|
Hercegovina, suncem obasjana i kamenom prelivena, vijekovima predstavlja neiscrpno vrelo inspiracije i dubokog poetskog nadahnuća, bilo da je riječ o umjetniku sa njegovom istančanom i senzibilnom dušom, ili pak o običnom čovjeku, sudbinski ili drukčije zateknutom u tom blještavom bijelom kamenjaru presječenim modrom Neretvom i izbrazdanim vjetrovima s juga. Mistični zvuci, kako sa dugih munara, četvrtastih zvonika ili, opet, sa drevnih nekropola razbacanih duž cijele zemlje i njihov tihi mir sa onog svijeta, već čitav neprekinuti niz godina bacaju u simbolični senzualni zanos golemo vrelo podneblje, utkani u reljef zemlje i sudbinu ovdašnjih ljudi kojima zavičaj jednom unesen u vidokrug svijesti i dubinu podsvijesti vječno teče krvotokom.
|
Hamza Humo (1895-1970.)
|
|
I danas nosim u sebi uspomene iz djetinjstva, i ceo moj zavičaj, mostarsku kotlinu. Čini mi se da ima nešto neiscrpno u toj kotlini, nešto žalobno i treperljivo. Liči mi na bajku po kojoj koračaju minareta i jablanovi, a život u njoj na snoviđenje.1 – zapisao je 1926. godine u Vijencu Hamza Humo u jednom trenutku intimističke i ispovijedne riječi. On sam potekao je iz stare porodice sa dugim humskim korijenima koja se literarno oglasila preko alhamijado pjesnika Omera-efendije Hume koji je modificiranim arapskim pismom i bosanskim jezikom 1875. godine štampao svoje vjersko-didaktične stihove pod nazivom Savjeti, nastavljajući, na taj način, jednu dugu tradiciju naroda sa ovih prostora koja još uvijek, i pored vijekovnog kontinuiteta, čeka na adekvatnu valorizaciju i objektivno kritičko vrijednovanje. Hamza Humo se rodio u kamenom gradu Mostaru u jednoj od njegovih mnogobrojnih okamenjenih mahala, koji je i sâm sa svojom nekadašnjom drevnom ljepotom poslužio kao umjetnički lajt-motiv njegovog literarnog opusa, ponikavši u familiji u kojoj je knjiga imala specifičnu pokloničku vrijednost, izvršivši neminovan uticaj na njegovo daljnje i konačno životno opredjeljenje. Upravo ovom zavičajnom očitovanju, tom umjetničkom izvorištu i inspirativnom podsticaju, on ostaje vjerno posvećen u toku svog cjelokupnog književnog djelovanja, ono se, štaviše, pretvorilo u ispovijedanje i zavjet odanosti2. Tako, većina kritičara jasno primjećuje regionalistički predznak Huminog književnog profila, tu umjetničku metamorfozu i stvaralačko preoblikovanje suprotstavljenih motivskih odnosa; ali ipak, uprkos lokalnom obilježju i karakterističnoj sižejnoj atmosferi koja prati njegova djela, moguće je minucioznije uočiti jednu zasebnu simboliku, specifičan i pažljivo odabran niz motiva, kao i neprolazno šarenilo precizno iscrtanih karaktera koji se stapaju sa obiljem fantazmagorije i apstraktnih pojava deautomatizirane stvarnosti. Sam Humo je dao jasnu sliku svog viđenja svijeta: Viđao sam svakakva čuda: bele prikaze u suncu kako miču po golim brdima, po čvorovim zidovima različite dede, prosjake i utvare, a u gradu, u sutone po zapuštenim haremima, opet dede, sa zelenim čalmama i dugim, sedim bradama. I sve je to nicalo i raslo oko mene i splitalo se u bajku čuda i straha3. Lokalno određenje je samo praiskonska determiniranost njegovog univerzalnog oblikovanja književnog i umjetničkog, a ta sinteza regionalne motiviranosti i ličnog poetskog senzibiliteta nametnula je jednu zasebnu individualnu poetiku, prepoznatljivu po svojoj formi i izražaju, bogatu po originalnosti, ali i zbunjujuću za onaj dio kritike koji svaku anomaliju i odstupanje od normativa doživljava kao bogohulni atak na tradiciju i nedirnuti poredak stvari. Nekada je književna struka polazila od iskazanog uvjerenja da će pokreti poput ekspresionizma, dadaizma ili nadrealizma, formirani u apokaliptično i turbulentno vrijeme velikih ratova, umjetničkih i društvenih devalvacija, rušenjem starih svjetova i stvaranjem novih vrijednosti neminovno pripremiti kraj književnosti i umjetnosti poznate do tada. Bilo je teško usvojiti mišljenje da je tradicija primarna samo da bi bila jedan od oblika istorije na osnovu kojeg se nadograđuju nadolazeće forme i oblici u jednom kontinuiranom prirodnom nizu, te da svako nametanje i insistiranje, bilo ideološko ili artističko, neminovno vodi u otpor umjetnikovog slobodnog duha. I sam Humin pokušaj da pronađe svoj umjetnički izraz ogledajući se u raznorodnim usvojenim žanrovima svjedoče, prvenstveno, o autentičnoj poetici koja je ostala, uglavnom, neovisna o konvencionalnim kanonima i novoformiranim dogmama, ili bilo kojoj vrsti literarnog uramljenja.
Mada je i sam često isticao svoju zavičajnu umjetničku predodređenost, Humo kao književnik, zapravo, pripada jednom avangardnom literarnom miljeu u kojem odnosi, događaji i situacije stoje u zavisnosti od specifičnog stanja likova. Kod njega se individualni mitovi, svete priče i bajkovite legende nalaze u slobodnoj, neopterećenoj interpretaciji sa prevashodnom čovjekovom egzistencijom, u bliskom kontaktu sa njegovim osnovnim bitkom i arhajskim srodstvom sa prošlošću. Ovaj pokušaj vraćanja mitskim korijenima u njegova pjesnička i prozna djela unosi i elemente dječijeg pogleda na iracionalni svijet čudesa i zavjetnih predaja iz prošlosti. I u svojim kasnijim djelima socijalne tematike Humo beskompromisno, ali i sa ponornim simpatijama, prati opisane likove, njihove tmure sudbine u dehumanizirajućem svijetu koji ne zna za nadu i oproštaj, nudeći im, gotovo neprimjetno u moru nedaća i iskušenja, toplinu riječi i prostodušnost nekadašnje nevinosti, dajući im elegičan osjećaj prošlih vremena i zaumne nostalgije ka prohujalim danima kojima teže uprkos svjesnosti da prošlost ne nudi mnogo lijepih sjećanja iz kojih bi se mogla iznaći utjeha za život koji predstoji. Dakle, iako je Humina emotivna priroda pokazivala da se njegova najuspjelija ostvarenja i dometi zasnivaju na pokušajima da se uzdigne do volšebnih poetskih sfera kojima se manje ili više odvajao od opipljivog svijeta i života, on se svjesno ogledavao i u pokušajima realno-socijalnog oslikavanja stvarnosti, nastojeći da istančanim pogledom zahvati život sa dnevne strane te tako progovori umjetničkim vokabularom svojih savremenika u skladu sa vremenom u kome se zatekao i stremljenjima koje je ono nametalo.
Hamza Humo se u književnosti javio omalenom sveskom stihova Nutarnji život, koja je svjetlo dana ugledala 1919. godine u rodnom gradu. Njegovo drugovanje sa zagrebačkim ekspresionističkim krugom odredila je ekstatičan podstrek imaginarnoj neformalnoj zbilji, kao i pobunu protiv naslijeđenih poetskih kanona iz prošlosti. Ova zbirčica, bez umjetničke individualnosti, sa inventarom poetskih motiva predratne modernističke generacije i scenarijom sutona i sjenki u nijemoj i ukočenoj atmosferi tajanstvenog proticanja vremena, nije oglasila novo pjesničko ime4. Tadašnja oskudna kritika, koja je, uglavnom, prećutno prešla preko ovog Huminog pjesničkog prvijenca, je njenim slobodnim stihovima i neujednačenoj bezrimnoj ritmici zamjerila nedostatak unutarnjeg dinamičkog opravdanja,5 kao i zakašnjeli pjesnički impresionizam. Ipak, bez obzira na poetsku nesavršenost, ova zbirka poslužila je Humi kao svojevrstan modernistički iskorak izražen u punoći književne epohe u kome se zadesila ucrtavši jasnu liniju književnog individualizma koja se našla pred njim. Upadljiva upotreba i intonacija simbola, bajkoviti pasaži, te koloritni opisi prepoznatljivog pejzaža i motiva prirode uvode je u naredno ostvarenje Grad rima i ritmova, prezentujući, tako, polazni trenutak Huminog opusa, u onom bitnom određujućem izboru, koji se otvara pred svakim početnikom-stvaraocem kao zamršena pređa stilskih traka i nitnih vlakanaca novoga i nepoznatog6.
U sljedećoj poetskoj zbirci Grad rima i ritmova Humo primjetno pojačava intenzitet izražaja, gradirajući akustiku i sugestivnost slika i pojava, pročišćavajući udarne efekte boja i zvukova, urbanizirajući, donekle, stihove uvodeći ih u jednu novu ekspresionističku fazu, držeći se i dalje zavičaja (ovaj put proširenog) kao centralnog pjesničkog motiva. Ovom zbirkom Humo se znatno oslobodio okova i zabluda koji su ga do tada sputavali, unoseći u njegov, tek začeti, opus prizvuk epigonskih ponavljanja i nametnutih obzira sredine. Stihovi su ovdje slobodniji u svakom smislu, neopterećeni i raspojasani po svojoj formi i ideji. Ovdje se jasnije primjećuje pjesnikov neobavezni boemsko-hedonistički pristup životu kreirajući, tako, njegovu osnovnu poetsko-intimnu fizionomiju. Ogoljenost pojedinih metaforizirajućih stanja odnosi dijelove spiritualne i patetične sadržine ove poezije, pojačavajući ekspresiju izraza prelazeći okvire emotivnosti i pokazujući mjestimično žestinu poetskog življenja. Poigravanje i poetsko izražavanje erotskim čulnim opsesijama koji polako utiru put njegovim pjesničkim stazama pokazuje viziju univerzalnog senzibiliteta koji će u narednom vremenu ocrtati Humin književni prosede, prepoznatljiv po toj senzualnoj skali poriva i strasti koji se vrte u krug oko njega različitim intenzitetima, da bi iznenada nestali nekud u dubokoj tami podsvijesti. Melanholični zanosi i letargična ispunjenja imaju neravan tematski tok, a antipodski smiraj raznorodnih iskustava i unutarnji kontrast vremenskog puta daje ovim pjesmama znakove živosti i opore dinamike. Iako je njegova poezija često trpila kritike formalističkog predznaka, spretnost stilsko-jezičke konstrukcije i slikarska izražajnost njegove poetike, kao i originalan osjećaj orijentalno-pejzažne i mitološke egzotike stvorile su sliku jednog ezoteričnog i pjesnički racionalnog svijeta koji se tada tek počeo otkrivati masama. U tom smislu se primjećuje i parafrazirani uticaj sevdalinke koji je ovdje prisutan i na stilsko-izražajnom i na semantičko-doživljajnom planu7. Otvoreni prostori, slikoviti pejzaži i zavičajni motivi, prošarani sa starozavjetnim i paganskim doticanjem predstavljaju precizan okvir Humine umjetničke hijerarhije. Njegovi karakteristični motivacijski pokreti u apstraktnoj atmosferi drevnog senzualiteta prožet je akvarelskom prozaičnošću; pa ipak često ne mogu da se vežu za žanrovsku ukupnost, već stoje, uglavnom, zasebno, kao nacrt ili skica nedovršenog portreta, kao zapis jednog samostalnog krajolika kojem pozadina nije uvijek izdiferencirana i do kraja uobličena. Humi je zamjerana konvencionalnost refleksije, konkretna nedorečenost izraza, kao i pretjerano korištenje pejzaža i kolorita prirode za svoje literarno ishodište. Rezignantni motivi i osjećaj jalovosti životnih sila koje su pred njim pokazuju svjesnost njegovog doživljaja okoline. Suočenost sopstvenog nagona i sopstvene svijesti predstavlja pjesnikov osnovni emotivni čvor i kreativno počelo8. Ova zbirka pokazuje polaznu osnovu, zrelost Hume kao književnika, a nadasve predstavlja začetke osebujne književne tehnike i unutarnjih umjetnikovih opredjeljenja.
Knjiga prozne lirike Sa ploča istočnih, napisana je sa tendencijom da se prisnije približi egzotičnom svijetu Orijenta, njegovim drevnim bajkama i legendama, sa karakteristikama uspokojenog kazivanja, žestina i žudnji9. Ova zbirka se naslanja na tradicionalni impuls literarnog iskustva, istodobno naslutivši istančane kreativne mogućnosti koje će se u potpunosti ostvariti u Huminoj poetiziranoj prozi. Ona je egzemplaran pokazatelj sinteze njegovih pjesničkih i proznih ostvarenja koja će se uvidjeti u sažimanju osnovnih kompozicijskih i idejnih vrlina oba oblika njegovog predstojećeg književnog profila. Većina pjesama ovdje je ostvarena u formi apoteoze simboličko-komplementarnog kulta žene sa emotivnim hibridom strasti, bliskosti i gracioznosti, koja logično prelazi u erotsko-intimno obožavanje predmeta posmatranog sa duhovnog, estetskog i katarzičnog nivoa. Ideja o ljepoti kao višoj suštini erotike ovako eksplicitno nikad više nije izražena u djelu Hamze Hume. Ali je sublimirana i neposredno doživljena u njegovim najboljim erotskim proznim fragmentima, u rasponu od one neimenljive rezonance što ostaje kao prozračna sumaglica i ozarava i pročišćava nakon čitanja do adekvatnosti samog izraza10. U ovoj knjizi Humo je obnovio široko razgranatu formu orijentalnog pjesništva što se prostiralo od Hajama i Rumija pa sve do Tagore ili Halila Džubrana, koje i danas sa nejednakim mistično-ekstatičkim intenzitetom zadivljuje svijet u kome se, po pjesnikovom ličnom nahođenju, najviši dometi ljubavi personificiraju i ostvaruju u hedonističkoj egzotici tjelesnog dodira. Svaka od pjesama stoji na raskoraku između crtice i (prozne) pjesme dajući za rezultat duhovnu plaketu ukupnosti erotsko-pjesničkog doživljaja i iskustva.
Kritika je ovoj zbirci zamjerala pretjeranu bliskost sa Vrtlarom Rabindranata Tagore ponukavši neke da joj odreknu literarnu vrijednost i autentičnost. Jovan Kršić će, tako, napisati da je Humina lirika u prozi iz ove zbirke formalno ovisna o Thakurovom Vrtlaru11, iako je indikativna razlika u strukturi i doživljaju, kao i u umjetničkom pristupu dvojice pjesnika.
Ova zbirka je pokazala i znakove pjesničke ograničenosti, donekle i rutine u izrazu, pa je Humo, svjestan unutarnjih limita, nužno morao posegnuti ka novim oblicima u kojima bi svoje lirsko-emocionalno iskustvo i figurativno-jezički preobražaj prenio i po umjetničkoj vokaciji oblikovao. Taj spoj različitih formalnih i idejnih književnih žanrova izazvao je u kritici i teoriji niz sumnji i podozrenja oko izvora analitičko-akseološkog pristupa u naučnom vrjednovanju i studijskom posmatranju Humine literarne riječi, s obzirom da se teško prihvatala činjenica o njegovoj intimnoj poetskoj prirodi i analognoj percepciji pristupa umjetnosti, traživši u Huminom opusu epigonski uticaj sa strane. Pisac je, razbivši vlastite brane, kao i one književnohistorijske, iznjedrio djelo u kojem se odslikala sloboda fantazije, zatim, asocijativna razigranost i nova kompozicija proznog iskaza, u kojem slike same iz sebe izrastaju, bez okosnice logičko-pripovijedne sheme, sa izuzetnim jezičkim eksperimentom; jezik je sam, u stvari, nosilac armature12.
Tako 1926. godine, za svega nedjelju dana rada, jednog sparnog ljeta nastaje Grozdanin kikot.
|
Grozdanin kikot
|
|
Muhsin Rizvić piše: I konačno, šta je Grozdanin kikot? Lirski roman, novela, niz pjesama u prozi, ekloga, pastoralna idila, balada? – Djelo koje ima ponešto od svih ovih oblika, reklo bi se, a ipak lirska romaneskna struktura, čije su epizode cjeline koje mogu egzistirati i zasebno da ne izgube od svoje stvarne vrijednosti13.
Izašavši, najprije u Vijencu 1926. godine, a zatim štampan kao zasebna publikacija godinu dana kasnije, djelo je, gotovo jednodušno, naišlo na priznanje i odobravanje književne javnosti. Jedan dio kritike je ponovo ukazao (bilo kao običnu poredbenu konstataciju, bilo kao primjedbu ili ukor) na sličnost sa Panom Knuta Hamsuna, prouzrokovavši raspravu i literarnu diskusiju kako o ovom Huminom romanu, tako i o njemu kao piscu. Ovo djelo kontraverznog norveškog nobelovca stoji prvenstveno kao simbol drevnih faunskih motiva plodnosti i sunca koji je ovdje ostvaren u vidu romantične legende o Diderihu i Izelindi, dok je u Huminom romanu centralni motiv izražen kroz mitsko-simboličnu predaju o (ne)sretnim paganskim ljubavnicima Grozdanu i Grozdani koji se sezonski, sa pojavom prvih proljetnih slika, bude da bi svoju čulnu zanesenost stopili sa prirodom i njenim elementima, – do jeseni, u kojoj se gube u sivilu zajedno sa posljednjim suncem, zbrisani hladnim kišama sa lica zemlje, parafrazirajući stari mit o Persefoni. Pan je izložen sistematski, gotovo logički, sa planskom motivskom kohezijom emocionalne ekspanzije u kojem epizode predstavljaju više otvor u bajkoviti svijet Hamsunovih junaka. Kikot, s druge strane, sastavljen je od formiranih dijelova, poput lirskih digresija da bi se sve naknadno spojilo u kostur kružnog jedinstva snoviđenja, prirode, strasti i sunca kao kulta vječnosti, rađanja i života.
Tematika sekvenci u Grozdaninom kikotu data je proizvoljno, neposredno, gotovo neplanski, kao rezultat slučajnih spona, djelujući kao mozaik zasebnih fragmenata. Isprepleteni magijski fabulativno-sižejni odnos se tek na momente dodiruje unutar umjetničkog oblikovanja literarne stvarnosti i kompozicije djela. Likovi ovdje nemaju psihološko-karakternu protkanost, već se ostvaruju u konturama, kao zasebni obrisi na matrici podneblja u kome djeluju i na zaumnoj atmosferi čulnosti; bez detaljne karakterizacije i tematskog izlaganja narativnog toka ostvaruje se njihov puls kosmičkog i idejnog predodređenja. Osnovna pripovijedna nit se determinira kao kroz motivski predosjećaj ili nagovještaj dešavanja koje se naknadno ostvaruje, samo drugim sredstvima i na drugi način. Humo ovo djelo izlaže pukim, neobaveznim ostvarenjem, bez normativa i distance, prezentujući svoju književnu poruku u svoj svojoj punoći već na početnom planu osobenog umjetničkog izraza koji mu pruža ogromne mogućnosti na planu ekspresivnosti, elementarnosti i literarno-umjetničkog oblikovanja. Humin stilski i jezički književni iskorak je ogoljen, jednostavan, razumljiv, iskonski jasan. Njegov sintaksičko-leksički sklop je direktno određen, racionalan u svojoj reduciranosti, elementaran u relativnoj formalnosti svog izraza i sadržajan u nizu činilaca koji stoje u uzajamnoj povezanosti, predočavajući intimnu harmoniju piščevog umjetničkog slikanja stvarnosti i njegovog pogleda na svijet. Sve je svedeno na individualne simbole i osobna načela gradirajući raznoliki dijapazon osjećaja od mitsko-pastoralnog do tragike. Stilskim i eufonijskim sredstvima, zvukovnim kontrastima i akustičnim pasažima boje i ritma Humo svojom specifičnom stiliziranom intonacijom podvlači optičku predmetnost pojedinih pojmova i naglašava njihovu udarnu pripovijednu stamenost, jednostavnost jezičke konstrukcije i impresiju deskripcije. Poetska struktura djela je time nametnula određenu muzikalnost i zasebnu skalu boja i zvukova koji se zasnivaju na jačini i elementarnoj sugestiji jezika, odražavajući univerzalnu jezičko-stilsku pokretnost i centralnu kompozicijsku skladnost.
(nastavlja se)
____________________
1 Humo, Hamza: Jedan let kroz moj život. Zagreb, Vijenac, IV/1926, VI, 14-15, str. 393.
2 Rizvić, Muhsin: Prenapregnuta čulnost kao opsesija književnog izraza. Predgovor Sabranim djelima Hamze Hume. Sarajevo, Svjetlost, 1976, knj. 1, str. 9-75.
3 Humo, Hamza: Jedan let kroz moj život. Zagreb, Vijenac, IV/1926, VI, 14-15, str. 394.
4 Rizvić, Muhsin: Prenapregnuta čulnost kao opsesija književnog izraza. Predgovor Sabranim djelima Hamze Hume. Sarajevo, Svjetlost, 1976, knj. 1, str. 9-75.
5 T.: Književni život u Bosni. Jugoslovenska obnova. 1920, 13, 294.
6 Begić, Midhat: Nepostojeća zbirka. Sabrana djela: Raskršća IV. Sarajevo, Svjetlost, 1987, str. 233-239.
7 Duraković, Enes: Pjesnik životnog misterija. Radio Sarajevo – Treći program, Sarajevo, 15/1988, 60, str. 95-110.
8 Rizvić, Muhsin: Prenapregnuta čulnost kao opsesija književnog izraza. Predgovor Sabranim djelima Hamze Hume. Sarajevo, Svjetlost, 1976, knj. 1, str. 9-75.
9 Rizvić, Muhsin: Isto.
10 Rizvić, Muhsin: Isto.
11 (K)ršić, (J)ovan: Pod žrvnjem vremena. Pripovetke Hamze Hume. Sarajevo, Pregled, 2/1928, 59, 322.
12 Musabegović, Jasmina: Samosvojnost Huminog stvaralaštva. Predgovor, u: Hamza Humo: Grozdanin kikot. Sarajevo, Svjetlost, 1998.
13 Rizvić, Muhsin: Prenapregnuta čulnost kao opsesija književnog izraza. Predgovor Sabranim djelima Hamze Hume. Sarajevo, Svjetlost, 1976, knj. 1, str. 9-75.
|
|
Zadnja izmjena: 2006-12-23
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|