|
Pa chemu, pita se u chudu chovjek, onda uopshte i sluzhi um, iskustvo i sve znanje ako ne i poznavanju osnovne chinjenice zhivota koju valja uvazhavati na prvom mjestu, a to je da se on prozhivi koliko toliko u miru i slozi, a ne u jalovoj nadi da bilokakve podjele znache uopshte korist?
I chemu to i danas ponavljati rogatim (bogatim), te i onima koji ”izuchishe” sve nauke a ne shvativshi i ne uzimajuc'i u rachun najvazhniju kako valja biti dovoljno ukupno snazhan, a shto znachi i istinski pametan kako bi se shvatio i prihvatio najvrijedniji nauk kome nas najbolje privodi saznanje da je ovakav i u svemu divlji svijet u kome prvenstvena vlada pravo jacheg, a shto c'e rec'i i brojnijeg, jedino shto ga neprekidno valja imati na umu? I shta to uopshte i vrijedi kada se i danas sve ponavlja na isti svegubitnichki, samoubilachki nachin neukog?
Te kome to i uopshte vrijedi govoriti u vremenu sveukupne tragichke razjedinjenosti, a shto c'e rec'i i svesebichnosti koja se ogleda u svim manifestacijama nedrushtvenog zhivota a da nikom i ne pada na um prosta chinjenice da neshto suprotno i jedino opshtekorisno shto se i ne tako davno ochigledno deshavalo govori svu istinu a nasuprot svim individualistima koji u opshtoj guzhvi i metezhu gdje se nishta ne razabire do grabezhi i otimanja, u mraku primitivizma chine to shto chine, te da i sve zato zapada sve dublje u chemernu neizvjesnost divlje razjedinjenosti koja prijeti i sveopshtim neuspjehom zhivota?
I na kraju josh da spomenem: ko je i mogao donedavna pomishljati da bi i u drushtvenoj zajednici shto se zvala Jugoslavija – juzhna i slavna – sa njenom i proteklom snazhnom zashtitnichkom armijom koja je chinila svu njenu sigurnost i perspektivu – nije valjalo suzhavati te i naprosto ugrozhavati a kako se to i danas serbez chini, njenu stabilnost, te i visoko uvazhavanje izmedju velikih i malih?
Malih koji ostaju takvi na svim poljima opshtezhivotne opstojnosti, pa i na sportskim terenima gdje se i nedavni poraz od pola tuceta golova ”reprezentaciji” upravo razjedinjenih juzhnobalkanskih drzhavica pokazao sve, te i pitanje da li c'e se i ubuduc'e takav sve do zhalosti rasklimatani drushtveni organizam moc'i ravnomjerno i reprezentativno ukljuchiti u bilokakav odnos sa drugim, vec'im i neuporedivim, jachim konkurentima?
I chemu onda josh valja pridavati ikakav znachaj u zlom aktuelnom vremenu osim relativnosti chinjenice shto ju je nekom prilikom, ne tako davno, apostrofirao uvazheni zagrebachki socijalist Branko Horvat rekavshi kako c'e se Jugoslavija vjerovatno raspasti, a onda i opet sastati ali kao suverena drzhava koja jedino takva, i iskustvom obogac'ena mozhe jedino imati nekakav raison d’être, realnu moguc'nost da postaji i normalno funkcionishe dok je sve drugo samo zabluda, blef i besmislena, neprirodna farsa koju svim silama podrzhavaju oni zabludjeli koji od toga vide svoju duplu, individualnu korist:
- ”Kolaric'u, panic'u, pletemo se samic'u,
- sami sebe zaplic'emo, sami sebe rasplic'emo…”
|