|
”Hmmmm, Tito? Ko je sad Tito? I kako bi on mogao sve ovo spriječiti? Bi’ li ja, da je taj čiko živ, mogla sada jesti ’Zlatnih Osam’? Bi’ li ja mogla prelazit preko Starog mosta i opet se smijat dok mama pokušava da me nauči kako da ne padam preko skoro svakog praga na Starom…?”
Dijete, k’o dijete, u glavi samo čokolada, smijeh i ono što djeca vole.
A sad kad pomislim… Je li taj čovjek mogao spriječiti godine mraka, bi li uspio spriječiti toliko mrtvih, toliko mrtvih žena i djece, bi li meni i ostaloj djeci bilo omogućeno normalno djetinjstvo, školovanje kao što je bilo djeci većini svijeta??
”Ma, ustat ću”, tiho sebi kažem.
Ustajem i ulazim u”dnevni”.
Pospano lice mi osvijetli vatra što viri iza odškrinutih vrata velikog, smeđeg šporeta. Svi se počinju šaliti na moj račun, na račun mog spavanja.
”Oooo, odakle tebe prije, tek je četiri popodne.”
”Je li stvarno?”, pitam, a mama klima. ”A je l’ to po noći?”, opet pitam, a sestra odgovara:
”Nije Inga, nego po danu… Četiri ujutro je naveče, odnosno ujutro”, i opet smijeh.
Ja samo slegnuh ramenima i uzeh tek ispečen hljeb. I ”dubim” ga.
(Kao mala, imala sam naviku da jedem samo sredinu hljeba, a koru bih ostavljala drugima. Taj moj velikodušni čin bi zvali ”dubljenje hljeba”.)
Smiju mi se i zbog toga.
”Nemoj da slučajno polomiš zube. Ne znam kako bismo to preživjeli. Evo granate i nekako, ali da bude nešto tvojim zubićima… Bože sačuvaj!”
”Samo da znate, ne šljivim ja vas ni dva posto”, sikćem smijući se.
”Reci nam nešto novo”, i svi se smiju.
Sjedim neko vrijeme na tvrdoj sećiji i šutim… Kad, opet spominju Tita.
”Odlično”, pomislih, ”sad ću ih putat ko je Tito!”
I pitam. Daidža mi kaže: ”Dođi, sjedi da ti kažem.”
I ja mu sjednem u krilo, a on počinje objašnjavati, jednostavno i sažeto kako se četverogodišnjakinji i može objasniti. Sjećam se da je rekao otprilike ovako:
”To je, Inga, čovjek koji se jednom rađa. Bio je predsjednik bivše Republike Jugoslavije koja je zbog njega bila ugledna, i u svijetu priznata, a zbog njegove smrti je bivša. Dok je vladao, u zemlji je bilo jedinstvo; želio je u svijetu postići mir i svakom djetetu omogućiti lijepo djetinjstvo i dobro obrazovanje jer su djeca, kako je to često i naglašavao, stepenica na kojoj stoji budućnost zemlje. Puno ljudi, i običnih kao i poznatih ga poštuju i uvijek će i poštovati, te uvijek nalaze lijepe riječi za njega. Tako je Branko Ćopić, znaš onaj čiko što je napisao onu izokrenutu priču, što ti je mama čitala neki dan…”
Ja klimam glavom. ”E, on ga je uporedio sa ’divom koji je došao iz narodne bajke, izvršio besmrtno djelo oslobođenja i ponovo se vratio u bajku’.”
”Aha… A kad je živio, kad je umro?”, zainteresovano sam pitala, jer sam htjela saznati više o čovjeku o kojem tako lijepo piše Branko Ćopić čije su mi pripovijetke bile najdraže…
Nastavio je: ”Rodio se davno, 1892., a umro je 8 godina prije tvoga rođenja, znači 1980. Uradio je mnogo dobrih djela, znao je slušati narod, znao je šta treba narodu i znao je kako to da dobije. Volio je narod. To narod lahko osjeti, te je i narod ubrzo zavolio Tita. Jer, Tito je želio poboljšati Jugoslaviju, Tito je želio poboljšati cijeli svijet. Nikad prije njega Jugoslaven nije bio tako ponosan što je Jugoslaven. Osvjetlao nam je obraz i svugdje smo bili priznati A kad je umro, polahko ali sigurno smo tonuli u mrak i evo, vidiš i sama da smo sad u mraku. A ovaj mrak je nastao zbog toga što su se ljudi mjerili po tome ko je koje nacionalnosti i religije. Inga, nikad nemoj prosuđivati po tim i sličnim stvarima! Samo gledaj je li neko dobar ili loš. Ako je loš, kloni ga se, ako je dobar budi s njim i pomaži mu, a ako mu ne možeš pomoći, nemoj mu ni odmagat.”
”A da je on živ, ne bi bilo rata, je li tako?”, i dalje propitkivam.
”Nikad se ne zna šta bi bilo, to se ne može znati. Ali ja mislim da on nikad ne bi dozvolio rat iz ovih razloga. Glupih razloga. Tako da ovog rata ne bi bilo da je on živ, a ti bi se mogla igrati sa drugom djecom, slobodno, vani pod vedrim nebom. Bilo je lijepo živjeti u njegovo vrijeme, ali sad je drugačije. Međutim, ni ovo neće trajati vječno, tako, nemoj se brinuti, brzo ćeš moći izaći vani i trčkarati Cernicom i Bulevarom.”
Zadovoljna onim što sam čula, ustala sam, uzela svoju najdražu i najljepšu Barbiku s kosom dugom do članaka i počela se igrati sama, maštajući o prelijepom proljetnom danu u kojem se neće osjetiti miris baruta i u kojem ću moći da se igram sa svojim novim prijateljicama…
To je bilo moje prvo ”upoznavanje” s Titom, njegovom mudrošću, hrabrošću i zasluženom slavom. Poslije rata, kad sam već malo odrasla, čula sam dosta ljudi kako se zaklinju: ”Tita mi”, pa sam se još više zainteresovala za njegova djela… Željela sam da saznam o čovjeku koji je ostavio takav utisak na toliko ljudi… Zbog toga sam zamolila onog istog daidžu da mi da knjige o njemu, one koje rat nije uspio uništiti. Sa korica knjiga se smiješilo Titovo dobronamjerno lice, a sadržaj unutar korica je tjerao moje lice na osmijeh čitajući pohvalne stvari o njemu, njegovim akcijama. Njegovim zalaganjima, njegovoj praktičnosti, njegovoj svestranosti.
Zbog toga sam bila iznenađena kad sam prvi put čula da ga neko psuje. Ali, odmah sam se sjetila riječi jednog vojnika iz Londona koji je bio u prilici da upozna Tita. On kaže:
”Čovjeku se Tito može sviđati ili ne. Nekima se ne sviđa. Čovjeku se 20. stoljeće može sviđati ili ne. Nekima se ne sviđa. Ali oni idu zajedno, taj čovjek i stoljeće. Buduća pokoljenja sjećat će se Tita kao jednog od najvećih vođa otpora u historiji.”
Slažem se s njim. Iako nisam živjela u Titovo vrijeme, urezano mi je u sjećanje sve što sam pročitala i čula o njemu, i ponosit ću se činjenicom da je sa naših prostora. On je omogućio bolji život tolikom broj ljudi, pa mislim da zaslužuje svaku hvalu.
Ne znam… Mislim da bi mi bilo ljepše živjeti u njegovo vrijeme… Možda i zbog svih tih priča o lijepom životu za vrijeme njegove vladavine, a možda i zbog činjenice da sam proživjela rat u najranijem djetinjstvu…
Ne mogu da ne spomenem riječi nekog anonimusa, koje su mi se jako svidjele:
”Dok je ’bravar’ bio na vlasti, sva vrata su nam bila otvorena.”
Koliko tu istine ima… Danas nigdje bez vize, danas nigdje sa našom diplomom…
Ma, živio drug Tito! Živio u srcima svih rodoljuba, pravednih i poštenih ljudi, kakav je i sam bio.
Inga Kotlo, učenica IV razreda II Gimnazije
|