Mima F.
PRAZNA MI JE DUSA,
MAJKO!
Zov zavicaja |
Upravo
tako, kriknuce u nedavnom pismu svojima
Mostarka Alma. Odlazili su mnogi,
napustali grad iz raznoraznih razloga,
al' ona ce s familijom tek nakon
porodicne tragedije.
Otputovale su sa jos nekim misleci da ce
daleko od ove balkanske klaonice naci
zeljeni mir. Trebalo je otici daleko,
daleko odavde, u neku normalnu sredinu i,
ne samo zbog tuge za svojim najboljim, pa
izgubljenim i rastrkanim prijateljima i
komsijama, ne samo zbog rata i granata,
ne ni zbog bijede i cemera, vec i zbog
opsteg ludila i sveopstog haosa.
No, unatoc svemu, Mostar su teska srca
napustali i to u predvecerje gotovo
totalnog pogroma. Ostavljali su ranjeni
rodni grad, ostavljali drage osobe,
ostavljali svjeze grobove i mezarove
najblizih, najdrazih, ostavljali, a
odlazili. Odlazili su iz voljenog,
odlazili iz poznatog, odlazili iz toplog
grada u neki, daleko na sjever, u grad
koji mozda nikad nece zavoljeti, nikad
upoznati.
Odlazili su u nesto tudje, u hladno, u
suro u neznano. Ipak, otisli su s nekom
nadom, iako ispunjenu tugom, zalom i
bolom, najvise za svojim bliznjim, pa za
svojim rasprsenim prijateljima, ali,
bogami i za svojom Carinom i znanim
sokacima i poznatim licima, za
neretvanskim kupanjima na Pijesku il' oko
Skakala, a ponekad i Bunuru i Trokutu, pa
i Hadzica limanu i slaufom, sve do
Kamenice, a sigurno i za zalickim,
mazoljickim ili ilickim beharom,
tresnjama rankama sa Baksima i iz Bara,
nezrelim zerdelijama sa Bascina,
Raljevine i Bakamluka i zutim dunjama s
majkina ormara, sto ih u Mostaru i
funjama zovu (a Cernicke i funama).
I pisat ce u pismima iz daleke i hladne
zemlje o zivotu na sjeveru i telefonom
duge razgovore voditi o standardu, poslu,
o primanjima i klimi, kao i nastojanjima
da okupi u blizini mostarske prijatelje -
Piru, Hasu, Pticu, Gagu, Zlatu i ine i sa
Srednje i sa Glavne i popreckih sokaka i
ispod i iznad Brijega, Zgona i
Strelcevine i od Donje Mahale do Bakijine
Luke. Pisace i pricace i o okupljanima
tamo i liskalucima, te bosanskim i
mostarskim vicevima i nafajizima, kojim
se na sjedeljkama caste i dogodovstinama
sa njih. Sjecace se i tresanja alica i
jabuka senabija, smokava, tenica i zutih
vinogradskih zerdelija, sipaka volja
meduna, volja glavasa, a moze i himberli
ljutuna, pa avlijskih musmula i ribizla
do bjelusinskih i luckih kivija, sve
najbolji mostarski bir do bira.
A tek zilavka i blatina, sto samo pod
ovim nebom i na ovom suncu i ovom krsu
radjaju.
Pricat ce i smijat ce se do suza i o
sitnim djecjim podvalama, radosti
njihovih rodjenja, makar i u tudjini,
dolasku prijatelja u blisko im okruzenje
i dr. I tako, godinu, dvije, tri, ona,
nekad, izuzetno vesela zena, sarmantna i
atraktivna, nekad, dobro znani kucni i
radni seret, smijehom ce potiskivati
nagomilanu tugu u prsima, bol i jal,
nostalgiju i zal za Mostarom, za svojim,
zal za nezamjenljivim zavicajem, sirokim
i vedrim nebom mostarskim, za suncem,
toplinom i svjetloscu, koja se tu, cini
joj se, najvise rasipa, nudi i plijeni.
Nju ce taj zov juga poceti i buniti, o
njemu ce i snove snivati dok ce je
jutrima buditi, sa njim ce zore
iscekivati i ko ozebli sunce gledati. Taj
zov zavicaja u njoj ce misli raspredati i
jednu za drugom vezati, dogadjaje
redjati, proslost slagati i buducnost
samo u Mostaru gledati.
- Kako si divan grade moj, kako si drag
ko rod moj, a kako snen bez mene, bez
mojih i tvojih desetljetnih i stoljetnih
stanovnika, i bez onih koji su te i za
krace voljeli, razmisljace.
- Pa, iako je taj Mostar i razrusen i
ranjen, on je satkan od hiljade i hiljade
ljubavi, jer, svako ljubi svoj rodni
kamen, svoj ostavljeni cosak i kamenu
strehu, svoje parce plavog, mostarskog
neba, svoju kapljicu Neretve i Radobolje,
zraku sunca sto je, pod tom najdrazom
kapom nebeskom grijalo, behar, ciju je
bjelinu i rozinu cekala, ciji je miris
proljecima i proljecima udisala.
- 0, boze dragi i ti covjece mudri, o
hrabri, o neustrasivi sokolu mostarski,
sto doceka, da ti se najljepsi ljudski
biseri, saspu i raspu i ko zna kada, il'
i kada ponovo onakvi nanizu. Bili su puni
znanja i ljubavi, puni labudje njeznosti
i pitomine, a surnuti u bjelosvjetske
sunovrati. Ne daj mi ljubavi mostarska,
pise dalje, ne daj vodo djevojacka, da
kriknem jace, da viknem bolnije, da
zacicim od praznine i jeda u tudjini.
Neka se stisa sutinski sjeverac i
biscanska bura, neka me pomiluje blagi
mostarac, topli povjetarac i sa Galca i
sa Malog Kuka i neka me ogrije sunce, cim
se pomoli iza brda Stoca i pomiluje na
zalasku za Planinicu - tugovace Alma.
Toga sam zeljna, majko! - pisace.
Mislila je da ce imati puninu kad
izbjegne daljoj kataklizmi, daljem ratu,
gladi, patnji, stradanju. A kad tamo,
odmah za malo osjetila do joj nesto fali,
nesto krupno, nesto tu, u grudima i pored
svega, nenadoknadivo. Osjetila je, mozda
isto, sto i za svjetskog rata u Italiju
izbjegla Mostarka, pa, iako je ona nekad
u Mostaru imala svega i svacega, a ona,
sto ode davno u Italiju, samo udzericu na
ubogom Pasjaku i gomilu sirotinje u njoj,
zal je isti.
Nista mi ne fali, reci ce Mostarka s
Pasjaka u svojoj italijanskoj vili svojoj
majci na prvom susretu s njom, ali - dala
bih sve ovo i sva blaga na svijetu da mi
je samo jedanput uzeti djugum za vodu u
ruke, pa sa svojim vrsnjakinjama, k'o
nekad, punim grlom zapjevati i zakikotati
niz Pasjak, a onda niz Carinu zaklepcat
nanulama, do cesme. To je bio zov
mladosti, zov radosti, zov ljubavi prema
zavicaju. To je ona iscupana punina iz
njedara, koju covjek cesto, odmah ne
osjeti, ali joj klica ostala duboko
skrivena na dnu grudi, negdje u najdaljem
kutku. To je ono, sto je nase, sto je
intimno, sto nam niko nije u stanju
uzeti, niko oteti. To je ljubav, to je
nase neotudjivo blago, nesto, sto, kao i
znanje pripada samo nama.
Tri su godine vec prosle kako u pismima i
razgovorima potiskuje nostalgiju, snove,
tugu i zudnju za zavicajem, za starim
Mostarom, makar i golim i bosim i sirotim
i razrusenim, ali i ponosnim i toplim, i
sitim i sretnim, kad ga ugleda.
Ovdje imam sve, kriknuce punim glasom
najzad, al' dusa mi prazna, majko! |
|