Irfan Horozovic
SLOVO O MAKU |
Minulo
je vise od cetvrt stoljeca otkako se Mak
pridruzio svojim kamenim spavacima.
Njegovo djelo sad stoji kao biljeg, sa
svojim znakovima, univerzalnim poetickim
kodovima, u svekolikom bosanskom
mramorju. Kao stecak. Kao maset. Tekst u
kamenu.
I Dizdar je ovremenio, ovremenio se, kao
dizdar nespokojnim putnicima i
pravednicima.
Citamo ga i razgovaramo s njim na isti
nacin na koji je stecke citao i
prepoznavao nakon tisuc ljeta probudjeni
citac i pjevac, onaj koji je u znakovima
s kama, u rijecima iz predanja, vidio
svoje lice i naslutio damare svoje
sudbine. Jer glas poezije jeste uvijek
glas prepiske i razgovora, suocenje
pojedinca s pojedincem, bez obzira na
orijaski mrmor ili pritiskujucu rijec
koja ih okruzuje. I taj glas koji trazi
odgovor jednako je upucen bivsem, kao sto
je upucen buducem. Upucen sadasnjem.
Izmedju jedva nagovijestene artikulacije
jezika i visoko kodificiranog pjesnickog
govora u kom se sudaraju i gube vlastita
znacenja, tece modra rijeka
preobrazavajuci se, prepoznavajucih
sintagmi, u kojima se tri eliotovska
glasa poezije skladno dodiruju i
uoblicavaju.
Nikad to nije tako jasno kao kad se nasa
sudbina ogoljuje i surovo razotkriva u
vremenu. I kad u sasvim oskudnoj
popudbini koja nam je jos preostala
prepoznamo lice i rijeci nekog
prethodnika.
Taj nevidijivi dio unutrasnje odjece,
duhovni i dusevni prsluk, upozorava nas
da smo znali i ono sto cemo tek
dozivjeti, sto cemo tek otkriti kao svoj
zivot.
Vrijeme je da se misli o vremenu, jer
vremena je tako malo (kao sto razmislja
jedan od kamenih spavaca, posve zaronjen
u otkrivenja). I vremena nece biti vise.
Vjecni glas sumnje o mogucnosti pjesnicke
komunikacije s vremenom ponovno je bolno
aktualan. I ponovno bolno jasan.
Citanje Makovog pjesnickog zavjestanja u
netom proslim nocima i danima dalo je
mnogima iznenadjujuce odgovore.
Prepoznali su da ti stihovi o vremenu
covjeka, o njegovoj tjeskobi i patnji, o
egzistencijalnom determinizmu u bosanskom
srednjovjekovlju, govore zapravo sudbinu
citaca, sad i ovdje, i to ogoljeno i
precizno do bola. Doista, postoji
trenutak kada se rijec preobrazava. Jezik
poezije, koja je u svojoj biti polimorf,
jezik viseslojne korespondencije,
pokazuje svoje tajno lice, izlazi iz
sjene sa svojim obogacenim znacenjima i
precizno se iskazuje u suocenju s
vremenom koje ga cita.
Zar je moguce bilo ne vidjeti da je onaj
iz pjesme Putovi i onaj iz Poruke,
ponovno dosao, da je nasrnuo sa oruzjem u
ime svoje Azdahake, svoje Zmije, svog
Tenka, da je mrtvi Gorcin ponovno ubijen,
a Modra rijeka poremecena u svom koritu i
u svom toku; zar je moguce bilo ne
vidjeti silovanu Penelopu i ubijenog
Telemaha, zar je moguce bilo ne
prepoznati Kirku?
Svi su odgovori oduvijek bili u bicu
poezije, u njenom paralelnom jeziku s
kojim komuniciramo onako kako jedino
mozemo, iz srzi svoga bica.
Makova pjesnicka pustolovina, cini se
piscu ovih redaka, ima dva svoja vrha. I
u oba slucaja rijec je o lirskim epovima
ili o pjesnickim kazama. Jedan je,
naravno, glasoviti Kameni spavac, kojeg
je pisao i dogradjivao sve do smrti i u
kojem se iz prvotnog glasa Maka Gorcina
ispisuje i misli sudbina i povijest
zemlje, covjeka na zemlji, jednog u
mnostvu, suocenog sa spoznajom o svom
usudnom koracanju.
Drugi lirski ep formalno je ostao
nedovrsen. Pjesme su to koje su nastajale
godinama, pojavljivale se u nekim
knjigama i svjedocile o jednom posebnom
citanju i pjevanju. Citav taj veliki
ciklus zapravo je dijalog putnika sa
svojim putovanjem, pjesnika sa
pjesnistvom i mogao bi se nazvati Makovom
odisejom.
Stamenost i bitisanje, s jedne strane, i
zudnja i putovanje, s druge, dva su lica
istog pitanja ili naprosto ogledalo koje
produbljuje i prosiruje sliku, kao sto se
Makov Odisej ili Mak Odisej (Odisej se
nigdje ne spominje po imenu, Odisej je
naprosto Ja) krece jednako po morima, kao
i medju zvijezdama, a izmedu Kirke,
Kalipse, Nausikaje i Penelope upoznaje
polivalentno bice ljubavi koje samo sa
svim iskustvima zajedno moze dati
odgovor. Kako je to nemoguce, jer taj bi
odgovor ponistio zudnju, preostaje
putovanje, putovanje cije je krajnje
odrediste, u ovoj antickomediteranskoj
metafori, samo za putnika vidljiva
jedna carobna zvijezda.
Mozda ista zvijezda na koju, zajedno sa
suncem i mjesecom, pokazuje dobra ruka,
uklesana u kamenu, ruka koja trazi
svjetlost sto ce dusi pravednika pokazati
put. Ruka sa stecka. Ili nevidljiva ruka
s nisana.
Tjeskoba i zudnja obiljezavaju skoro
svaki korak u ovom svijetu. A odgovor i
lijek, i za jedno i za drugo, kako je
Dizdar procitao u kamenim i duhovnim
tekstovima, koje je prepoznao kao
tekstove svojih predjih, kao svoje
tekstove s kojima je na ingeniozan nacin
zapoceo razgovor, odgovor i lijek su
negdje drugdje. I u toj svijesti je
zemaljski mehlem.
Svaki je istinski pjesnik ujedno i citac.
Citac vremena. I citac svoga citaca
napose.
Pjesnicka ostavstina Mehmedalije Maka
Dizdara zivo je vrelo koje ce svakog
nadahnutog citaca uciniti takodjer i
pjesnikom.
I u tome je mozda tajna poezije. |
|