|
Vakifi, imami, hafizi, kaligrafi
Mostarski Vučjakovići potječu iz Ljubuškog gdje je njihov najpoznatiji predak Nesuh-aga Vučjaković 1559. godine bio dizdar tamošnje tvrđave u kojoj je iste godine podigao i jednu džamiju. On je, vjerovatno, zbog zasluga što ih je činio Carstvu u odbrani tih područja od Mletaka, ubrzo bio premješten na neku novu i višu dužnost u Mostar gdje su kasnije njegovi potomci od 1706. do 1835. godine vršili dužnost kapetana mostarske kapetanije. I samo prezime Vučjak ili Vučjaković ukazuje na slavensko porijeklo ove porodice koja je od najstarijih vremena živjela u Zapadnoj Hercegovini, odnosno u okolini Ljubuškog. Sigurno je neki predak današnjih Vučjakovića prihvatio islam i zasnovao muslimansku granu te porodice.
Nesuh-aga Vučjaković (Vučjak), sin Abdullaha, spada u red najznačajnijih vakifa Mostara i cijele Hercegovine. On je jedan od svega tridesetak naših ljudi koji je sagradio potkupolnu džamiju na prostorima današnje Bosne i Hercegovine. Vučjakovića džamija je jedna od tri potkupolne džamije Mostara, a sagrađena je između 1559. i 1564. godine, kada je legalizirana njegova vakufnama. Podaci iz tariha koji se i danas nalazi nad ulazom u džamiju ne slažu se sa onim iz vakufname što govori da je tarih pisan kasnije i proizvoljno. Vakufnama koja se doskora nalazila kod ing. Hasana Vučjakovića i koja je prevedena na bosanski jezik, sasvim je pouzdana za određivanje starosti ove džamije. Džamija Nesuh-age Vučjakovića, poznata i kao „Džamija pod lipom“ predstavlja zanimljiv arhitektonski objekat sa izvjesnim elementima gotskog stila što ukazuje na to da su je klesali dalmatinski majstori. Služila je svrsi do 1941. godine, a nakon Drugog svjetskog rata bila je zatvorena da bi u poslijeratno vrijeme bila restaurirana i pretvorena u depo Arhiva Hercegovine. U posljednjem ratu ova lijepa džamija bila je znatno oštećena, munara joj potkusurena skoro do šerefe, a nakon rata ponovo je obnovljena i vraćena svojoj osnovnoj namjeni, te opet služi džema’atu ove mahale i drugima koji je posjećuju.
Negdje u isto vrijeme, tačnije 1559. godine, Nesuh-aga je podigao i džamiju u tvrđavi u Ljubuškom. Natpis sa ove džamije odnio je jedan Italijan u toku Drugog svjetskog rata i on se danas nalazi u Ravellu. Uz obije džamije vakif je podigao i po jedan mekteb, a za izdržavanje svojih zadužbina ostavio je golem imetak: 28 dućana u blizini svoje džamije u Mostaru, jednu posebnu prostoriju poznatu pod nazivom karhane-i muytab, osam stupa za valjanje sukna, dvije mlinice na Radobolji u Mostaru i Studencima kod Ljubuškog, te 123.000 dirhema u gotovini. Uz održavanje džamija i mekteba vakif je odredio da se iz tih sredstava popravljaju mostovi na Radobolji i Trebižatu kada se za to ukaže potreba.
Prema slovu vakufname svi službenici njegovog vakufa, imami, hatibi, mu’allimi, kaimi mutevellije biće isključivo iz porodice Vučjaković i za to će primati određenu plaću.
U vakufnami su navedena i dva ženska imena, Selima-hatun i Zeliha-hatun, koje su tada bile među mrtvima i kojima je određeno učenje po jednog džuza Kur’ana svakog dana. Da li je jedna od ovih žena bila vakifova majka, a druga, možda, njegova supruga nije moguće ustanoviti.
Navodno je, u vrijeme pisanja njegove vakufname, Nesuh-aga Vučjaković bi požeški sandžak-beg.
I zet Nesuh-age Vučjakovića, Nezir-aga, podigao je, u drugoj polovini 16. stoljeća, jednu predivnu kamenu džamiju, pokrivenu pločom sa precizno klesanom munarom, na platou na Spilama (Šemovcu), odmah iznad Krive ćuprije na Radobolji. U džamiji se klanjalo do 1932. godine, a tokom Drugog svjetskog rata u njoj su boravile izbjeglice iz Istočne Hercegovine, uslijed čega je džamija devastirana. Porušena je 1950. godine, a ponovno podignuta nakon posljednjeg rata. Sada je to jedan od najljepših kutaka ionako prelijepog Mostara.
Iz porodice Vučjaković potiče više alima koji su vršili dužnost imama, hatiba, mu’allima i mu’ezzina Vučjakovića džamije, ali i druge dužnosti u Islamskoj zajednici. Ova je porodica dala najmanje dva hafiza i jednog ranog kaligrafa.
Hasan, sin Nesuhov, Mostarac
Hasan ibn Nesuh al-Mostari mostarski je kaligraf i prepisivač rukopisa iz druge polovine 16. stoljeća. Vjeruje se da je sin mostarskog vakifa Nesuh-age Vučjakovića i da je, možda, bio mutevellija očevog vakufa. Na čemu zasnivamo našu pretpostavku da je Hasan baš sin vakifa Vučjakovića? Prije svega na vremenskoj podudarnosti, na imenu Nesuh koje je vrlo rijetko, na tome što se ime Hasan ponavlja u ovoj porodici, na Hasanovoj učenosti i na tome da u vakufnami nije navedeno ime mutevellije. I što je najvažnije, iz tog vremena nije zabilježen ni jedan drugi Nesuh osim Vučjakovića. On se, doduše, u vakufnami imenuje Nesuh-agom, ali je u tarihu koji se do Drugog svjetskog rata nalazio na džamiji u Ljubuškom označen samo kao Nesuh, sin Abdullahov.
Iako u vakufnami nije navedeno ime mutevellije, rečeno je da svi službenici ovoga vakufa: mutevellije, nadzornici, imami, hatibi, mu’allimi, mu’ezzini, moraju biti iz porodice Vučjaković što pokazuje da je u toj porodici još odonda bilo učenih ljudi među koje svakako spada i Hasan, sin Nesuhov. Mutevelliji svih njegovih vakufa pripadalo je dnevno po 14 dirhema što je bila najbolje plaćena služba te ustanove.
Da je Hasan, sin Nesuhov, Mostarac bio učen čovjek pokazuje i to što je 1571. godine prepisao jedan fragment djela iz šeri’atskog prava, na arapskom jeziku. Autor djela nije naveden, pa Hasandedić smatra da mu je autor sam Hasan, sin Nesuhov. Mi ipak mislimo da je, s obzirom da je upotrijebljen izraz „ketebehu“, a ne na primjer „ellefehu“, ovo njegov prepisivački rad. Rukopis je sačinjen nevokaliziranim nash pismom na 76 stranica srednje veličine. Bilješka o prepisivaču i godini prijepisa nalazi se na 4.b listu. Tu je i čak šest otisaka nečijih pečata, vjerovatno kasnijih vlasnika. Rukopis je važan i po tome što se na listu 30.b nalazi jedan citat iz Komentara koji je na djelo Širat al-islam napisao mostarski i blagajski muftija šejh Ali-efendija, a to može biti samo šejh Vaiz Ali-efendija, poznat i kao odličan pjesnik. Ovim saznajemo da je pisao i komentare na prozna djela. U rukopisu se nalazi i jedna pjesma, pisana kasnije, iz spisa (Tahrirat) Šejha Juje, te jedan prikaz o zauzeću Kandije 1669. godine, također dodat kasnije. Ovaj se rukopis nalazi u Arhivu Hercegovine u Mostaru, br. 685. Ispisan je na prljavo-bijelom papiru i bez uveza je.
Hasan, sin Nesuhov, dakle, spada u naše najranije kaligrafe i bez njega se ne može raditi ni jedan popis bosanskohercegovačkih kaligrafa i prepisivača orijentalnih rukopisa.
(nastavlja se)
|