|
Poštujući volju roditelja, prvo u opštini, a onda u džamiji sklopiše brak Ramiz i Sajma. Bogme, lijepo se i proveseliše i rodbina i svi prijatelji iz Kahve. Sajma nije bila obavezivana ni za kakav miraz. Ona je ušla u svoju punu kuću i dobila lijepa, poštena i vrlo ozbiljna muža.
Pri prvom susretu i dogovoru ponašali su se kao da su se dobro poznavali, dopali se jedno drugom na prvi pogled.
U h. Hasanovoj porodici u lične živote, ne daj Bože, nekog težeg problema, niti jedan od braće, niti roditelji nisu se miješali jedni drugima. Druženja su bila svake hefte, svi kod jednog brata i tako redom, a kod roditelja u svako doba. Sinovi i stariji unuci išli su u džamiju, a u Kahvu, još uvijek samo otac. Uglavnom su u njoj bili stariji ljudi. Rijetko bi zašao i neko mlađi.
Sajma, kao prava sretnica, odmah je preuzela kuću kao da je u njoj oduvijek boravila. Sredila je sve, najljepše kako je znala, na svoj način. Ni u šta u kući se nije miješao Ramiz. Nije joj dao da drži ni kravu, jedino je imala petnaestak grahorki koka i velikog crvenog horoza. Ali, zato je radila često u vrtu oko kuće, a najdraži joj je bio boravak u cvijetnjaku. Pod njenim prstima i trava je cvala.
Da ne bi išla svaki dan po mlijeko kod djevera i jetrve, zamoli Ramiza, a on joj ispuni želju, kupi jednu kozu. Tako se ona zabavila malo i oko nje, a imala svoje mlijeko za kahvu. Kako su prolazile godine ona bi je zamijenila mlađom kozom, a staru prodala, i sve tako.
Ramiz je odlazio svako jutro na posao lijepo uređen i čist, baš kao da bi išao i na kakvo sijelo.
Radno odijelo nosio u jednoj vehtijoj tašni u kojem je radio. Do dinara donosio je zaradu i davao Sajmi. Bez ikakva straha, Sajma je smjela pomoći svojim roditeljima, pa čak i sestrama ako bi zatrebalo.
Veći dio vremena provodila je Sajma u cvijetnjaku pred kućom. Sve, sve je cvjetalo oko kuće.
Javila bi se srdačno svakom poznatom ko prođe, a i njoj prolaznici. Uvijek je bila ozbiljna, ne dozvoljavajući bilo kome da joj se puno približi. Isto to važilo je i za njene sestre i jetrve. Izgledalo je kao da s cvijećem razgovara. A, cvijetnjak joj obgrlio kuću. Na vrtu joj je pozavidio svaki prolaznik, znan i neznan. Sve vrtne biljke imale su svoj red, zalutati se ni noću ne bi moglo, niti zamijeniti jedno povrće, drugim.
Najstariji Ramizov brat je sijao samo pšenicu. Za njih dvoje bilo je dovoljno koliko god od njega uzmu, a kukuruz je sijala Sajma, da ima kaže koji pečenjak.
Proticale jedna za drugom godine brzo. Dijete se nije pojavljivalo. Gdje bi otišla, niko od rodbine nije pokušavao započinjati razgovor o tome. Pomalo se govorkalo uokolo, načula to od jedne sestre Sajma, kako je ona udata kao starija djevojka, pa je to razlog, te bi joj trebalo reći da pije ovo i ono, pa sve do ljekara. Ni jednu jedinu riječ na sve to, rekla-kazala, Sajma nije progovarala niti je išta takvo radila. Ako su kome Sajma i Ramiz i otišli na sijelo u mahali, odavali su za primjer skladan brak, spremni često i na šalu na svoj račun.
Kad je proteklo petnaestak godina pomriješe roditelji ubrzo i u jednog i u drugog. Podugo je vladala tuga u njihovoj kući. Sad su još češće braća, sestre i snahe odlazili jedni drugima. Najstariji brat umjesto oca poče ulaziti i u Kahvu i sijeliti malo sa sebi ravnima i onim starijim što su ostali iza njegova oca. Sajmina majka je umrla tiho teškajući starijim kćerima: ”Da hoće mi dragi Bog obradovati Sajmu...” - misleći na dijete.
Prateći u životu što smrtne slučajeve, što udadbe i ženidbe djeverovske i sestrinske djece, minu dvadeset pet godina braka Sajmi i Ramizu.
Jedno jutro Sajma istrča iz kuće plačući i dozivajući djeverove: – Umro mi moj Ramiz, u snu.
Ljekari su konstatovali da je već duže vrijeme imao slabo srce i da je umro od infarkta. Plakala je Sajma više nego za roditeljima. Duboko u noć, nakon održanih tevhidova, gorjelo joj je svjetlo. Učila je svom Ramizu Jasine svaku noć.
Na jedvite jade, nagovorili su je prvo djeverovi i jetrve, a onda i njene sestre, da iziđe malo među svijet. Tako je htio Bog i moralo je biti.
Išlo je teško. Nikad je niko nije mogao nagovoriti da slučajno zanoći, koje god je doba vraćala se svojoj kući. Bez obzira na običaj da žena ne posjećuje muževljev mezar, ona je Ramizov kradom odmah zasadila cvijećem i to svim vrstama koje je imala pred njihovom kućom.
Malo, pomalo, baveći se što vrtom, što cvijećem, te malo više izlascima kod jetrvi i sestara, proširi se krug i kod komšinica. One njoj i ona njima.
Samo što prođe jedna godina, počeše se Sajmi nazivati prosci. Neki su se mogli pročitati odmah kao lovci na imanje, a neki na prolazan život, jer je Sajma izgledala samo malo starija i drugačija od djevojke kakva se udala. Dobro očuvana. Ispod tanke šamije samo se u pletenicama nazirala poneka sijeda vlas.
Bogme, priča danas, sutra, o udaji i šteti da ostane sama, javi se ozbiljna mušterija. Rasim iz susjedne mahale. Sa šezdesetak svojih godina nije daleko bio od izgleda kakva je bila i Sajma. Žena mu umrla nema ni šest mjeseci, otac petoro djece, tri kćeri i dva sina. Sve mlado i oženjeno i udato. On sam u kući. Imanja i ugleda baš kao što je i h. Hasan, Sajmin otac. Samo ovaj mlađi čovjek, pun snage. Često je i u Kahvi spominjao da mu je potrebna solidna žena.
Čuvši po onom rekla-kazala od žena, da joj se našao mušterija, Sajma je na to šutjela. Ranije je sve takve ponude glatko i ljuto odbijala. Stidjela se djeverova i njihove već odrasle djece. Svijet je sve više spominjao ovu vezu, a i Rasim ostao uporan. Takvu ženu je vrijedilo imati.
Naposlijetku on upita njenog najstarijeg djevera o tome, a ovaj mu nije ništa odgovorio. Prepustio je to svojoj snahi Sajmi i Rasimu. Na kraju, Rasim sa svojom najstarijom kćerkom dođe u kuću Sajmi da je upita o udaji. Dok su popili kahvu nije Sajma rekla ni da ni ne, niti je pogledala u oči Rasima. Poznavala je ona njega, bez obzira na godine, dosta je zavodnički izgledao, privlačan ženama. Ne budi lijen, Rasim odmah upita ponovo sve Sajmine djeverove i ovi, ne baš lahko, daju svoj pristanak da se uda, želeći joj sreću. Svi su tom prilikom plakali,kao da će Sajma umrijeti Veoma su je voljeli.
Iste hefte, uz ispraćaj svih Ramizovih, Sajma pređe da živi kod Rasima. Vjenčanje će se obaviti dok se srede papiri oko smrti njihovih bračnih drugova. Uz veliku tegobu Sajma zaključa svoju kuću i jedan ključ dade najstarijem djeveru. Dok se drugačije ne riješi i ona prenese neke svoje stvari kod Rasima, da on nadgleda kuću. Obzirom da su oboje i pobožni i od pameti i riječi, brak se zaključi u Rasimovoj kući pred seoskim hafizom. Tom činu je prisustvovao samo najmlađi djever i njegova žena i Sajmine sestre sa muževima, te Rasimova djeca.
Kćeri Rasimove su za ovu prigodu pripremile lijepu večeru kao da je mevlud. Sajma im se odmah dopala, a i otac im se smirio. Svi su bili zadovoljni i veselo razgovarali. Sajma i Rasim su izgledali kao da im je ovo prvi brak i kao da su jedva čekali da se prisutni raziđu.
Ranije, nego obično, poranila je Sajma. Dok je Rasim još ležao, polahko ustala, okupala se, klanjala sabah, pristavila kahvu i krenula po kući. Izgledalo je kao da je sama sve ostavila na mjesto, kakva i jest okretna. Noć iza nje uljepšala joj je lice i stavila rumenilo na dva obraza, usne zadržavale radosni osmijeh. Uskoro je ustao i Rasim, još radosniji. Sajma je krila oči od njega, a on ih je tražio. Imao je i razlog, za Sajmu bi i mlađi neženja uložio podebeo ulog. Ruku na srce, sve je imala, ali je u bolje ušla. A, uz Sajmu kakva je, neće ništa faliti ni Rasimu.
Do podne su je posjetile njene jetrve i sestre. Bilo je tu suza radosnica i žalosnica. Ipak su otišle sretne, jer je i Sajma izgledala veoma sretna.
Rasim nije propustio klanjanje džume u džamiji, a Sajma se pozabavila ručkom. Kasnije je izišla i u vrt i cvijetnjak, koji nije bio ni nalik njenom, da malo razgleda. Odmah je isplanirala kako će to sve urediti, naročito cvijetnjak. Ponešto je odmah i započela kopkati i prekinula kad se pomolio Rasim na avlijskim vratima. Nakon ručka ponovo se našla u cvijetnjaku.
Akšam su klanjali zajedno u kući, a jaciju je Rasim uvijek klanjao u džamiji, pa je i sad krenuo.
Rekao je Sajmi da će samo malo svratiti u Kahvu među ahbabe. Nekoliko večeri pred ženidbu nije nikako bio s njima. I zaista na njegovu pojavu, uskliknuli su radosni njegovi prijatelji.
– Evo našeg Rasima, vidi, vidi, kako je veseo, bogme se sav usjo kako se oženi, nekako svano…
On, i sam radostan, priđe hastalu, sjede i viknu kafedžiji da donese kahve svima, smijući se i grleći se s njima.
– Kako i ne bih bio, pa ja sam sretan čovjek. Ja sam dobio pravu djevojku, reče, ne osvrćući se po kafani.
Iz jednog ćoška kafane ustade neopažen čovjek i iziđe. Bio je to Sajmin najstariji djever. Žurio je pognute glave. Morao je proći pokraj Rasimove kuće. A, Sajma omrkla u cvijetnjaku, jedan po jedan cvijet sređuje. Prepoznade djevera, uspravi se, u nadi da će joj se javiti. On ne bi ni mukajet, gleda u zemlju i prolazi. Ona potrča i viknu ga:
– Husejne, stani, Husejne, – i izletje iz avlije.
On stade ko ukopan, ali jednako gleda u zemlju, vidno ljut i uvrijeđen.
– Pa, pobogu, šta je, vi ste svi meni odobrili da ovo uradim – misleći na udaju.
– Jah, jesmo, ali nismo očekivali da nam obrukaš brata.
– Kako? – skoro viknu Sajma.
– Pa, nisi morala reći odmah kakav nam je brat bio… Tebi fala za sve i mi te svi volimo i poštujemo, ali cijela kafana je ostala smijući se.
– O čemu ti to – opet će Sajma, vukući ga za rukav – šta je bilo?
– Rasim eno u Kahvi fali se ahbabima, kako je moj brat bio nesposoban, i da je on dobio pravu djevojku, – reče, stavljajući ruku na čelo i vrteći glavom.
Sajma mu bez riječi ispusti rukav i uletje u avliju, a on produži.
U tren oka pokupi nešto svoje haljinke i zlatninu u gole ruke, te tako nekako pritvori samo kućna vrata i skoro trčeći krenu putem kojim je prošao i njen djever. Pravo prema svojoj kući. Otključa, nogom gurnu vrata, baci ono što je nosila na sećiju i poče glasno plakati, lomeći prste na rukama.
Nije prošlo mnogo vremena pokuca neko na vrata, odmah ih i otvori i uđe. Bio je to Rasim.
– Šta je? Šta je? – preneražen upita Sajmu i pođe prema njoj.
Sajma pruži ruke prema njemu, raširenih šaka u znak da stane gdje je, da ne prilazi.
– Hajmo kući, zašto plačeš, što si otišla? – opet će on.
– Nikad više, Rasime. Što je bilo lijepo, bilo je. Vrati se, nek si sretan. Nikad me više ne traži, niti se javljaj, nikad, upamti…
Ja sam svog Ramiza poštovala kao prava žena i pokrivala ga dvadeset i pet godina, i niko na svijetu nije ništa znao…
A, ti, ti nisi mene mogao da pokriješ pred svijetom samo jednu noć…
|