|
2. Korisnici prava
Kao shto smo vec' istakli, drzhava je duzhna da osigura ljudska prava svim osobama u svojoj nadlezhnosti (pod svojom jurisdikcijom). ”Sintagma ljudska prava pokazuje i njihovu prirodu i njihov izvor: to su prava koja ima svako, samim tim shto je ljudsko bic'e. Sva ljudska bic'a ih posjeduju, bez obzira na prava i duzhnosti koje pojedinac mozhe imati (ili nemati) kao gradjanin, chlan porodice, radnik, ili chlan bilo koje drushtvene ili privatne organizacije asocijacije. To su univerzalna prava.3 Ideju svog vazhenja ljudska prava su prvobitno crpila u doktrini prirodnog prava. No, ta prava sve vishe nalaze svoj pozitivnopravni izraz u univerzalnim i regionalnim medjunarodno-pravnim ugovorima i deklaracijama U nadlezhnosti drzhave nisu samo njeni drzhavljani, pa ni osobe koje se nalaze na njenoj teritoriji, vec' svi oni koji radi ostvarivanja svojih prava zavise od odluka njenih organa. Dakle, na povredu svog prava mozhe se zhaliti i nedrzhavljanin koji se nalazi fizichki veoma daleko izvan teritorije odnosne drzhave. ”Doktrine o ljudskim pravima postavljaju standarde politichke moralnosti, nadilaze ono shto je mozhda sadrzhano u zakonu ili u obichaju i praksi pojedinih politichkih zajednica.4 Zapravo, ”ljudska prava apstrahiraju od svih individualnih znachajki svojih nosilaca i oslanjaju se samo na pripadnost rodu kao takvom.5 Ovo pravilo vazhi i u sluchaju kada neka osoba nije drzhavljanin drzhave koja je prihvatila medjunarodne obaveze. Na primjer, jedan drzhavljanin Kine, koja nije ratificirala Pakt o gradjanskim i politichkim pravima, ima, kada se nalazi u nadlezhnosti, recimo, Bosne i Hercegovine (koja je obavezana Paktom), sva prava iz navedenog Pakta. Iz istih razloga, on je zashtic'en i Evropskom konvencijom, koju Kina uopc'e ne mozhe da potpishe, jer nije i ne mozhe biti chlanica Vijec'a Evrope. Isto tako, ako se nadje u nadlezhnosti neke drzhave koja je prihvatila pravo pojedinaca da se obrate medjunarodnim sudovima ili drugim nadzornim organima, onda ima pravo podnijeti zhalbu i tim organima. Tako bi, ”u nashem sluchaju” (pretpostavljenom primjeru, naprijed navedenom) Kinez, mogao da se zhali na postupke organa Francuske, pa bi chak mogao da bira hoc'e li se obratiti Evropskom sudu za ljudska prava (jer je Francuska prihvatila takvu obavezu po Evropskoj konvenciji) ili Komitetu za ljudska prava (jer je Francuska ratificirala i Fakultativni protokol uz Pakt o gradjanskim i politichkim pravima). Dakle, mogli bismo rec'i (i prihvatiti) slijedec'e stajalishte: ”Ljudska prava su glavna rezultanta i najznachajniji pokazatelj izmedju Vlasti i lichnosti, shto c'e rec'i osnovnog politichkog odnosa.6 Problematika ljudskih prava je samim tim i problematika vlasti, odnosno politika ljudskih prava je napor da se postigne koegzistencija lichnosti (chovjeka, ljudi) i vlasti u jednom neizbjezhnom odnosu.
3. Unoshenje obaveza u unutrashnje pravo
Da bi osobe u nadlezhnosti drzhave mogle da koriste svoja medjunarodno zajamchena prava, ona, razumljivo, moraju da im budu pravno dostupna, odnosno ta prava moraju da postanu dio unutrashnjeg prava te drzhave, jer se medjunarodno pravo u nachelu ne odnosi neposredno na pojedinca. Osobe ”u nadlezhnosti drzhave” ne mogu se pozivati na izvor medjunarodnog prava, ako ne postoji norma unutrashnjeg prava koja ih na to ovlashc'uje ili im to omoguc'ava.
Unoshenje (inkorporacija) medjunarodnih normi u unutrashnje pravo ovisi od ustavnog poretka drzhave. Medjunarodno pravo ljudskih prava ne odredjuje kako c'e pojedine drzhave transformirati svoje medjunarodne obaveze u ostvarivanju prava osoba u svojoj nadlezhnosti. To se ostavlja drzhavi, s tim da se od drzhave ochekuje zadovoljavajuc'i rezultat. Ako drzhava ne ispuni svoju obavezu, bic'e medjunarodno odgovorna prema drugim saugovornicama, ali je ta chinjenica, s obzirom na prirodu medjunarodnih ugovora o ljudskim pravima, za pojedinca (chovjeka) chija su prava povrijedjena od male praktichne koristi.
Ustavi savremenih drzhava imaju razlichit odnos prema medjunarodnom pravu i medjunarodnim obavezama, i taj odnos krec'e se izmedju dvije krajnosti. Na jednoj strani su monistichki sistemi, koji propisuju da sve ili bar neke norme medjunarodnog prava neposredno vazhe i da imaju vec'u pravnu snagu u odnosu na unutrashnje pravne norme, bez potrebe da se taj odnos i posebno utvrdi unutrashnjim propisom. Na drugoj strani su dualistichka rjeshenja, koja strogo odvajaju medjunarodno od unutrashnjeg prava. Prema tim rjeshenjima, unutrashnji organi ne mogu neposredno primjenjivati medjunarodne norme, osim ako te norme nisu na ustavom propisan nachin unesene u domac'e zakonodavstvo.
U stvarnosti ne postoje sasvim chista rjeshenja. Monistichki sistemi razlikuju se medjusobno po tome da li neposredno prihvataju sve ili samo neke izvore medjunarodnog prava. Dualistichki sistemi, koji rijetko prihvataju izvore medjunarodnog prava koji nisu ugovori, mogu se ”ponashati” na nachin shto zakonodavac ratificira medjunarodni ugovor koji tada dobija formu unutrashnjeg zakonodavnog akta, ili mogu izvrshiti ”pravnu transformaciju” tako shto c'e donijeti zakon koji je po sadrzhaju istovjetan kao i medjunarodni ugovor. Osim koncepcije (teorije) dualizma i monizma, postoji i teorija koordinacije, koja je blazhi oblik dualizma i koja polazi od postavke da medjunarodno i unutrashnje pravo funkcioniraju na razlichitim poljima i da svako ima primat na svom polju. Prema ovoj teoriji, ne postoji sukob izmedju unutrashnjeg i medjunarodnog prava, ali mozhe da postoji sukob obaveza, odnosno moguc'nosti drzhave da na domac'em planu postupa u skladu sa svojim medjunarodnim obavezama. Posljedica navedenog nije da unutrashnje pravo ne vazhi, vec' da postoji medjunarodna odgovornost drzhave ako ne ispuni svoju medjunarodnu obavezu. Chini se da ova teorija najvishe odgovara stvarnosti.7 Razlike u odnosima medjunarodnog i unutrashnjeg prava nisu toliko znachajne ako postoji ”dobra vjera” vlade, jer su neka prilagodjavanja medjunarodnih ugovora o ljudskim pravima nuzhna, s obzirom da ti ugovori u vec'ini sluchajeva sami po sebi nisu izvrshivi (self-executing), tj. ne mogu se neposredno primjenjivati bez dopunskog preciziranja. To su sluchajevi kada drzhava preuzima nachelnu, opc'u obavezu. Kao primjer, mozhe se navesti chlan 2 st. 1d Konvencije o rasnoj diskriminaciji: ”Svaka strana ugovornica zabranic'e i okonchati svim raspolozhivim sredstvima, ukljuchujuc'i tu i zakonodavnu djelatnost ako to okolnosti trazhe, rasnu diskriminaciju od strane bilo koga lica, grupe ili organizacije”.
Iz primjera koji smo citirali vidljivo je da se drzhavama ugovornicama ostavlja da biraju sredstva kako c'e zabraniti i okonchati rasnu diskriminaciju. One ne moraju donositi nove propise, ako su postojec'i zadovoljavajuc'i ili se mogu protumachiti u skladu s preuzetim medjunarodnim obavezama. U svakom sluchaju niko se ne mozhe zhaliti na diskriminaciju josh manje biti kazhnjen za njeno prakticiranje samo na osnovu citiranog teksta – potrebni su konkretniji unutrashnji propisi, naravno, ukoliko takvi propisi ne postoje, te da se ti propisi (postojec'i propisi) ne mogu protumachiti u skladu s preuzetim medjunarodnim obavezama.
Unutrashnji propisi mogu biti potrebni i onda kada medjunarodni izvor blizhe opisuje pravo korisnika. Na primjer, chlan 25 st. 2b Pakta o gradjanskim i politichkim pravima predvidja pravo svakog gradjanina da: bira i da bude biran na stvarnim povremenim izborima, koji na osnovu opshteg i ravnopravnog prava glasa i uz tajno glasanje zajamchuje poshtovanje volje biracha. Niko se ne mozhe, samo na osnovu navedene norme iz medjunarodnog ugovora, pojaviti i trazhiti ostvarivanje svojih birachkih prava. Drzhava mora da donese izborni zakon (izborno zakonodavstvo), kojim c'e se regulirati u kojim vremenskim razmacima c'e se odrzhati izbori, ko c'e ih raspisati i za koje drzhavne organe, ko je gradjanin i birach u smislu drzhavljanstva, uzrasta itd. Kada drzhava donese izborno zakonodavstvo, to zakonodavstvo se mozhe osporavati, kao i njegova primjena, ako nisu u skladu sa obavezama iz medjunarodnog ugovora. Medjunarodne norme dozvoljavaju prilagodjavanje unutrashnjih propisa kada su u pitanju dozvoljena ogranichenja prava. Ogranichenja se moraju propisati zakonom.
Ako medjunarodna norma trazhi od drzhave da kazhnjava neke radnje koje ugrozhavaju ljudska prava, ona mora donijeti odgovarajuc'e krivichne propise i iz razloga da ne bi doshlo do povrede jednog od osnovnih ljudskih prava da chovjek ne bude kazhnjen za djelo koje u trenutku izvrshenja nije bilo propisano kao kazhnjivo djelo i kaznom koja unaprijed nije bila propisana (nullum crimen, nula poena sine lege). Na primjer, prema chlanu 4, st. 2a Konvencije o rasnoj diskriminaciji, potpisnice se obavezuju da proglase krivichnim djelom svako shirenje ideja zasnovanih na rasnoj superiornosti ili mrzhnji, svako podsticanje na rasnu diskriminaciju, kao i sva djela nasilja, ili izazivanje na takvo nasilje, usmjereno protiv svih rasa ili svake grupe lica druge boje ili drugog etnichkog porijekla, kao i pruzhanje pomoc'i rasistichkim aktivnostima, podrazumijevajuc'i tu i njihovo finansiranje. Ako drzhava na zadovoljavajuc'i nachin ne izmijeni i dopuni svoje krivichno zakonodavstvo, bic'e medjunarodno odgovorna, ali niko ne mozhe biti krivichno gonjen samo na osnovu navedene odredbe Konvencije o rasnoj diskriminaciji.
Primjena medjunarodnih normi o ljudskim pravima umnogome ovisi od tumachenja standarda u tim normama, tj. pojmova koje tekst norme ne definira nego im znachenje podrazumijeva. Takvi su pojmovi, na primjer, ”dostojanstvo”, ”u demokratskom drushtvu”, ”ponizhavajuc'e”, ”samovoljno”, ”razuman” itd. Ovi standardi imaju i univerzalno znachenje pa ih u tom smislu primjenjuju i medjunarodni ugovori, ali njihov smisao ovisi i od sadrzhaja odredbi domac'eg zakonodavstva i tumachenja koje su im dali drzhavni organi u praksi. U pravnoj literaturi razlichito se odredjuje pojam ”standardi”. Tako se, na primjer kazhe: ”Medjunarodni pravni standard oznachava ono: ”shto pripada pravu ex aeque et bono, shto se u svom elementarnom pravnom obliku ustalilo, bilo kao ideja, bilo kao pravna chinjenica, shto jeste ili bi moglo predstavljati univerzalni minimum nekog pravnog pravila, nezavisno od toga da li je sastavni dio unutrashnjeg ili medjunarodnog prava”.8 Zapravo, medjunarodni propis upuc'uje na domac'i, osim ako ovaj nije u izrazitom neskladu s uobichajenim znachenjem suprotan nekoj drugoj medjunarodnoj normi. Tako, na primjer, drzhava slobodno propisuje ko spada u porodicu, i to mozhe uchiniti na razlichite nachine i u razlichitim situacijama – radi stupanja u brak, naslijedjivanja, ostvarivanja prava na penziju, ali ne mozhe da namec'e nerazumna rjeshenja, recimo da maloljetno dijete nije chlan porodice, ili da donese diskriminatorske propise, kao shto chine one drzhave koje jog uvijek iskljuchuju prava vanbrachne djece u odnosu na svoje ocheve. Standardi se moraju tumachiti u skladu sa opc'im pravnim nachelima koje priznaju prosvijec'eni narodi. Ova se nachela izvode iz principa zajednichkih svim ili vec'ini priznatih pravnih sistema svijeta. Ova se nachela narochito chesto spominju kada je rijech o procesnim pravilima. Chitav skup ljudskih prava vezanih za pravichno sudjenje (shto je takodje standard) ne bi se bez osnova saglasnosti svih pravnih sistema mogla tumachiti. Iako se postupci u pojedinim zemljama razlikuju u pogledu uloge sudija, tuzhilaca, odbrane itd., pravichno sudjenje svuda podrazumijeva neke osnovne elemente, kao shto su ravnopravnost stranaka, pravo da se bude saslushan i da se predlazhu dokazi, dostupnost dokaza svim strankama itd.
Jedno od vazhnih pravila savremenog tumachenja unutrashnjih pravnih normi, posebno onih koje se tichu ljudskih prava jeste da se te norme moraju razumjeti tako da budu shto vishe u skladu s odgovarajuc'im medjunarodnim normama. Ovo vazhi i za drzhave koje prihvataju ”chisti dualizam”. I chlan 2. Pakta o gradjanskim i politichkim pravima polazi od toga da su ustavi i zakoni savremenih drzhava vec' sadrzhavali odredbe o ljudskim pravima i da c'e ih stoga drzhave samo dopunjavati i usavrshavati da bi na taj nachin dostigle medjunarodne standarde. To znachi, treba uspostaviti prava koja nisu postojala, ili postojec'a prava ”ojachati” donoshenjem novih propisa ili ukidanjem onih koji su u neskladu s medjunarodnim obavezama. Nerijetko, drzhave su sklone da se ponashaju kao da su vec' ratificirale medjunarodne ugovore samo radi prezentiranja dobre volje, koje ne trazhi ozbiljne promjene u samoj zemlji. To se dogadja posebno u onim zemljama koje su ponosne na svoju staru tradiciju poshtivanja ljudskih prava, pri tome gubec'i iz vida opc'i napredak i ”na polju” ljudskih prava koji se u medjuvremenu dogodio. Tako su, na primjer, SAD ratificirale Pakt o gradjanskim i politichkim pravima tek 1992. godine u uvjerenju da je njihov pravni sistem toliko savrshen da ga ni u kom pogledu ne treba znachajnije mijenjati. Zato su prilikom ratifikacije stavile brojne rezerve, chime pokazuju da nemaju namjeru proshirivati obim ljudskih prava koja njihovi unutrashnji akti vec' konstituiraju.
(nastavlja se)
Dr. Nurko Pobric'
sudija Kantonalnog suda Mostar
____________________
1 Raymond Plant: Suvremena politichka misao, Zagreb, 2002., str. 318.
2 Paolo de Stefani: Uvod u sistem zashtite ljudskih prava, u: Chitanka ljudskih prava, Sarajevo, 2001., str. 47.
3 Jack Donnelly: Medjunarodna ljudska prava, Sarajevo, 1999., str. 25.
4 Raymond Plant, nav. rad, str. 320.
5 Josef Isensee: Drzhava, ustav, demokracija, Zagreb, 2004., str. 287.
6 Zhak Murzhon: Ljudska prava, Beograd, 1998., str. 13.
7 Vidjeti: Vojin Dimitrijevic' i dr.: Osnovi medjunarodnog javnog prava, Beograd, 2005., str. 65.
8 Slobodan Beljanski: Medjunarodni pravni standardi o krivichnom postupku, Beograd, 2001., str. 10.
|