|
Noc' zijevnu, poispadashe joj zubi,
kameni biljezi bijeli.
Nigdje kvrge od dogme,
po svuda cvijec'e sa keramichke plochice.
Povede me sretna u materiju.
Kosti straha nepokopane strshe,
kao bridovi orijashke svepraznine.
Evo me u zvuku strune zrake
sa glavom visoko iznad bujice krvi.
Nigdje Neba sa linoleuma,
po svuda razderanih dimenzija pramenovi.
Pravic'u se da ne vidim smrt na pochetku uma,
jer kraj mi je ljepshi, kao neka naprava
shto c'e me osloboditi od gnojnih sjena,
izvuc'i iz kalupa rijechi i transhirati
u pletivo istruhle tishine
konachne vjechnosti.
|