|
U slučaju knjige Pozorišni repertoar u Mostaru 1879-2001 Salke Šarića teško je ne prisjetiti se dobro poznate opaske Alberta Camusa da, u poređenju s drugim, u nužnoj prolaznosti trenutka otpornijim djelima čovjekove kreativnosti, teatar, ipak, predstavlja umjetnost najefemerniju od svih. Jer, zaista, pozorišna umjetnost sa životom samim nije skopčana jedino njegovom iluzijom i tumačenjem što počinje onda kad digne se pozorišna zavjesa i zasijaju pozorišni reflektori, već ljudski život i teatarski čin kao zajednički usud dijele i njihovu imanentnu konačnost, nužnost kraja, neizbježnog završetka, nakon kojeg svjetlo novog dana ili sjaj teatarske pozornice ostaju zadovoljstvo onih preživjelih, onih koji ostaju da još neko vrijeme traju u vremenu. Dok su dramski tekstovi, npr., pradavnašnjih starogrčkih tragičara i dalje živi jednako kao i prije više od dva i po milenija, i dok oni bivaju ponovno oživljeni svakim novim čitanjem u privatnosti čitalačkog čina ili javnosti pozorišne izvedbe širom svijeta, šireg od onog o kojem je maštao antički čovjek, cijeli svijet prenapučenih starogrčkih teatara, glumčeva riječ i njegov pokret, njegova gesta i njegov dah,sve što je činilo njegovo umijeće i sve što je publici mamilo oduševljenje ili ganuće, dražilo njezina čula i izmamljivalo usklik zadovoljstva, sve to, naprosto, nestalo je, i nikad se neće povratiti, niti je, pak, takvo što moguće: zbilja bilo kojeg pozorišnog čina, baš kao i zbilja samog života, nezaustavljivo klizi ireverzibilnim putevima vremena. Umjetnost teatra umjetnost je trenutka, umjetnost bez mogućnosti povratka konačno, umjetnost bez mogućnosti trajanja. Istina, postoji i ono što je ljudsko sjećanje, postoje skriveni prostori svijesti i podsvijesti, i postoje u njima i dalje ona ista, stara, nekadašnja pozorišna svjetla, škripa pozorišnih dasaka, postoji glumac i njegov kreativni napor, njegov život i pulsirajući teatarski svijet, no vremenom sve je manje onog što i dalje odolijeva naletima čovjekova zaborava, onog što se i dalje s pouzdanošću pamti i, konačno, sve je manje onih koji ostaju u svijetu da pamte, jer i oni sami nestaju polahko i postepeno u vremenu, baš poput glumaca s teatarske scene onda kad se izgase svjetla i spusti pozorišna zavjesa. Čini mi se, zato, da upravo, između ostalog, s ovim u vezi treba posmatrati knjigu Pozorišni repertoar u Mostaru 1879-2001 Salke Šarića.
Ova knjiga jedan je od onih pokušaja, i to uspješnih pokušaja, da dio teatarskog života BiH ostane upamćen ne samo sjećanjima nekadašnjih i sadašnjih teatarskih poslenika i ljudi od teatra već i – što je pak mnogo djelotvornije – teatrološkim zapisom i opisom kao, na koncu konca, činom otpora camusovski shvaćenoj efemernosti pozorišta kao takvog. Taj dio bosanskohercegovačke teatarske prošlosti koji registrira Salko Šarić važniji je utoliko više jer tiče se mostarskog pozorišnog života, koji,naime, danas (opet zbog onih važnih veza između teatra i same zbilje) gotovo da jeste sveden ne na njegov početak već, zapravo, na samu donju granicu stvarnog postojanja: sasvim suprotno viziji progresivnog razvoja, pozorište u Mostaru danas odveć je daleko od one punine teatarskih zbivanja koja je prije gotovo četiri desetljeća navela najznačajnijeg ovdašnjeg historičara dramske književnosti i teatra dr. Josipa Lešića da sa sigurnošću i pouzdanošću znanstvene tvrdnje pozorišna dešavanja u Mostaru iz vremena početka mostarskog teatarskog života opiše sintagmom ”grada opsjednutog pozorištem”, čija je devetnaestostoljetna slika iz dalekog austrougarskog vremena Lešića podsjećala na, kako kaže, ”mali Weimar”. Zato je Šarićeva knjiga Pozorišni repertoar u Mostaru 1879-2001 i danas potreban i vrlo važan gest upozorenja na ono što je, tragom svojih svijetlih početaka, mostarski pozorišni krug predstavljao više od cijelog stoljeća, sve do vremena posljednjeg rata, kad naprasno i nasilno zamire, dok se danas, više od deset godina nakon Agresije, još uvijek bez većeg uspjeha bori za goli opstanak, sad, međutim, dodatno opterećen unutarnjim podjelama i razdorima, baš kao i sam grad u kojem lijeva i desna obala rijeke predstavljaju i dalje teško spojive granice nekad jedinstvenog i potpunog, harmoničnog i mediteranski vedrog svijeta.
Salko Šarić praktičar je teatra, glumac i reditelj te uopće cjelovita teatarska ličnost, pa ipak njegova knjiga Pozorišni repertoar u Mostaru 1879-2001 takva je da ju je moguće posmatrati i vrednovati iz više različitih teorijskih uglova, kao što ju je moguće, također, koristiti i unutar više različitih znanstvenih disciplina. Lično, kao historičaru književnosti BiH jednim dijelom, historičaru ovdašnje dramske književnosti i teatra, zanimljiva mi je, otud, i kao važan i uspio pokušaj da se na jednom mjestu predstavi prijegled cjeline pozorišnih zbivanja u jednom nekad najvažnijih središta bosanskohercegovačkog teatarskog života, prijegled takav da ne uključuje, kako je to često običaj, dešavanja samo u profesionalnim pozorišnim kućama, već i ona iz amatersko-teatarskih krugova, pa čak i šire od toga, te se tiče, uz ostalo, i npr. operne i baletne umjetnosti te drugih različitih oblika scenskog umjetničkog izražavanja, ne zaboravljajući, također, ni festivalske događaje te manifestacije koje se na ovaj ili onaj način vezuju za teatar kao svoj širi okvir. Način na koji ovom širokom interesnom području pristupa Šarić jeste, pritom, primarno teatrografski, pa knjiga u osnovi predstavlja niz teatrografskih zapisa mostarskog pozorišnog života tokom ravno 122 godine. Takvo što, međutim, u svakom segmentu knjige nadopunjeno je i važnim uvodnim bilješkama o svakom teatrografski predstavljenom aspektu mostarskih pozorišnih zbivanja iz ovog razdoblja, uvodnim natuknicama koje gotovo u pravilu predstavljaju male teatrološke historijske sinteze svega onog bitnog što je obilježilo razvoj pozorišta u Mostaru od njegova početka, pa do, konačno, naše najbliže savremenosti. Sve to zajedno, na drugoj strani, i gest je koji s uspjehom nadopunjava već duže vrijeme prisutnu prazninu u znanstvenom proučavanju ovog područja, a samim tim i jedan od mogućih indikatora velikim dijelom potpuno neistraženih pitanja naše dramske i teatarske prošlosti, pitanja kojima bi se u nekim sretnijim okolnostima bavila sama teatrološka znanost i druge s njom, na temelju ove problemske oblasti, povezane znanstvene discipline.
Salko Šarić, iako svjestan nužnosti propusta, a koji su još vjerovatniji s obzirom na uglavnom teško stanje bosanskohercegovačkih pozorišnih arhiva i biblioteka te drugih važnih teatroloških izvora, knjigu Pozorišni repertoar u Mostaru 1879-2001 pisao je s pretenzijom potpunosti i sveobuhvatnosti. U ovoj razumljivoj i potrebnoj namjeri, sama knjiga prati sve ključne razvojne linije mostarskog pozorišta, počev od dalekog vremena austrougarske okupacije, kad već samo godinu dana nakon okupacijskog čina Mostar, kao i druge izraslije bosanskohercegovačke gradove, šehere, varoši i kasabe, počinju sve češće i sve duže pohoditi prve širom naših prostora tad uobičajene pozorišne trupe, te nama danas romantično zanesene pozorišne družine, a koje su bosanskohercegovačku sredinu, nenaviklu na drugačije oblike života iz zapadnog kulturno-civilizacijskog kruga, upoznavale, između ostalog, i sa zapadnom tradicijom teatarske umjetnosti i na taj je način, korak po korak, stvarale i oblikovale. Istina – napominje Šarić u uvodnim napomenama Mostar je, poput svakog urbanog središta osmanske Bosne, poznavao neke teatarske forme i ranije, posebno različite oblike uličnog narodnog ”glumovanja” i orijentalni teatar sjena – karađoz. Mostar su, također, i ranije pohodile različite teatarsko-zabavljačke skupine iz drugih dijelova Osmanskog carstva (prva, kako danas znamo, već 1669.) ali će Šarić, kao i dr. Josip Lešić, ispravno zaključiti da istinski pozorišni život u Mostaru započinje tek u uvjetima austrougarske uprave, kada s obzirom na različite kulturno-prosvjetne i političko-ideološke prilike teatar dobiva naročito značajnu ulogu i postaje važnim segmentom ukupnog javnog, društvenog života. Tad, kako to vrlo zorno pokazuje i Šarićeva teatrografija, u Mostaru se osnivaju različita kulturno-prosvjetna društva poput Crkvenog pravoslavnog pjevačkog društva ”Gusle” (1888, koje od 1897. djeluje pod imenom Srpskog pjevačkog društva ”Gusle”), zatim Narodnog pjevačkog i glazbenog društva ”Hrvoje” (1888, koje, također, mijenja svoje ime 1897, otkad se naziva Hrvatskim pjevačkim i glazbenim društvom ”Hrvoje”) te, konačno, Muslimanskog zanatlijskog društva ”Ittihad”, odnosno Muslimanske čitaonice (1905), čime se uz mostarske srpske i hrvatske pozorišne skupine javlja i bošnjačka, koja će, inače, prvu svoju pozorišnu izvedbu prirediti 1907, prikazavši melodramski komad Abdulah-paša Safvet-bega Bašagića.
Sanjin O. Kodrić
Filozofski fakultet u Sarajevu
Odsjek za književnost naroda BiH
(nastavlja se)
|