Nakon pet do sada objavljenih knjiga u dvadeset godina spisateljskog rada, Sabahudin Hadzhialic' pripremio je novu pjesnichku zbirku pod naslovom Alter ego u koju je uvrstio dvadesetak ranije publiciranih pjesama, te isto toliko novih pjesnichkih ostvarenja. Ovaj izbor zorno potvrdjuje njegov pjesnichki dignitet, koji je izgradjen na referalnim zasadima savremene evropske i svjetske poezije.
Zbirka je podijeljena na tri tematske cjeline.
Prva cjelina govori o nama, odnosno opc'enito o ljudima koji sebe svrstavaju u najsavrshenija zhiva bic'a na planeti Zemlja. Koliko je to samorangiranje (in)validno ponajbolje potvrdjuju sukobi i ratovi koje ta, najsvjesnija (?) bic'a vode od nastanka ljudske civilizacije. I koje c'e voditi do nepoznatog kraja neizvjesne nam buduc'nosti. Kad pjeva o nama i nashim ljudskim manama, Hadzhialic' je razlozhno shkrt na rijechima i uvjetno odredjen u promishljanjima. On vjeruje chovjeku, ali na pragmatichkoj ravni izrazhava sumnju u mnoge njegove nakane i postupke. Potvrdu toga pristupa i stava nalazimo narochito u pjesmama pod naslovima Amanet, Bezimeni, Cogito ergo sum i Galeb Jonathan Livingston. Obrac'ajuc'i se chovjeku kao jedinki svoga roda, u pjesmu Amanet, Hadzhialic' promishlja i zapisuje sljedec'e stihove:
- Ne osjec'aj zavist prema onima shto baklju nose.
- Dogorjet c'e u njihovim rukama.
I to je sve! To je cijela pjesma. Chista i jasna kao brusheni poetski biser. U njoj se svatko mozhe potrazhiti i pronac'i. Po svojoj pameti i po vlastitoj savjesti. Bilo mu od volje!
Druga cjelina posvec'ena je zemlji i domoljublju. Zemlji kao mjestu postanka i opstanka. Domovini i domu kao ishodishtu kojem se vrac'amo ma gdje bili i ma kamo ishli. Duhom i (ili) tijelom, svejedno. U epicentru Hadzhialic'eva pjesnishtva o zemlji je drzhava Bosna i Hercegovina. Zemlja usuda i suda. Zlatni rudnik za domorodjene i magnet za strance. Posna i rosna. Hercegovina i Bosna. Sve u jednom i sve oko jednog. Pjesnikova zemlja! Rodna i plodna. Od grkog bajama, do semberskog i posavskog shec'era. U hudi vakat i u ludo vrijeme, ta zemlja biva gladna, jadna i hladna. Bash kao u pjesmi Kula od karata u kojoj pjesnik, ne bez tuge i gorchine, zapisuje sljedec'e stihove:
- Snijeg i led Bosnom viju.
- Hercegovina hladnom postaje!
I opstaje, pridodajem! Tek da to zlobnici i agresori, ne zaborave!
U trec'oj cjelini pjesnik promishlja ljubav kao najvec'e postignuc'e chovjekova duha i ljepote prirode shto nas okruzhuje. Ljubav je uzajamni odnos i zanos bic'a koja opstaju shirenjem Dobra i vrste kojoj pripadaju. Istovremeno, ljubav je centar svijeta i svega shto postoji i jedino ona nam pruzha priliku da voljenjem odbranimo ljudsku chast i dostojanstvo. Vec'inu ljubavnih pjesama u sklopu chetverodjelnog ciklusa pjesnik posvec'uje svojoj zhivotnoj saputnici Amiri. Pjesme nastale iz ljubavi nisu shkrte na rijechima. U njima je pjesnik otvoren i jasan, a u odmjerenoj dozi zaljubljen i strasan. Zhena je prvo lice ljubavi i donositeljica zhivota i to djelo prirode nitko ne mozhe porec'i niti promijeniti. U tome prsti sudbine, a ni ljudske ruke ni primisli ne mogu nishta poremetiti niti preusmjeriti. I to je najbolja i najvjechnija bozhja i prirodna pravda. Tako neka ostane do kraja svijeta i svega! Jer, tako nam sugerira i pjesnik u nadahnutoj pjesmi Ona i ja:
- Kao plima mojih sjec'anja, ona radja moje dane.
- Kao mjesec mojih noc'i, ona upija moje godine.
Ljubav nema granice! A shto c'e ljubavi granice, kada je ionako sve drugo oko nas beznadno ogranicheno?!
U ovoj poetskoj zbirci, nevelikoj po sadrzhini, a golemoj po snazi kazanih i zapisanih poruka, ugradjeno je vishe desetina pjesama chiju c'e misaonu dubinu i leksichku shirinu osjetiti svaki dobronamjerni i dobroupuc'eni chitatelj. Izdvajam samo neke od njih, svjestan da su ukusi razlichiti i da o njima na ovome mjestu ne treba raspravljati. To su, uz vec' spominjane, u prvom redu pjesme s naslovima: Bili su i ostac'e, Manipulatorima chudjenja, Pricha o mladosti, Prosjaci uma, Sudbine I i II, Mogu li?, Tebi istino, Usud, Zemlji, njoj samoj, Mea culpa, Neotkani Sizif i Nacionalistichka himna. U potonjoj pjesmi, kao i u josh nekima slichnog sadrzhaja, pjesnik se s jakim argumentima odredjuje negativno prema politici i njenim protagonistima. Chini to bez dvojbe, premda i sam neposredno sudjeluje u procesu politichkog osvjeshc'ivanja masa koje su, koliko do jucher, zavedene rikom ovnova predvodnika, mahale oruzhjem i posipale se pepelom i garom sagorjelih rijechi i baruta etnichkih gladijatora i hashkih krvnika.
Poezija Sabahudina Hadzhialic'a otkriva nam i potvrdjuje pjesnika zavidne kulture, bogate leksike i shirokog knjizhevnog znanja i umijec'a. Zahvaljujuc'i tome, on uspjeshno prati sve trendove savremene svjetske poezije i primjenjuje je u vlastitoj knjizhevnoj radionici. Tako nas uvjerava da su krila njegove mladosti koja su u pjesmi Galeb Jonhatan Livingston bila na opravci ”u njihovim radionicama” u jako dobrom stanju, te da mirno plove nashim podnebljem nosec'i ga smjerno u visine i u josh neotkrivene literarne predjele. Za ochekivati je da c'e nas sa toga puta i ubuduc'e obasipati novim raskoshnim stihovima i snazhnim pjesmama. Kako je to, uostalom, i do sada chinio.
Shta josh na kraju rec'i osim: Sretno ti i beric'etno poetsko i ljudsko putovanje, pjesniche Sabahudine!
|