Marko Vesovic
EMINA
Tekst i kontekst
pjesme |
Analizirati
Eminu, Santicevu ponajslavniju pjesmu,
koju svi znamo napamet, i nebrojeno puta
smo je pjevali, to izgleda kao posao
unaprijed promasen, jer zar bi icija
analiza, ne znam koliko pronicljiva, o
toj pjesmi mogla da nam ista kaze sto
unaprijed nismo, na ovaj ili onaj nacin
znali ili naslucivali?
Pjesma je davno usla u nas trajni
duhovni prtljag, stoputa nam grijala dusu
svojim starinski prisnim sjajem, na sto
nacina se ispreplela sa nasim zivotima, i
sada u to zivo tkanje zarezati
analitickim skalpelom, ne, zbilja, to ne
moze izdobriti.
Ipak, sve sto rekoh, tek djelimicno je
tacno. Razumijem da idole ne bi trebalo
dirati rukama - ostaju bez pozlate, ali
upravo to sto pjesmu znademo naizust -
izaziva opravdanu sumnju da smo je
prestali dozivljavati kao knjizevni
tekst. Primamo njene rijeci ne pitajuci
sta znace, uzimamo ih po njihovoj
nominalnoj vrijednosti, kao sto po
nominalnoj vrijednosti uzimamo danasnje
stotinarke, ne osvrcuci se sto su gotovo
izbjeglicki iscijepane i isfucane. Emina
je tekst posvecen nasom upotrebom, sto
znaci da u njoj vidiino vise od obicne
pjesme, ali bas je to razlog sto smo u
njoj prestali da vidimo - pjesmu. To
jest, knjizevni tekst sacinjen po
odredjenim pravilima. Cak i pomisao da je
sacinjena zvuci nam pomalo bogohulno,
stoga smo je u svom dozivljaju
"unaprijedili" u napola narodnu
pjesmu, htjeli bismo u njoj vidjeti nesto
samotvorno, nesto samo od sebe nastalo, a
ne izmajstorisano. Santic je tu samo onaj
kroz cija se usta pjesma kazala. I Emina,
zapravo, spada u pjesme koje je ubila
nasa navika, stoga bi analiza trebalo da
potrazi mogucnost njenog vaskrsavanja, da
nam vrati prvotno osjecanje za nju, da
nas suoci sa nacinom kako ju je pjesnik
zaista napravio, odbacujuci pritom sve
sto smo naknadno stavljali u tu pjesmu, s
manje ili vise opravdanja.
Pjesmi cu pristupiti iz jezickog ugla.
Ako dovoljno sabrano naperimo sluh, odmah
cujemo jezicku aritmiju, to jest,
smjenjivanje dva glasa medjusobno
oprecna, koji se sudaraju. U prvoj
strofi, jezik je umiven, poetican, s
dozom svecanosti: jedna uravnotezena
recenica proteze se kroz cetiri stiha, sa
turcizmima stavljenim u rime, to jest na
povlastena mjesta u strofi, sto cini
osjetnijim njihovo prisustvo u pjesmi,
cime se podvlaci njihov smisao, i onaj
skriti i onaj izriciti: boravak u
"hamamu" cini covjeka erotski
osjetljivijim i ranjivijim (sjetimo se
Bore Stankovica i njegovih hamama
prelivenih mocnom erotikom);
"imam" je institucija koja,
precutno, stoji na putu ostvarenja
pjesnikove ljubavne ceznje, neka vrsta
nevidljivog zida izmedju pjesnika i
djevojke i "jasmin", i njegov
miris, prirodno idu uz ljubavna ceznuca,
ali i uz opjevanu junakinju: Santic je u
pjesmi Pod beharom to dvoje izjednacio:
Pa jos kako ovdje mirise meleksa,
I zelena trava od pamuka meksa,
I bijeli cvijet tresnje i jasmina,
Ko mahala kojom prolazi Emina.
To se moze reci da je rima hamama-imama
zatvorila krug smisla utemeljenog na
jedinstvu i slivanju.
VERZIJE, JEZICKO UMIVANJE
Emina je prvi put objavljena u casopisu
Kolo 1902., a sest godina kasnije pjesnik
ju je, izmijenjenu, unio u knjigu Pjesme.
U konacnoj verziji, pjesma je ispala ne
samo sazetija i neuporedivo bolja -
izbaceni su zaista slabi i ocigledno
suvisni stihovi nego o kudikamo finije
izradjena, jer preinake, unesene u
stihove koji su ostali u pjesmi, svjedoce
o porastu majstorstva u rukovanju
pjesnickim instrumentiina, ali i o mnogo
izostrenijoj svijesti sta se pjesmom zeli
postici.
Recimo: u prvoj verziji pjesma nije
izdijeljena na strofe, ali ovaj, na
izgled bezazlen, detalj uopste nije bez
vaznosti, jer se na suprotstavljanju prve
i druge strofe, koje su kazane razlicitim
glasovima, odmah otkriva, takoreci
razgoljuje tvoracko nacelo, koje nosi
pjesmu: sudar dva suprotna nacina govora
o istom.
Pjesnikove izmjene u prvoj strofi
procistile su jezik, uravnotezile ga,
pojacale svecanu dikciju, jednom rijecju,
povecana je doza poeticnosti u njemu;
stoga je i, "amam" postao
"hamam", cime je uklonjen
govorni prizvuk, a i pjesnik se valjda
sjetio da pjesrnu ne kazuje licno on.
Pravoslavac, u cijem govoru ne postoji
"h", nego musliman, koji je
pjesnikova maska, u jeitsovskom smislu te
rijeci. Nadalje, "imam" je u
prvoj verziji imao vlastito ime
"Abdul", da bi u konacnoj
verziji postao "stari" -
izmjena koja jednim udarcem ubija dvije
muve: uklonjen je realisticki prizvuk,
koji vlastito ime unosi u pjesmu, sto jc
snizavalo pjesnicku dikciju, ugrozavalo
njenu svesanost, a osim toga, pridjev
"stari" pojacava imamov
autoritet, cime i prepreka, sto stoji na
putu ostvarenja pjesnikove ceznje, biva
tvrdja, da tako kazem.
Slika baste, u verziji iz 1902. ispala je
toliko pretrpana da se djevojka, koja je
srediste svega, naprosto nije vidjela: u
naknadnoj doradi, pjesnik je izbacio i
"bastu sto mirise igda", a to
priznajem da ne znam sta znaci, i
"bulbulpjesmu" koja "ne
prestaje nigda", i "prskanje
sedrvana", preostao je samo
"hlad jasmina", kao jedini
okvir za djevojku, poetski krajnje
pogodjen, jer smo vec upozorili na pjesmu
u kojoj se sva mahala razrmirise na
jasmin kad njome prodje Emina. Dakle,
rekviziti iz sevdalinke posudjeni, u
konacnoj verziji su svedeni na mjeru koja
ne ugrozava pjesmu: u prvobitnom obliku
pocetak pjesme je bio obican knjizevni
pastis, jer je mnogo raskosnije bilo
sevdalijsko ruho u koje je zaodjenuta
pjesnicka emocija. Udaljujuci se,
naknadnim intervencijama od sevdalinke,
pjesnik je Emini dao potrebnu knjizevnu
samostalnost koju isprva nije imala.
Najfinija izmjena zbila se u cetvrtom
stihu: Emini vise nije u ruci
"kondir", nego
"ibrik", i, shodno tome,
kasnije, u pjesmi, nece zalivati
"seboj", nego
"djule", i ne iz "zlatnog
kondira", vec iz "srebrnog
ibrika". Pjesnik je, ocito, naknadno
ulozio znatan napor da jezik pjesme
prilagodi govorniku, jer "zlatan
kondir" mozete naci u usmenom
pjesnistvu pravoslavaca ili katolika, ali
ne i Muslimana. Zatim, "srebrn
ibrik" je realistican, dok
"zlatni kondir" nije, jer
upucuje na srednjovjekovne kraljeve i
velmoze, i u pjesmi djeluje kao prejako
udarena tipka na klaviru. Pjesnik je,
ocito, nastojao da uravnotezi kazivanje,
da mu nametne istu visinu tona od pocetka
do kraja prve strofe, jer kao sto je ime
"Abdul" snizavalo taj ton, jer
vuce dolje, ka realistickim nizinama,
tako isto "zlatni kondir"
narusava dikciju, jer vuce gore, ka
srednjovjekovnoj kraljevskoj raskosi iz
hriascanskih snatrenja ili prividenja.
Ovakve dorade su ucinile da jezik dobije
ono jedinstvo i cistotu kojom prva strofa
danas djeluje na nas.
U drugoj strofi, medjutim, iznenadno
iskrsava, da ne kazem i provaljuje, jezik
koji dozom svoje prozaicnosti moze da
snazno djeluje i na danasnjeg citaoca
naviklog, u susretima sa savremenim
pjesnistvom, na svakovrsne mjesavine
prozaicnog i poeticnog govora:
Ja, kakva je pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa jos kada sece i plecima krece...
Ni hodjin mi zapis vise pomoc nece!...
Skladnu i uravnotezenu sintaksu iz prve
strofe smjenjuje iskidan govor koji se
sastoji od uzvika, od zakletvi, od
pocinjanja pa nedovrsavanja; ovdje se ziv
covjek otimlje caroliji cija je zrtva
iznenadno postao. Nema vise pjevanja, kao
u prvoj strofi, nego zivog govora kome je
cilj - da junaku odlane, da se oslobodi
emotivnog pritiska. Emina je dvoglasna,
cak bi se moglo kazati dvojezicna pjesma,
i upravo tu, umjetnicki najvazniju
cinjenicu, odavno je prikrila nasa
naviknutost na nju. I njen ostatak je
prozet tim dvoglasjem, s tom razlikom sto
vise nema smjenjivanja strofa u kojima se
osjeca prisustvo razlicitih jezickih
tonaliteta, nego u svakoj od strofa
osjecamo spor izmedu sastojaka poteklih
iz razlicitih izrazajnih registara.
Zanimljivo je da Santic, u naknadnim
doradama, nije u stihovima iz druge
strofe promijenio niti zarez. Smatrao je,
ocito da je ton u njima otprve pogodjen.
No, ucinio je nesto drugo: precrtao je
cetiri losa i suvisna stiha.
Pa kada bi sultan za Eminu znao,
Bi, valahi, za nju sto robinja dao!
Ovdje, osjecamo, da je govor iste vrste,
ali ne i stepena, kakav zaticemo u
neprecrtanim stihovima, ali nevolja je
sto se ovdje umijesala ideja trampe da
emociju sroza u glib takoreci. Pjesnik se
okliznuo na koru od banane zato sto je
htio oponasati onaj hiperbolicni stil
svojstven istocnjaskom ljubavnom
pjesnistvu, kakav zaticemo i u poezoji
bosanskih Muslimana, pisanoj ili usmenoj,
svejedno.
Sljedeca dva stiha, takodjer izbacena,
puna su sterotipne poeticnosti, prosarane
govornim postapalicama:
Ta ljepsa je, bolan, od svih imamskih
bula,
A bjelja je, beli, od bjelih djula.
I ovi stihovi pokazuju da je Emina, u
prvobitnom obliku, bila prekrcana
rekvizitima iz sevdalinki, ovdje-ondje
pokupljenih na brzu ruku, a osim toga, iz
rijeci "bula" ponovo je
provirio "Vlah", jer je pjesnik
zaboravio da ta rijec, u jeziku
pravoslavaca, znaci nesto sasvim drugo
nego u jeziku Muslimana. Rijecju, razlika
izmedju dvije verzije Emine, razlika je
izmedju dobre i lose pjesme.
ZENSKA LJEPOTA - NE U OPISU
NEGO U DJELOVANJU NA POSMARTACA
Ne bih, dakako, detaljno analizirao
Eminu, strofu po strofu, stih po stih, da
se govor o lirskoj pjesmi ne pretvori u
ljekarski detaljno prekuckavanje
pacijentovih ledja. Dovoljno je bilo
snazno osvijetliti prve dvije strofe,
kako bi se otkrilo umjetnicko nacelo na
kojem se pjesma drzi. Medjutim,
pozabavicu se jos i nacinom na koji, u
ovoj pjesmi, knjizevno postoji njena
junakinja.
Uzmimo pridjev "pust". Koji se
dvaput javlja: prvo je sva Emina
"pusta", potom i njene
"pleci". U oba slucaja, taj
pridjev ne kazuje nista konkretno,
opipljivo, vidljivo o djevojci. Nego
signalizuje kako je unutra, u
govornikovoj dusi: nagovjestava onaj
talas zaprepastenja, iznenadjenja,
ceznje, zudnje koje je izazvalo
iskrsavanje djevojke.
Pridjev "pust" je jezicki
djoker koji stoji na mjestu bilo kog
drugog zamislivog atributa. Pridjev
"pust" signalizuje poraz jezika
pred djevojackom ljepotom. O kojoj se ne
moze reci nista. Osim da si pred njom
izgubljen. I uopste, u pjcsmi izostaje
fizicka konkretizacija djevojacke
ljepote. Kakav je njen hod, kakva su
njena pleca? Pojma nemamo. Znamo jedino
da njeni koraci, i kretanje njenih pleca,
toliko opcinjavaju da, protiv tih cini,
ne pomazu vise ni toliko pouzdani
lijekovi kakvi su hodjinski zapisi.
Ovaj trenutak autohumora svjedoci da se
pjesnik otima vlastitoj emociji, pokusava
spram nje uspostaviti ironicnu distancu.
Uopste, ovdje se radi o svojevrsnom
patrijarhalnom stidu koji izbjegava - ako
mogu tako da kazem, da skine
"valu" sa djevojacke ljepote!
Djevojka je razlozena na detaljc, na
geste, koji znace izbjegavanjc opisa i
posezanje za knjizevnim postupkom koji
je, od Homera naovamo, bio oznaka velike
poezije: Ne opisuje se zenska ljepota,
nego je data u njenom djelovanju na
promatraca. Jedini detalj, od cijele
djevojke, koji zaista vidimo, jesu one
"pletenice guste". To je
vjerovatno i najbolja strofa. Jer te
pletenice postaju izvor zbivanja
najuzbudljivijeg u cijeloj pjesmi: tu je
data pjesnicka jednacina od vjetra,
grana, kose, zumbula, koja sliva figuru
djevjke s prirodom, i izaziva pravi stres
u svijesti govornika. Kao da je vjetar
pjesnikov saradnik, pomaze mu da se
djevojacko bice neocekivano otvori kao
cvijet: to je i najculnija i
najsublimnija strofa istodobno. Jer
mirisi i jesu duboko erotski u svom
djejstvu, miris i jest sifra najdublje i
najskrivenije erotske tajne bica. Ali,
istovremeno, kao da pjesnik u toj strofi,
preko svih ograda, koje ga dijele od
djevojke, poseze za njenom dusom, jer iz
sevdalinki znamo da duse stanuju u
mirisima "Vjetar puse, al-katmerom
njise, a moj dragi amber dusom
dise". Kao da culna ekstaza, na svom
vrhuncu, prirodno prelazi u duhovnu.
PJESNIK OSUJECENJA
Pero Slijepcevic kaze kako su se, u
Mostaru Santiceva doba, pravoslavci
"vecma libili javno pevati o
ljubavi, odnosno, oni su ljubav isprva
zaodevali u serafimski veo. Narocito
pravoslavska Bosna, tvrda i jednoumna,
nije ni do danas ispevala mnogo ljubavnih
stihova, zauzeta uvek mislju otpora
politickog i ekonomskog". Ocito,
Santic poseze za jezikom sevdalinke i iz
nevolje: da bi prerusio ljubavnu ceznju,
o kojoj je inace zazorno pjevati,
preobukao se u jezik koji ce mu proci
"nekaznjeno". No tu je i
dodatna nevolja: pjevati javno svoju
ljubav prema inovjerki, zar to nije
dvostruki zazor? Ovo je Santic krvavo
iskusio na svojoj kozi: zaklet materinim
mlijekom, odustao je od ljubavi prema
katolkinji, a time su, zauvijek, i
"njegove baste ostale bez
ploda".
Medjutim, ostati samo kod ovog
objasnjenja, znacilo bi stvar nedopustivo
uprostiti. Santic je bio po prevashodstvu
pjesnik osujecenja, i zivotnih i
erotskih. I njegova patriotska poezija je
prvenstveno govor uime istorijski
osujecenih! A u sevdalinkama se u
hiljadama verzija pjeva isto: ljubav koja
ne nalazi ispunjenje, ljubavna ceznja
koja ne nalazi utoljenje, mozda i stoga
sto se ne moze naci, jer se radi o ceznji
za idealom. Otud se ta ceznja toliko i
razgara. Senzibilitet sevdalinke Santicu
je bio krajnje blizak, sto dokazuje i
knjizevni rezultal: ispjevao je, u istom
maniru u kojem i Eminu, najmanje desetak
pjesama koje nisu po vrijednosti, ispod
Emine, a bar polovina njih, po mom
dubokom uvjerenju, Eminu premasuju.
P.S. Nisam odolio
napasnoj zelji da se pozabavim jos jednom
sitnicama u ovoj pjesmi. U prvobitnoj
njenoj verziji, to sto je rasplelo
djevojacke pletenice zvalo se
"gornjak vjetar", a u konacnoj
verziji postalo je "s grane
vjetar". Sprva mi se pricinilo da je
pjesnik pokvario jednu krasnu sliku.
"Gornjak" je predivna rijec,
imenuje vjetar koji dolazi, koji puse sa
gore. A u konacnoj verziji, ispalo je
poprilicno nejasno: kako je to vjetar
puhnuo "s grane"?
Onda sam pojmio: taj "vjetar
gornjak" otvorio bi pjesmu ka
zemaljskim prostranstvima, ka svjetskim
daljinama, a upravo to nije smjelo da se
njoj desi! Jer u svijesti covjeka,
obendjijanog tolikom ljepotom, sav svijet
je sveden na jednu bastu onaj ostatak ne
postoji! Zbog toga je, vjetar, u novoj
verziji, i "duhnuo" "sa
grana". Ne dolazi, dakle, iz
otvorenog svjetskog prostora, jer su
granice Eminine baste, u tom trenutku,
granice cijelog svijeta! Ta naznaka koja
svjedoci o pomjerenom dozivljaju
prostora, najdelikatniji je pjesnicki
potez u cijeloj pjesmi. |
| |
EMINA
Sinoc, kad se vratih iz topla hamama,
Prodjoh pokraj baste staroga imama,
Kad tamo, u basti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajase Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa jos kada sece i plecima krece…
- Ni hodzin mi zapis vise pomoc'
nece!…
Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne sce ni da cuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po basti djule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleci puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
Al' meni ne dodje lijepa Emina
Samo me jednom pogledala mrko,
Niti haje, alcak, sto za njome
crko'!…
Aleksa Santic |
|
