Senad Duran
FIKRET
IBRAHIMPASIC-FICO
SASTAVLJAC BESKONACNOG
Portret jednog
fanatika rada,
kulture, umjetnosti i ljepote |
Cuvam
knjige,
Koje su, mozda, posljednje,
Jer nista ne znam o Carstvu
Ni o Sinu Neba.
Ovdje su, na visokim policama,
Istodobno bliske i daleke,
Tajne i vidljive poput zvijezda.
Ovdje su perivoji, hramovi.
Jorge
Luis Borges
Mitovi i legende o potopima, propasti i
nestanku Svijeta, o podvizima pojedinaca
da ga spasu, sacuvaju, pronesu kroz
kataklizme do nekog sljedeceg boljeg
vremena stari su koliko je staro samo
covjecanstvo. Moglo bi se reci da je
misao o obnovi i spasu Svijeta povezana
sa iskonskim covjekovim strahom od
prolaznosti i smrti. Moglo bi se reci da
su ljudi, pokadkad, prizeljkivali da
Svijet propadne, e da bi se izgradio neki
drugi, ljepsi i srecniji. Moglo bi se
reci da su Svijetom, pokadkad, uistinu
harale horde i sile sasvim ozbiljnih
namjera da ga satru i uniste. Napokon,
moglo bi se reci da Svijet pokadkad, ima
sklonost da samog sebe satire i unistava.
U svakom slucaju, ljudski duh nije imao
mnogo mira u kuli strazari pred najezdama
silnih falangi destrukcije i nistavila.
Kada god sam razmisljao o grandioznom
stvaralastvu najpoznatijeg zenickog
muzeologa-Fikreta Ibrahimpasica Fice
prisjetio bih se ovih misli u refleksnom
pokusaju da protumacim nesto sto u svojoj
frapantnosti i cudesnosti podsjeca na
fantasticno savrsenstvo Kisove
"Enciklopedije mrtvih", tacnije
receno, famozne biblioteke u kojoj se
cuva gradja o detaljima zivota svakog i
bilo kog ko je ikada gledao nebo ove
trece po redu planete Suncevog sistema.
Biblioteka je ogromna i njena hladna
pustos, kao patina onog svijeta,
fantasticnom uvjerenju sastavljaca
Enciklopedije o obnovi zivota daje ton
misticne jalovosti, sto, moze biti, ni
sam Kis nije zelio.
U ogromnim naslagama gotovo fantasticne
gradje koju je sakupio Fikret
Ibrahimpasic postoji nesto sto nisam
mogao usporediti ni sa cim do sa
minicioznoscu i pedantnoscu tajanstvenih
sastavljaca pomenute Enciklopedije.
Primjetno je da se ne radi o obicnom
trudu, zanosu i pregnucu, koje s vremenom
donose plodove, nego je rijec o
savrsenstvu teznje. U ovom slucaju Svijet
je reduciran na sveukupnost zemlje Bosne
i ne postoji mnostvo imaginarnih
sastavljaca i sakupljaca gradje, nego on
sam, stvarna figura covjeka mrsavog lika
i ostrog profila, zivog duha, velike i
svjeze memorije, moci zapazanja i goleme
energije. Njegov sezdesetih godina cuveni
"Ficin tavan", to genetsko
jezgro kasnije oformljenog Muzeja grada
Zenice, bio je neveliko, ali potpuno
stvarno ovaplocenje strastvene teznje da
se iz rijeke vremena izvadi svaki
kamencis i slozi u mozaik sveobuhvatne
proslosti grada.
Ako znamo da je proslost u svakom pogledu
beskonacna, moze nam biti bliska misao da
su ta teznja i njeni dometi pocesto
vazniji od smisla koji namece logika
hladnog i prakticnog uma. Ima li smisla
saznati kakav je bio, zapravo, dan, da li
vedar ili oblacan, kada je Kulin ban
stajao pred svojim podanicima na Bilinom
polju, kako je bio obucen taj mudri
vladar bosanskih heretika, sta je uistinu
rekao, da li ga je mogla cuti neka zena
koja je, moze biti, stajala sa djetetom u
narucju pored postrojene vojske i milion
drugih detalja, odista, kome to moze biti
vazno ako bi se saznalo i dokucilo,
ostavilo nekom jos nerodjenom da i on to
sazna?! Kao sto rekoh, tu nije rijec o
saznanju vaznom i potrebnom nekom
mediavelisti, vec o ljepoti jedne teznje,
o smislu samog pokusaja kao takvog, koji
je usadjen u smisao samog zivota.
Vec na prvi pogled istorija nam pokazuje
neveselu cinjenicu da postoje kulturne
pojave koje nose u sebi tragicnu sudbinu
usamljenih meteora sto dolaze sa
predskazanjem, jedno vrijeme ukrasavaju
zvjezdano nebo bljestavom ljepotom i
sjajem da bi, s vremenom, zgasli i
nestall sa duhovnog horizonta. Sve sto je
stvoreno u zenickom muzeju zacudjujucim
zanosom i upornoscu Fikreta
Ibrahimpasica, cjelokupna njegova
dosadasnja historijska pojava podsjeca na
dolazak neocekivanog bljestavog i
samotnog meteora. U govoru koji je odrzao
prilikom urucenja srebrne medalje za
doprinos muzeologiji Fikretu
Ibrahimpasicu 7. jula 1972. godine cuveni
strucnjak i doajen iz ove oblasti prof.
dr Anton Bauer preciznoscu odusevljenog i
pedantnog astronoma odredio je sasvim
jasno i tacno polozaj, impozantnu masu,
bljestavi sjaj i ljepotu dotad nevidjenog
objekta na kulturnom horizontu Zenice.
Muzej je iz zenicke provincijalne tame
izronio i bljesnuo sa zbirkom Fikreta
Ibrahimpasica koja je vec u pocetku
sadrzavala 50.000 predmeta!
Njegovu putanju prema zenitu nije
odredjivala samo ljubav i entuzijazam,
nego jasna svijest kreatora o svrsi i
smislu putanje u historijskom prostoru i
vremenu. Osnovan 1966. a otvoren 1967.
godine, Muzej je vec naredne godine
organizovao naucni skup etnografa i
nekoliko sljedecih godina predstavljace
najblistavije trenutke zenicke
historijske nauke koja se upustila u
najkompleksnije istrazivacke arheoloske
avanture na inace slabo istrazenim
podrucjima bosanske proslosti. Fikret
Ibrahimpasic Fico i njegov zenicki Muzej
u to vrijeme nisu predstavljali samo
jedinstvenu i rijetku kulturnu pojavu u
tadasnjoj drustvenoj stvarnosti, nego su
u punom smislu rijeci oznacavali
nezaobilaznu civilizacijsku markaciju na
limesu do kojeg je doprla
bosansko-hercegovacka naucna i
istrazivacka historijska misao.
Fikret Ibrahimpasic sakupio je kroz
decenije istrazivackog rada ogromnu
historijsku gradju ne samo o Zenici vec o
Bosni i Hercegovini u cjelini, njene
istorijske pojave i pustolovine na
balkanskoj vjetrometini. Nije to obicna
gradja kakvu bi sakupili prosjecni
historicari, arheolozi i drugi strucnjaci
uzih specijalnosti. To je gradja koja
dobrim svojim dijelom obuhvaca ljude i
njihove zivote, zivotne tokove i sudbine
porodica i sve druge naoko nevazne
detalje i pojedinosti koje nas ne
ostavljaju ravnodusnim, jer podsvjesno
znamo da vaznost i ljepotu nasim zivotima
daju upravo takvi detalji, kao sto znamo
za potrebu da u historijskim zbivanjima
tragamo za konkretnim i stvarnim ljudskim
usudom.
Sigurno je da u ljudskom duhu postoji
neki pritajeni nagon proizasao iz cudesne
i neshvatljive genetske snage samog
zivota, koji radja iluziju i nadu u
mogucnost obnove i povratka jednom vec
prozivljenog. U okruzenju mnostva
raznolikih autenticnih detalja proslosti,
u nama instinktivno zapocinje proces
ponovnog prozivljavanja onog za sto znamo
da je vec prozivljeno i zauvijek smrcu
odvuceno u tamnicu nepovratnog.
Neobicnost i tajanstvenost tih prostora u
kojima obitavaju svjetovi mrtve proslosti
i u koje pokadkad znatizeljno zavirujemo
nikada nam nece biti do kraja shvatljiva.
U prirodi granicu izmedu zivog i nezivog
predstavljaju bioloske membrane. Ni do
danas biolozi nisu mogli otkriti sva
njihova tajanstvena svojstva, ali je
nedvosmisleno dokazano da se sve bioloske
membrane, bez izuzetka, ponasaju i kao
tecnosti i kao cvrsta tijela istovremeno.
Nemoguce je biti na granici izmedu zivog
i nezivog, a ne nositi u sebi sustinsku
dvojnost. Da je Danilo Kis ijednom
rijecju opisao nekog od sastavljaca svoje
izmisljene Enciklopedije na poslu koji
znaci podizanje mosta izmedu zivih i
mrtvih svjetova, ona (Enciklopedija)
zracila bi ljepotom iluzije i snagom
literarnog ubjedjenja da je sve moguce.
Ovako, to je ipak samo
biblioteka-mrtvacki kovceg i sasvim je
sigurno da smo skloniji povjerovati u
mitsku rijeku Stiks sa ladjarom Haronom,
kao divnim primjerom snage grckih mitova
u kojima je slutnja, da izmedju zivota i
smrti postoji jedan prolaz u kojem ima i
zivota i smrti u isti mah.
Veliki mag iluzije Borges dobro je uocio
ovu istinu i njegov "Cuvar
knjiga", izmisljen a tako stvaran,
putuje kroz vrijeme sa nestalim
svjetovima, duhovno mrtav jer ne zna da
cita, ali nosi u sebi ono sto je u
covjekovom svijetu najzivlje: iluziju da
su zamisljeno i proslo jedno isto.
Orbitu stvaralacke potrage i teznje
Fikreta Ibrahimpasica zarana i zauvijek
je zarobila magicna gravitacija
prohujalih svjetova. U svom fantasticnom
pokusaju da obuhvati beskonacnost
historije, on je objedinio u sebi hladnu
besprijekornost i savrsenstvo sastavljaca
Kisove "Enciklopedije" zajedno
sa obzirnoscu, mirnocom, posvecenoscu,
ali i ljudskom toplinom Borgesovog
"Cuvara knjiga". Njegovo
stvarno zivotno djelo, njegova stvarna
zivotna pustolovina covjeka fantasticne
teznje, stoje na cudesnoj i neuhvatljivoj
medji vec proslog i vec danasnjeg, dok on
sam, cuvajuci u svom stanu kao
posljednjoj kuli pred najezdom zaborava
milione rasijanih uspomena zemlje Bosne i
Hercegovine, sa tugom i ogorcenjem gleda
u najveci sruseni i rastureni san svog
zivota, nestali svijet Muzeja grada
Zenice, kao neshvatljivu fantastiku
stvarnog zivota.
Na kraju dana kada je zenicki Muzej
iseljen, kada su izbaceni, zabaceni,
najtacnije je reci odbaceni eksponati
sakupljani rijetko vidjenom upornoscu i
entuzijazmom, na kraju tog dana dosla je,
po obicaju, noc, ona tiha, nicim
uznemiravana noc bez nepotrebne galame,
bez uzdaha, jecaja, bez icega, kakvu
valjda dobri stari Zenicani najvise vole
i u kojoj se moze dobro spavati i
odspavati.
Noc povratka u spokojnu camotinju
provincijalizma. Noc koja jos uvijek
traje i u kojoj zapisujem ove rijeci o
Fikretu Ibrahimpasicu Fici i njegovom
Muzeju, tom golemom svijetu frapantnog
sklada i ljepote, ukrasenom i ozivljenom
originalnim idejama i zeljom ne samo da
se prikaze, nego uistinu dozivi, duhovnom
vidikovcu sa kojeg se moglo gledati u sve
dimenzije prostora i vremena moga grada i
moje zemlje.
Gledam u nebo i pitam se: kada i iz kojih
neznanih dubina ce ponovo izronuti nesto
slicno toj blistavoj kometi sto bi iznova
upotpunilo ljepotu i tajanstvo zvjezdanog
cilima nad mojom glavom po kojem
bezglasno jezdi sjajni mjesecev biser. |
|
