su
mu konkretno zamjerali, to bi se
eventualno moglo saznati iz arhiva, kad
budu otkriveni. Bio je okruzen
provokatorima i dousnicima, a oni sigurno
nisu bili u stanju da prenesu Nikine
temperamentne monologe. Dovoljno je bilo
da kazu kako je bio "nejasan".
Nika Milicevic je bio suzdrzan u
pojavljivanju, jer nije mogao pristajati
na prilagodjavanja onome sto se trazi, na
birokratsko favoriziranje ili odbacivanje
tema, licnosti, u bilo kakvim manirima,
ublazavanja ili euforickog isticanja, u
nijansama, koje ce zadovoljiti vlast,
kriterije vladajucih krugova. A to je
znacilo da nije odustajao od kritickog
stava, da je osjecao pravo gnusanje prema
bilo kakvoj jezuitskoj dvolicnosti,
prevazidjenom konzervativizmu, konkretno
- prema vjerskom fanatizmu i
nacionalistickoj zagrizenosti, prema
laznim oslikavanjima proslosti,
velikosrpskom balkanizmu, hrvatskom
frankovluku, muslimanskoj zacahurenosti.
Odustajao je da pise, ako nije mogao
iskazati sirinu i britkost svoga duha.
Povlacio bi rukopis, odbacivao vec
obecani tekst cim bi osjetio
zakamufliranog cenzora, vlast koja
pritisce. Sirokim pokretom ruke, kao
uvlaceci skupljene prste desne ruke u
luku negdje prema dolje, pa jos nize,
govorio bi, zgrcena lica od prezira:
"Mrtva ruka". Tako bi tumacio i
ilustrirao, sto se to dogodilo, odakle je
misao zagusena, akcija zaustavljena. I
kad bi susretao, gotovo svakodnevno,
prenemaganja i obmanjivanja, vikao bi
glasno, preglasno, do boli ojadjen:
"Laz i prevara!" Taj visoki
covjek, uspravan, uzdignute glave,
cirokih pluca, planinar atletskog stasa,
plasio bi okupljene oko njega, javno, na
ulici, vikao, bi "Laz i
prevara!" i tako zavrsavao diskusiju
koja je zapocela u nekom klubu tri sata
ranije. Uplasili bi se ljudi od takve
provale istine i snage, ali bi duboko u
sebi dozivjeli i zapamtili Nikine rijeci,
plasticne i neizdjelane, zapamtili i
ponijeli u svojoj dusi, za svoju
buducnost, za neke vedrije dane.
Nika Milicevic je budio nadu u drugo,
jedno drugacije vrijeme, ali nije
vjerovao da ce ga docekati. Rekao mi je,
ne jednom: "Bjezi iz Bosne!".
Ja bih uzvratio pitanjem: "A zasto
ti ne odlazis?". "Ne mogu,
previse je volim". Takav je on bio.
Nika nije bio "neranjivi" cinik
koji sve opravdava. On uopce nije bio
cinik, njega je jako boljelo sto je to
tako, i ostro je davao svoje sudove o
ljudima i pojavama, a vidio je ljude
dublje. Bio je razocaran dometima
antifasisticke pobjede, modelima koje su
ljudi na vlasti u svom postupanju i
ponasanju preuzeli iz teske proslosti
Bosne i Hercegovine. Upoznao je tu nasu
"vrhusku" i njezinu
"nomenklaturu" - taj brizljivo
zamisljen i razgranat regulativ
razlikovanja.
I oni su mislili da su upoznali Niku.
Znali su za njegov ugled, ponesto i o
njegovim sposobnostima, znanju, o
njegovoj javnoj predratnoj djelatnosti.
Ali, kolebali su se - kako iskoristiti
njegovo golemo drustveno znacenje za
Bosnu i Hercegovinu i cijelu zemlju. Zato
se dogadalo da su mu naizmjenicno
dodjeljivali funkcije, i rusili ga sireci
partijskim i policijskim putem
najnegativnije ocjene. Sa duznosti
upravnika Pozorista u Sarajevu smijenili
su ga s obrazlozenjem da je Partiji
potreban solidniji partijski covjek. Sa
polozaja predsjednika Savjeta Izdavackog
preduzeca "Narodna prosvjeta"
otjerali su ga organizirajuci nocne
policijske premetacine urednickih i
kancelarijskih stolova. Nalaza nije bilo,
ali je on otisao, i glavni urednik
takodjer, pa je "Narodna
prosvjeta" prestala postojati,
fuzionirala se sa nekim drugim
preduzecem, a ukinut je i
opcejugoslavenski anonimni konkurs za
najbolji roman.
Neposredno prije zvanicnog preuzimanja
polozaja glavnog urednika bosansko -
hercegovacke redakcije Enciklopedije
Leksikografskog zavoda, otjerali su ga i
imenovali njegovog dugogodisnjeg
suradnika, koji je dopustio da se tako
dogodi. Ta notorna prevara i uvreda
nastupila je samo nekoliko dana poslije
Nikine posjete Upravi Leksikografskog
zavoda u Zagrebu, gdje je obavio
principijelne i konkretne dogovore o
radu.
Milicevic nije mogao probirati svoje
tekstove i objavljivati ih s odobrenjem
takvih mocnika, podesavati svoje misli i
uvjerenja kako bi kriterij cenzure bio
zadovoljen. On se povukao, a neki
uticajni ljudi policije i partije su
pakosno sirili misljenje da je Nika
"usmeni knjizevnik". Miroslavu
Krlezi su pripisivali jednu pejorativnu
izjavu o Niki, kao da njega niko ne
poznaje. Tesko je pomisliti da je Krleza
"pustao u opticaj" nekakve
aluzije i anegdote o Milicevicu, koje bi
ga minorizirale, tim vise sto su istih
godina u Zagrebu izdavali dva casopisa
slicne revolucionarne orijentacije -
PLAMEN i JURIS. Koliko mi je poznato, ne
postoji Krlezin tekst o Niki Milicevicu.
A Nika je pisao o Krlezi, kriticki, jos
1930-tih godina. I ponovo je napisao esej
u povodu Krlezine 60-godisnjice, 1953.
godine. Objavljen je u casopisu za
drustvena pitanja PREGLED (Sarajevo,
1953, br. 10, str 348). Nika Milicevic je
vjerovatno imao kriticki stav prema
Krlezinom romanu "Povratak Filipa
Latinovica", jer je tada, 1953.
godine, napisao da u tom romanu
"dolazi do izrazaja dekadentni
estetizam koji je u svoje vrijeme nasa
napredna kritika ocijenila kao trenutno
skretanje sa revolucionarne linije".
Medjutim, na istorn mjestu on je rekao da
Krleza "nesumnjivo predstavlja jednu
od najkrupnijih figura u istoriji nase
kulture, neuporedivom savjesnoscu i
odanoscu tekovinama nase Narodne
revolucije stoji i danas na
najistaknutijem borbenom mjestu nase
kulture".
Nekim poznavaocima nasih prilika u
pedesetim godinama ce biti poznato kakva
opasnost je prijetila Krlezi, samo osam
godina prije objavljivanja ovog teksta;
kako je Krleza pao pod zastitu na
najvisem mjestu i kako se zauzvrat morao
zadovoljiti pozicijom prilicno
izmanipuliranoga; ograniciti se na
vodjenje ogromnog leksikografskog posla;
tek povremeno uzeti rijec i nastupiti u
prepoznatljivoj svojoj pojavi najostrijeg
i najdubljeg branioca revolucionarnog
demokratizma.
Malom broju poznavalaca tadasnjih prilika
biti ce jasno kakvu hrabrost i moralnu
velicinu je pokazao Nika objavljujuci ove
rijeci, i nastavljajuci:
Casopisi koje je Krleza izdavao i u
kojima je suradjivao su imali "...
ogromnog uticaja na usmjeravanje
drustvene svijesti napredne omladine, pa
i radnicke klase, u pravcu revolucionarne
borbe protiv vladajucih rezima stare
Jugoslavije". I jos: "Mnogi
kriticari su istakli da je Miroslav
Krleza, poput velikih stvaralaca
svjetskog glasa, poput jednog Balzaka,
poput Zole i Golsvordija i Tomasa Mana,
stvaralaca koji svoje umjetnicke vizije
daju na siroko postavljenoj socijalnoj
osnovi, da je Krleza svoje Glembajeve
zamislio i ostvario na istinski
grandioznom planu kome u nasoj
knjizevnosti nema ravnog".
"Moze se reci, da su casopisi PLAMEN
i KNJIZEVNA REPUBLIKA, kao svojevremene
tribine naprednih ideja, branjenih i
propagiranih rijetkom britkoscu i
borbenoscu, dostojnom tradicije velikih
francuskih prosvjetitelja, imali ogromnog
uticaja... U tim i ostalim casopisima,
najmocnije je grmjela i odjekivala
Krlezina rijec. ... Nijedan nas
knjizevnik u istoriji nije imao toliko
svojih epigona, nijedan, jamacno, nije u
tako sirokim razmjerama budio i razvijao
u svojim savremenicima potrebu i zelju za
pisanjem, nijedan nije bio blizi dusi i
temperamentu napredne omladine".
U prvom broju JUGOSLAVENSKE REVIJE,
mjesecnika za kulturne probleme,
Sarajevo, marta 1930. pod urednistvom
Nike Milicevica i Ilije Kecmanovica, -
nema uvodne rijeci. Umjesto nje pojavio
se clanak Svetomira Lazarevica sa ostrim
suprotstavljanjem ekskluzivnom estetizmu
u knjizevnosti i afirmacijom zivotne
realisticke sustine, a u povodu
Remarqueove knjige "Na zapadu nista
novo", Lazarevic kaze: "Od
jezovitog materijala i od scena, u kojima
je rat dostigao granice bezumlja i
ludila, Remark je stvorio najplemenitije
delo koje pozna knjizevnost" (str.
2).
Dvadesetpet godina poslije Lazarevicevog
clanka, Nika Milicevic, kao predsjednik
Izdavackog savjeta "Narodne
prosvjete", obnavlja prevodjenje i
izdavanje Remarqueovih knjiga, zalazuci
se za antimilitaristicke i antiratne
ideje Zapadne Evrope, sada - na ishodistu
II svjetskog rata.
Tipicno zapadnjacka atmosfera tridesetih
godina pojavila se na stranicama
JUGOSLAVENSKE REVIJE kada je Nika
Milicevic objavio prikaz djelovanja tada
glasovitog Coudenhove-Kalergija u napisu
"Panevropski pokret" (br. 1,
str 19). Taj "pisac uzorno zbunjenih
knjiga", predavac i misionar, u
naporu da ucvrsti pobjednicku nadmoc
saveznickih sila, na kongresu toga
pokreta 1926. pa dalje, posjetio je i
Zagreb. Nika je prenio kritiku evropske
ljevice koja je temeljito osvijetlila
ulogu toga tipa, pa kaze da je na torn
kongresu bilo "do radosti sareno,
drustvo politicara veceg kalibra...
Program ovog pokreta ili je siguran od
opasnosti da se ostvari, a zamaman po
svojim glavnim linijama i prikladan kao
ideolosko sredstvo za ostvarenje
izvjesnih ciljeva svetsko - politickog
znacenja, ili je mozda tako sirokogrudan,
i elastican, i volsebno konstruktivan, da
bi mogao uneti stabilizaciju u odnose
svetsko - politickih snaga, te tako
posluziti svetskom miru na osnovi
kapitalistickog poretka. Na svaki nacin
ne moze mu se odreci veliko znacenje,
iako ga je osnivac miropomazao ponesto
sramezljivom recenicom: "Svaki
veliki istorijski dogadaj poceo je kao
utopija, a svrsio kao realnost!".
Sve dalje receno i citirano,
ispoljavajuci poznatu Nikinu ubitacnu
ironiju, upadno asocira na danasnju
situaciju. Nema pomaka, moglo bi se reci,
u ovim devedesetim.
Zanimljiva je koincidencija: priblizno u
isto vrijeme Krleza je ostrom persiflazom
donio komentar o predavanju u Zagrebu,
koje je odrzao grof Coudenhove - Kalergi
na istu temu.
Jos znacajnija je i Nikina i Krlezina
afirmacija Karla Krausa. U JUGOSLAVENSKOJ
REVIJI i u KNJIZEVNOJ REPUBLICI oni su
isticali borbu ovog austrijskog
knjizevnika, antifasistickog borca i
uvjerenog internacionaliste.
Nikin prikaz satire Karla Krausa, i
njegove pojave uopce, izravno ukazuje na
evropsko ozracje kome pripada Bosna i
Hercegovina. To je bio znacajan, mozda
najznacajniji medjuratni napor da se
zasnuje ideja ukljucenja Bosne i
Hercegovine, prije svega, u Srednju
Evropu. Trebalo je zamisliti - kako
usmjeriti domace intelektualne krugove,
sa kojim snagama povezati ih u najblizim
evropskim sredistima.
Stogodisnjica rodjenja Nike Milicevica
podstice razmisljanje o stoljetnim
naporima napredne i revolucionarno -
demokratske misli, i o zalosnorn njihovom
bilansu. A ideje i zivotna snaga Nikina
ostaju narn kao oslonac i nada, barem na
ovim nasim prostorima, prije svega u
nasoj Bosni i Hercegovini. "Bilans
bosanskohercegovackog termidora", da
parafraziram Zivojina Pavlovica, bi
trebalo promijeniti, uporno i neopozivo.
U Zagrebu, 19.12.1997. godine |
|
