|
Tako je iz kotarskog ureda Gacko javljeno da su poginula ”tri Turčina”, a da ih je pet lahko ranjeno, jer su ”ispred taneta slučajno pobjegli”; iz kotara Stolac je javljeno da su svi muslimani iz sela Suzim pobjegli u selo Berkoviće; iz Bileće je došao brzojav o pljačkanju muslimana i ubistvu trojice; iz Ljubinje se javlja da su napadi na muslimane izvršeni u džamiji u vrijeme jacije namaza i da je jedan ubijen, a dvojica teško ranjena4. U Izvještaju Okružničkog vojnog zapovjedništva za kotar Gacko postaja Šipovica navode se imena 50-tak muslimanskih porodica koje su crnogorske komite predvođene Perom Dakićem i Petrom Milićem opljačkale, pretukle i silovale5. Uslijed njihovog djelovanja stradale su porodice: Osmana Salčina iz sela Šipovice; Selima Bajrovića, Huse Bajrovića, Osmana Bajrovića, Ferhata Bajrovića, Zećira Bajrovića, Ahmeta Salčina, Begana Salčina, Mehe Salčina, Memiša Salčina, Bećira Lenda, Omera Tota, svi iz sela Stamenice; Alije Skopka i Ferhata Kadića iz sela Tamelice; Alije Loga (prezime je nečitko napisano u Izvještaju), Mušana Čolpe, Adema Čolpe, Bećira Čolpe, Alije Čolpe, Omera Čolpe, Muje Čolpe, Hamida Čolpe, Huse Bećirović, Alije Lukovca, iz sela Borač; Šaćira Fržine, iz Počelja; Nezira Delalića, Ferhata Delalića, Hamida Lukovca, Mehe Okelića, Muje Okelića i Mušana Okelića, iz sela Mjedenik; Pašana Šabanovića iz sela Poda; Smaje Vuka, Hamida Vuka i Alije Gadža iz sela Lončari (naziv sela nečitko napisan u Izvještaju); Halčo Rokše, Jusufa Rokše i Šaćira Gadža iz sela Meleđići; Omera Čorbe iz sela Soderi; Alije Loga iz sela Luka; Alije Krvavca iz Velike Gračanice; Hasana Bećirovića iz Avtovca; te više porodica iz sela Cernice, koje se ne navode u ovom Izvještaju. Napada na muslimane i njihovu imovinu bilo je i po drugom mjestim Bosne i Hercegovine6. Ako se zna da je od ukupnih 10.463 zemljišna posjednika njih 91,15% otpadao na muslimane onda se bar približno mogu pretpostaviti razmjere ovog stradanja7.
Reakcija vlasti na ova stradanja bila su vrlo blaga. Da bi umirio i odobrovoljio pljačkaše, koji su pod maskom tobožnjeg oslobođenja od kmetstva, vršili etničko čišćenje muslimanskog naroda sa njegovih vlastitih imanja, regent Aleksandar je u januaru 1919. godine obećao pravedno rješenje agrarnog pitanja. To je ustvari trebalo značiti ukidanje kmetstva i dodjelu zemlje siromašnim seljacima, uz istovremenu pravednu nadoknadu stvarnim vlasnicima zemlje. Problem je nastao onda kada nije bilo koncenzusa oko tzv. Zemljišnog maksimuma, koji se u početku kretao od 57 do 288 ha8. Kasnije je on proširen na širi maksimum, a potom na supermaksimum. Na kraju je bila data neodređena formulacija, prema kojoj zemljoposjed može biti one veličine koja najbolje odgovara razvoju države. Ovo je bio najeklatantniji primjer zamjene teza, gdje se pod maskom tobožnje agrarne reforme sprovodilo preoblikovanje vlasničkih odnosa. Upravo je zbog toga agrarna reforma, u Bosni i Hercegovini, postala agrarno pitanje.
Naime, istaknuto u formi zahtijeva srpskih seljaka za ukidanjem feudalnih odnosa u Bosni i Hercegovini, ovo pitanje je u sebi nosilo pljačkaški i šovinistički prizvuk. Da nije tako agrarnog pitanja ne bi ni bilo (bila bi agrarna reforma), jer – Zašto se ustvari reprodukuje agrarno pitanje i kakva mu je namjera? Da li to u Bosni i Hercegovini nije bilo poznato čija je zemlja, pa je trebalo uspostaviti vlasničke odnose? Sve se to znalo, ali je trebalo vlasničke odnose uspostaviti na novim, bitno izmjenjenim, osnovama. Ustvari, trebalo je, pod parolom oslobađanja od kmetstva, tj. proglašavanja kmetova slobodnim, proglasiti ih i slobodnim vlasnicima kmetskih selišta. Da bi se to ukomponovalo u zakonske okvire i da bi imalo izgled pravno riješene stvari agrarna reforma je dobila nakaradan oblik i sama po sebi postala agrarno pitanje. Znači, trebalo je zamjeniti uloge i bosanskohercegovačke muslimane pretvoriti u kmetove, na vlastitoj očevini. To je bio stvarni cilj agrarne reforme u Bosni i Hercegovini. O tome svjedoči i žalba izvjesnog Miralem-bega Begovića iz Dervente, koju je ovaj zemljoposjednik uputio Ministarstvu za agrarnu reformu, 1920. godine. U njoj je naveo da se njegova imanja oduzimaju ”… bez reda, bez, zakona, bez vlasti, presude i riješenja”. On dalje navodi kako do zemlje nije došao ”… otimanjem od kmetova nego sam ga djelimično naslijedio od moga oca, a ovaj od svojih otaca ili djedova …”. Nadalje on napominje da je molio kotarskog predstojnika da mu se ”… od kojeg seljaka isposluje zemlja…”, da je sam obrađuje i da tom seljaku, od prihoda daje jednu polovinu9. Na ovakav i sličan način je oko 100.000 kmetskih porodica u Bosni Hercegovini proglašeno slobodnim vlasnicima kmetskih selišta10.
Treba napomenuti da ovakvog ili sličnog sprovođenja agrarne reforme nije bilo u drugim područjima Kraljevine SHS, gdje je istina bilo oduzimanja zemlje uglavnom od stranih državljana (Mađara i Austrijanaca), ali su njihovi vlasnici bili obeštećeni u potpunosti i nije im oduzimana sva zemlja, kao što je to bio slučaj u Bosni i Hercegovini sa muslimanskim stanovništvom11. Zbog toga je i stav najsnažnije političke stranke bosanskohercegovačkih muslimana, Jugoslavenske Muslimanske Organizacije, bio da se begluk ne može tretirati kao feudalni, nego isključivo kao kapitalistički posjed, te da kao takav podliježe zakonima koji vrijede za zemljišne posjede u Vojvodini, Slavoniji i drugim područjima Kraljevine SHS.
Što se tiče tzv. pravedne nadoknade za oduzetu zemlju može se konstatovati da ona nije bila pravedna, jer je nametnuta bez konsultovanja vlasnika zemlje, te da je bila samo djelimično isplaćena. Naime, rok za isplatu od šest mjeseci pokazao se kao nerealan i kao takav je poslužio samo u svrhu umirivanja oštećenih muslimana. Čak je i u 1938. godini bilo preko 5.000 neriješenih sporova oko nadoknade za oduzetu zemlju12.
____________________
1 U svom proglasu od 1. decembra 1918. godine regent je proglasio Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Tek prvim članom Ustava iz 1921. godine ova država je i zvanično nazvana Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca. Opširnije vidi – u: Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije (1918-1991-2003), Zagreb 2003, 63.
2 Noel Malcolm, Povijest Bosne. Kratki pregled, Sarajevo 1995, 224. ”Kao što smo već vidjeli jedina prava osnova za bosanske pravoslavce ili katolike da se smatraju Srbima ili Hrvatima bijaše njihov vjerski identitet, a upravo je to, naravno, bilo ono po čemu su se bosanski muslimani razlikovali od njih”.
3 Arhiv Bosne i Hercegovine (dalje: A BiH), fond Zemaljska vlada (dalje: fond ZV), Izvještaj o hajdučkim pokretima u kotarevima Bileća i Gacko, broj 3580/19, godina 1919. ”Sigurnosne prilike su u pograničnim krajevima s dana u dan to gore, te nema prilike, da bi se iste bez radikalnih mera poboljšati mogle. Izgleda da je sa strane Crnogoraca odnosno njihovih komita bolje rečeno hajduka plan da sva muslimanska sela unište i to ne samo da narod opljačkaju i neki dio istih poubijaju”.
4 Atif Purivatra, Jugoslovenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Sarajevo 1974., 53.
5 A BiH, fond ZV, Izvještaj Okružničkog vojnog zapovjedništva u Gacku, broj 2693/19, 4.4.1919.
6 Slični napadi zabilježeni su u: Nevesinju, Trebinju, Konjicu, Rogatici, Bijeljini, Maglaju, Tuzli, Višegradu, Čajniču, Foči itd. Opširnije vidi – u: Atif Purivatra, cit. dj., 46-65.
7 Nusret Šehić, Bosna i Hercegovina 1918-1925. – privredni i politički razvoj, Sarajevo 1991., 49.
8 Hrvoje Matković, cit. dj., 142.
9 Nusret Šehić, cit. dj., 55 i 56.
10 Isto, 52.
11 Hrvoje Matković, cit. dj., 142. ”Od 396 najvećih privatnih veleposjednika 1918. godine 310 njih bili su strani državljani (među njima najviše državljani Mađarske – 126, zatim Austrije – 112). Tih 396 veleposjednika držalo je ukupno 592.000 ha poljoprivrednog zemljišta. Za oduzetu zemlju bivši vlasnici su dobili odštetu”; Više autora, Istorija Jugoslavije, 422. ”Veleposjednici su dobili oko četiri milijarde dinara odštete”.
12 Nusret Šehić, cit. dj., 66.
|