|
Jednom sam sjeo i napisao lektiru, Dundo Maroje. Napisao sam je odlichno, bio sam kritichki britak. Vidio sam ponosno lice profesorice Elbise Kapic', dok moje radove chita fasciniranim medicinarkama iz chetvrtog ce. Zakljuchio sam da sam tim chinom popravio jedinicu i uspjeshno zavrshio razred. Chestitao sam sebi kockom shec'era i iz nekog razloga se osjec'ao kao magarac.
Nakon shto sam se uzdigao na zavidnu intelektualnu razinu, odluchio sam neshto uraditi po pitanju svog fizichkog izgleda. Iz dedinog stana zhelio sam izac'i mishic'av i zgodan. Podizao sam flashe s vodom, radio sklekove i trbushnjake. Dedo je potvrdno klimao glavom, zadovoljan kao da trenira vlastitu gardu. Izmislio sam i neku vrstu igara bez granica: trbushnjaci na kauchu, podizanje trpezarijskih stolica, vadjenje knjiga iz regala, vrac'anje knjiga u regal i na koncu optrchavanje soba. Ubrzo mi je dedo zabranio to trchanje – da nas ne bi chuli oni ispod nas. Vjezhbao sam u ilegali, sve vishe ne podnosec'i vlastitog dedu i uporno mu pravec'i pite.
Skoro pa sam se obradovao kad su nam jedno jutro zalupali na vrata. Odvedoshe nas na ispitivanje, pa u zatvor.
Dedo je umro nakon mjesec dana.
Ja sam ostao josh tri.
Mislio sam da me muche kad su mi rekli da sam razmijenjen. Bilo je dogovoreno da ja chekam u Jablanici, a moji da dodju iz Sarajeva da pokupe ono shto je ostalo od mene. Ostave me tu, oko podne. Drhturio sam, ni sam ne znajuc'i koliko i od chega sam bolestan.
Sjedio sam sam na autobuskoj stanici i chekao. Razmishljam, eto, proshlo je. Pobijedio sam, ostao sam zhiv jer josh neshto imam da odzhivim. Neshto se za me sprema, ja ne znam shta, ali sam tu, zhiv zhivcat, dishem i gledam na ovaj svijet: u njemu imam mjesto, imam zadatak koji c'e mi doc'i jednom u snu ili javi, nenadano, a ja c'u chekati spreman i svjestan. Ni smrt nije sluchajna, kako bi bio zhivot. Bio sam u groznici i svakom nakostrijeshenom porom osjec'ao svijet oko sebe. Sjedio sam u osvijetljenom gradu-hodniku, chekajuc'i da iznova otpochne moj zhivot. Bio sam dijete, misli su mi bile zakljuchane, buduc'nost skrivena. Sad sam slobodan, provuchen kroz iglu vremena. Izashao sam u shaci chvrsto stezhuc'i vlastito postojanje, umoren sablastima noc'ne more i presretan shto vidim da je ono bio san a da je istina u ovom jednom sunchanom danu.
Gledao sam opchinjeno u novi svijet, zhivot shto je disao mojim pluc'ima. Osjec'ao sam let mushice i drhtaj vazduha nad vrelim asfaltom. Sve je oko mene brujalo i disalo, svaka travka, svaki treperavi list. Nakon toliko vremena, zasljepljivalo me je jesenje sunce; njegovu toplotu nisam mogao osjetiti vec' samo posmatrati i chudno uzhivati u njoj.
Zhelio sam ostaviti proshlost kao tijesnu cipelu. Nikad vishe nec'u bolno zakorachati njenim odjekom. Ta proshlost u stvari i nije bila moja, moj je bio pochetak, moje je ovo groznichavo disanje, ovaj dan u nepoznatom gradu.
Ne znam koliko sam tako sjedio. Dan je polako prolazio, sjene se duzhile, a meni postajalo sve hladnije. Ruke su zgrabile jedna drugu i zagrljene podrhtavale na stomaku. Nestalo je zujanje mushica na korovu oko klupe, stvari oko mene potamnishe i poprimishe nepoznate oblike. Lishene sunchevih zraka, pred mojim ochima su postajale teshke i zloslutne.
Pozhelio sam da ovo chekanje prestane, da se iz polumraka ceste pojave dva svjetla nasheg auta, da me kao svjetlec'i brod pokupi iz ovog tamnog mora u kojem sjedim prichvrshc'en za klimavu dasku. Prizivao sam auto, charobnu rasklimanu mashinu u kojoj sjede moji roditelji, zheljni mene, sa suzama u ochima, vidio sam ih kako istrchavaju u mrak, kako me grle, daju mi bratovu jaknu da se ugrijem.
Pitao sam se gdje su, znaju da sam ovdje, da ih chekam. Znaju da ih chekam cijeli dan, a njih je neshto zadrzhalo, neki odron na cesti, neka patrola, kvar na kolima. Nijedan od tih razloga nije bio dovoljan da ih zaustavi na putu do mene, da ih obmane i prevari, da zaborave da sam ovdje ja. Ljutio sam se njihovoj nesposobnosti da me nadju, ponishtavao sam sve njihove izgovore. U mislima sam ih optuzhivao, pitao sam ih da li vrijeme drugachije teche kad imaju jedno drugo, da li je meni ovako zato shto sam sam.
Gubio sam svijest, ne znam koliko puta i na koliko vremena, svaka minuta bila je chitava vjechnost provedena u mrachnom i hladnom hodniku shto je tamom vapio da me proguta, da me vrati nazad, da me ubije. Vishe nisam vidio nishta. Zhelio sam da zaspem, da ne gledam vishe ovaj mrak, da ne oslushkujem zvuke, ali tjelesni bol nije mi dozvoljavao san: misli su bljeskale pred zatvorenim kapcima, stotine u jednoj sekundi, sve strashnija od strashnije: izoblichena lica koje sam poznavao, demonski glasovi, goropadan smijeh, zle ochi shto zhmirkaju iz mraka: prvo daleko, negdje preko ceste, pa pravo pred mojim ochima kriknu raspamec'enim strahom.
Povikao sam neshto, ali umjesto da otjeram moru, sve vishe sam slutio nechije prisustvo, i u meni se s hladnom jasnoc'om javi zhelja o smrti.
Kad su doshli po mene, nisam ih zagrlio. Toga se sjec'am, kao kroz nechiji tudji zhivot, ali sjec'am se. Chuo sam plach moje majke, nisam ga osjec'ao, nisam zaplakao. Ne znam shta su mi rekli, ja njima nisam nishta. Doshli su prekasno da bi me ishchupali od tame koja me je odvlachila i kojoj se nisam opirao.
Spasio me je rat u Sarajevu i ovo nekoliko njih ovdje. Jedan engleski psihijatar, navodno je napisao nauchni rad s nama u glavnim ulogama. Meni je pomogao utoliko shto sam kod njega upoznao njih: sve ludje od ludjeg. Neko je sebi pochupao svu kosu, neko je zurio u prazno, neko nije spavao. Ja nisam govorio.
Nashe boli su se sudarile i ponishtile jedna drugu. Onaj doktor je rekao da je to bila nasha mladost: zheljela je da zhivi. Mi tada nismo znali da smo najjachi, da je nashe vrijeme jache od vremena smrti. Prvo se neko nasmijao Anitinoj c'elavoj glavi, a onda smo se neobuzdano nasmijali svi. Smijeh koji se prolomio bio je zarazan, kao veselje propalica iz posljednje klupe. I engleski doktor se nasmijeshio. Smijuc'i se, zatvorio sam ochi, a lica iz mraka su me po prvi put gledala u nevjerici, bez ijedne rijechi.
|