”Zar posjeći ovo nevinašce, ovu radost? Ne, prvo ćete morati posjeći mene!” bio je odlučan otac.
Stiglo je i ljeto, dugo, vrelo, i otac je govorio kako bi se sada bilo zaista glupo riješiti drveta, koje nam poklanja najljepši hlad.
”Vidi, bolan, kako se grane privlače jedna drugoj, da bi kuću i sobu zaštitile od prevelike vrućine! Ne, ne dam drveta, prvo ćete morati srušiti mene!”
U jesen je, opet, bagremovo drvo blistalo u zlatu i uspavljivalo nas šuštanjem lišća, pjevušilo nam, a ko to opet ima pravo da iz korijena uništi pjesmu.
”Čuj, bolan, kako nam grane pjevuše! Kao da nam šapuću! Čini mi se da razumiju i šta mi govorimo! Ne, ne dam da posiječete ovo drvo, prvo ćete morati mene!”
Tako je opet govorio otac, i ponovo spasio drvo koje se već uzdiglo i iznad prozora, pružajući najvišu granu i prema tetkinoj sobi na katu.
A u hladnu zimu, sa sjevercima koji su kidisali na naš prozor prema dvorištu, kad je bagrem već ojačao i uzdignuo svoje grane, već moćne i da se odupru teretu snijega, otac je govorio kako nas to drvo sada čuva, i kako bi, bez njegove zaštite, vjetar izvalio prozorski okvir i okno sasuo u komadiće.
”Vidi junačine! Pogledajte samo, kako nas ove grane čuvaju od vjetra! Pa zar uništiti ovakvog čuvara i prijatelja! Ne, ne dam! Moraćete prvo obračunati sa mnom!”
I tako je moj otac, uz moje odobravanje, spasio malo bagremovo drvo, koje se u iduća dva-tri proljeća izdiglo već do krova kuće. Izgledalo je, kao da je sraslo sa zidom prema dvorištu, i kao da grli cijelu kuću. Njegove grane i sad me blago dotiču po obrazima, po godinama, po riječima, po sjećanjima.
Stare kuće već odavno nema, a i mi smo rasuti svijetom. Ali to drvo, drvo bagremovo, drvo očevo, daje nam neku čudesnu snagu. Snagu djetinjstva i zavičaja.
|