|
Pojam civilnog drushtva izveden je iz sintagme societas civilis, latinskog prijevoda grchkog pojma konionia politike.1 Za ovu priliku izdvojit c'emo objashnjenja civilnog drushtva domac'ih sociologa. Prema Salihu Fochi ”Civilno drushtvo je onaj sistem u kome postoje zakonom uredjeni odnosi i prava gradjana, u kojem sistem vlasti i vladajuc'i poredak imaju cilj da obezbijede preduvjet za slobodu, jednakost, pravednost njenih gradjana, a gradjani vlastima svojom slobodnom voljom i u demokratskom ambijentu i konkurenciji programa, stranaka i lichnosti daju legitimitet izborima”.2 Kao osnove civilnog drushtva Focho navodi ogranichenje moc'i i posrednishtva drzhave u kontroli individualnih i gradjanskih prava i inicijativa, kao i postojanje sloboda u udruzhivanju i iskazivanju interesa i potreba gradjana. Pozivajuc'i se na Ernsta Gelnera, koji kazhe da se gradjanskim drushtvom smatra onaj skup razlichitih nevladinih institucija dovoljno jakih da budu protutezha drzhavi, Esad Zgodic' smatra da ”Kljuchna uloga gradjanskih asocijacija u gradjanskom drushtvu i demokratskoj drzhavi jeste izrazhavanje gradjanskih zahtjeva, njihovih zhelja i potreba, s ciljem da postanu dio politichkih zahtjeva i da udju u procedure politichkog odluchivanja u institucijama vlasti”.3 Slozhit c'emo se da ono shto svako od modernih objashnjenja sintagme civilnog drushtva podrazumijeva je odgovarajuc'e djelovanje gradjana i relativna autonomija u javnoj sferi u odnosu na drzhavu, ali u ogranichenim okvirima koje postavlja zakon, u kojima mogu izraziti svoje interese, ideje i prioritete.
Ovdje bi se trebala istac'i i znachajna uloga medija kao prostora za iznoshenje zahtjeva i interesa gradjana prema drzhavi i kao prostora na kojem se trazhi odgovornost od predstavnika vlasti prema onima koji su ih izabrali. Mediji trebaju prepoznati svaki aktivizam gradjanskog drushtva i afirmisati ga uz istovremeno prac'enje efikasnosti, transparentnosti i odgovornosti rada drzhavnog aparata.
Gradjanin
Ovdje je potrebno objasniti neke socijalno-psiholoshke aspekte uspostave civilnog drushtva u Bosni i Hercegovini, kao vrlo bitne faze procesa demokratske tranzicije. Kljuchni faktor funkcioniranja civilnog drushtva, pored zakonske regulative i institucija, je gradjanin kao politichka osoba sa svojim sistemom vrijednosti, stavovima, mishljenjem. Kako izgleda prosjechan bosanskohercegovachki zoon politikon, gradjanin, na individualnom i na kolektivnom nivou, sam, u masi, ko su mu uzori i kakav je njegov sistem vrijednosti? Lichnost shvatamo kao cjelokupnu mentalnu organizaciju ljudskog bic'a koja obuhvata svaku fazu ljudskog karaktera i svaki stav izgradjen u toku zhivota4, ali i kao rezultat ukupnih drushtvenih zbivanja, chitave povijesti i povijesnog nasljedja, i konkretnog polozhaja pojedinca u drushtvu te neposrednog okruzhenja u kojemu se pojedinac socijalizira5. Ono shto bosanskohercegovachkog gradjanina najvishe karakterizira, u trenutnim drushtveno-politichkim odnosima i ekonomskoj situaciji, je nerazvijenost gradjanske politichke kulture koja je ekvivalentna trenutnom ukupnom stanju civilnog drushtva. Ili, bolje rec'i, on je gradjanin bez esencijalne supstance, nedovrshen zoon politikon, koji josh uvijek nije svjestan da je on nosilac suvereniteta, autonomni pojedinac kojem pripada politichki subjektivitet i da on iskazuje svoju volju na izborima, bira i svojim glasom odredjuje ko c'e vladati – u ime njega.
U Bosni i Hercegovini gradjane odlikuje visok stepen pasivnosti prema politichkoj situaciji, shto svakako ne ide u prilog privodjenja kraju posljednje faze tranzicijskog procesa, formiranja stvarne demokratije i civilnog drushtva. Kako sagledavati slab odziv gradjana na lokalnim i opc'im izborima? Stanje drushtvene svijesti o pravima gradjana i moguc'nosti ucheshc'a u drushtveno-politichkim procesima izgradnje liberalno demokratskog drushtva na niskom je nivou. Da li onda uopc'e ochekivati otvoreno drushtvo koje mozhemo imati samo kad pokazhete spremnost da se za njega borite, kako tvrdi Karl Popper. Nadati se da c'e se u predstojec'em periodu pojaviti politichka zrelost, te da c'e u blizhoj buduc'nosti doc'i do jacheg razvoja misli o civilnom drushtvu i potvrdjivanju gradjanina, shto c'e omoguc'iti stvaranje plodnijeg tla za kontinuiran razvoj demokratsko-liberalnih procesa chiji se znachaj ogleda u afirmaciji gradjanina kao subjekta. Kao jedna od odlika gradjana Bosne i Hercegovine javlja se i pasivnost u politichkim procesima, pogotovu na izborima gdje je odziv sve manji od izbora do izbora. Narochito je to izrazheno kod populacije mladih, shto je rezultat mnogih faktora. Naravno, razlozi politichke (ne)aktivnosti gradjana ovdje i u zapadnim zemljama ne mogu se porediti. Gradjanin na zapadu nije toliko zainteresiran za glasanje na izborima jer je prestao da traga za slobodom i jer zhivi u odgovarajuc'em standardu. Herbert Marcuse bi rekao: ”Kad raste zhivotni standard, chini se da je neslaganje s postojec'im drushtvenim sistemom drushtveno nekorisno. Zar u ime apstraktnih ideja slobode odbaciti drzhavu prosperiteta?!”.
Medjutim, opasnost neuspostavljanja ili nefunkcioniranja civilnog drushtva, participativne politichke kulture i pripadajuc'e demokratske formalne strukture mishljenja je mnogostruka. Na osnovnom nivou, bez njih demokratija ne funkcionira kako treba, i mozhe se degenerisati u neki totalitarni (ili u najboljem sluchaju autokratski) oblik uredjenja drzhave. Danas opasnost uspostavi civilnog drushtva i njegovom funkcionisanju kao i demokratskim vrijednostima ne prijeti samo od odredjenih drzhavnih i politichkih struktura, vec' se ona javlja i unutar samog civilnog drushtva. Karl Popper takodjer tvrdi da ”Ako je jedno drushtvo otvoreno, ono mora biti spremno da ima neprijatelje”.6 Potvrdu ovom stavu mozhemo nac'i i u konkretnim primjerima postojanja udruzhenja kao shto su Ravnogorski chetnichki pokret, koji gaji tradiciju fashistichkih elemenata i velikodrzhavnih projekata iz Drugog svjetskog rata i protekle agresije na Bosnu i Hercegovinu. Takodjer, u abnormalne elemente se ubraja i primjer udruzhenja Ostanak, a rijech je o organizaciji koja promovishe etnichku odvojenost i cementiranje trenutne demografske slike u zemlji nastale kao rezultat genocida i progona stanovnishtva.
Gradjansko obrazovanje
Pored porodice, u formiranju nazora o drushtvu kod gradjana, najvec'i uticaj ima sistem obrazovanja, kao institucionalni oblik politichke socijalizacije koju definiramo kao proces u kojem individua formira politichke stavove i vrijednosti, te postaje svjesna politichkih chinjenica. Tachnije recheno, shkola je mjesto gdje c'e pojedinac stec'i prva saznanja o tome shta je drzhava, shta je drushtvo, kakva je uloga gradjana u politichkim procesima i mjesto gdje c'e stec'i uvid u sistem politichkih vrijednosti. Obrazovna institucija je jedan od osnovnih medija politichke socijalizacije buduc'eg gradjanina. Tu se javlja pitanje gradjanskog obrazovanja kao obrazovanja o samoupravi i aktivnom ukljuchivanju gradjana u politichke procese i kao elementa koji c'e pojedinca u procesu politichkog sazrijevanja formirati kao funkcionalnog gradjanina civilnog demokratskog drushtva. Gradjansko obrazovanje prisutno je u sistemu obrazovanja u Bosni i Hercegovini na svim nivoima (u osnovnom, srednjem i visokom shkolskom obrazovanju) pod raznim nazivima kao shto su osnovi demokratije, gradjansko obrazovanje itd. Poseban problem je kadar koji izvodi nastavu iz tih predmeta. Treba biti svjestan da je gradjansko obrazovanje veoma bitno u ochuvanju demokratije i nachela civilnog drushtva. Ne smijemo biti previshe sigurni u robusnost demokratije i njene dugorochne vitalnosti i odrzhivosti. Margaret Stimmann Branson, pozivajuc'i se na Tocqueville-a istiche kako svaka nova generacija predstavlja novi narod koji mora stec'i znanja, nauchiti se vjeshtinama i razviti dispozicije ili stavove privatnog i javnog karaktera koje potpomazhu ustavnu demokratiju, dodajuc'i da demokratija nije mashina koja c'e sama raditi, nego je svaka generacija mora sama reproducirati.7 Stoga, znachaj gradjanskog obrazovanja ne mozhe se dovoditi u pitanje, jer su njegov rezultat informisani gradjani, gradjani sa znanjem, spremni da participiraju u uspostavi civilnog drushtva, svjesni odgovornosti ili kratko recheno sposobni za demokratiju.
Nevladin sektor u Bosni i Hercegovini i njegov potencijal
Kroz historiju u Bosni i Hercegovini moguc'e je prepoznati niz razlichitih vrsta nevladinih organizacija: od onih malih, u smislu broja zaposlenih i njihovog budzheta, preko odrzhivih do velikih fondacija. Njihove aktivnosti se krec'u od filantropije i humanitarnog rada do kulturnog, nauchnog rada itd. Izvori finansiranja takodjer se razlikuju. Neke od nevladinih organizacija finansiraju vlasti na svim nivoima, od opc'ine preko kantona do entiteta (rijech je uglavnom o udruzhenjima ratnih i vojnih invalida, veterana i udruzhenjima chlanova porodica poginulih), a neke finansiraju sami osnivachi, pri chemu se uglavnom misli na fondacije. Dio njih prezhivljava zahvaljujuc'i chlanarini, a veliki dio sponzoriraju medjunarodne organizacije, strane nevladine organizacije i vlade. Zajednichka karakteristika za sve nevladine organizacije je da sluzhe odredjenom drushtvenom vishem (ponekad i politichkom) cilju.
Rad udruzhenja gradjana u Bosni i Hercegovini prije 1992. godine bio je raznolik. Nije moguc'e rec'i sa preciznoshc'u kada je osnovano prvo udruzhenje gradjana, ali se mozhe potvrditi da su vec' u vrijeme Austro-Ugarske uprave u nashoj zemlji postojali razlichiti oblici gradjanskih udruzhenja neprofitnog karaktera. Ove organizacije su se uglavnom bavile shirenjem pismenosti, obrazovanjem, pitanjem religije, ali i shirenjem nacionalne svijesti. Etnichki orijentisane organizacije postale su vodec'e u etnichkim pokretima u Bosni i Hercegovini. Neke od njih su djelovale dezintegrativno i bile su instrumentalizirane u velikodrzhavnim projektima susjednih zemalja. Vazhnost i moc' gradjanskih organizacija chesto se zloupotrebljavala, shto se mozhe i danas vidjeti u nedemokratskim drushtvima. U vrijeme socijalistichko-komunistichkog rezhima gradjanske organizacije su chinile udruzhenja iz razlichitih polja javnog i drushtvenog zhivota, kao shto su sindikati, omladinske organizacije, izvidjachi, sportska drushtva, udruzhenja penzionera, lovaca itd. Drzhava je u to vrijeme ukljuchivala gradjansko drushtvo u sebi i formirala njegovo djelovanje. Osnovna karakteristika udruzhenja gradjana iz tog perioda je da su bila funkcionalna u smislu rjeshavanja odredjenih drushtvenih pitanja, te da su sluzhila kao sredstvo politichke kontrole. Organizacije koje su bile povezane sa vjerskim zajednicama su na samom pochetku zabranjene, ali mnoge druge organizacije koje su djelovale na lokalnom nivou su smatrane bezopasnim za sistem, kao shto su gorani, chuvari okolisha itd. Medjutim, neki analitichari smatraju da komunistichki period nije predstavljao crnu rupu za neprofitni sektor. Njegov kljuchni problem bio je ovisnost, odnosno kontrola od strane drzhave tj. partije. Prema Paul Stubbs-u kompleksnost civilnog drushtva u cjelini u socijalizmu i njegove razlike u sistemu bivshe Jugoslavije i drugih slichnih rezhima nije dovoljno istrazheno podruchje i ostavlja prostor za podrobniju analizu.8 Ipak, elementi modernog civilnog drushtva koje zauzima prostor izmedju drzhave, trzhishta i porodice, bazirano na dobrovoljnom okupljanju gradjana oko odredjenog interesa, vezano je za novije vrijeme. Nakon prvih vishestranachkih izbora 1990. godine, humanitarne asocijacije Merhamet, Karitas, Dobrotvor, La benevolencija obnavljaju svoj rad. Medjutim, agresija na Bosnu i Hercegovinu, genocid i humanitarna katastrofa na kraju XX stoljec'a sprijechili su i dalji razvoj nevladinog sektora.
Dok je u drugim zemljama Jugoistochne Evrope (u ovom periodu) razlog formiranja nevladinih organizacija bila promjena politichkog sistema i ideologije, te uklanjanje zakonskih i politichkih prepreka, u Bosni i Hercegovini taj proces se odvijao u ratnom stanju kao odgovor na potrebe gradjana. Ratna razaranja i posljeratna obnova odluchujuc'e su orijentisale ciljeve, vrstu i sadrzhaj misija mnogih organizacija. Oko 30 % pomoc'i za Bosnu i Hercegovinu troshile su UN agencije i medjunarodne nevladine organizacije, te je stoga formiranje lokalnog nevladinog sektora bio glavni zadatak.9 On josh uvijek ima malu, ali veoma znachajnu ulogu i u ovom trenutku je na niskom razvojnom nivou i nivou odrzhivosti, ekonomski slab i vec'inom ovisan o stranim donatorima. Jedan dio civilnog drushtva olichen u nevladine organizacije je nastao kao autentichna prirodna emanacija humanitarnih, a nakon agresije i unutrashnjih razvojnih potreba drushtva. Drugi dio tih organizacija je rezultat nastojanja odredjenih unutrashnjih i spoljnih faktora da se promijeni unutrashnji odnos snaga, tokovi razvoja i politike iz razlichitih domena drushtvenog zhivota. Rat je ostavio traga na sve dijelove drushtva, pa tako ni nevladin sektor nije izuzetak. Do sada je lokalni nevladin sektor proshao kroz vishe faza. Tokom rata aktivno je participirao u humanitarnim pitanjima, a nakon rata u psiho-socijalnoj pomoc'i, pitanjima mladih i zhena i kao mali partner medjunarodnim navladinim organizacijama i agencijama u procesu rekonstrukcije. Medjutim, vec'u ulogu biljezhi nakon rata u promociji civilnog drushtva i ljudskih prava i razvoju demokratije gdje izrazhava mozhda i najvec'i potencijal.
Bilo bi pretjerano i nekorektno govoriti o nepostojanju ili zamiranju civilnog drushtva u Bosni i Hercegovini i gashenju moguc'nosti za njegov dalji razvoj, ali, ako bi se mjerili rezultati razvoja asocijacija civilnog drushtva, mora se rec'i da su tome veliku odgovornost imale medjunarodne nevladine organizacije chija je misija, na osnovu koje su dobile ogromne svote novca, bila pomoc' u izgradnji lokalnih nevladinih organizacija, koje bi naspustili u kritichnom momentu prije nego postanu samoodrzhive. Stiche se dojam da su te obuke domac'eg osoblja od stranih kolega bile svrha same sebi i zarada velikog novca na lahak nachin, prije nego stvaranje uspjeshne samoodrzhive lokalne organizacije. Neki na ovu temu gledaju sa ekstremne tachke gledishta i tvrde da su intervencije medjunarodnih agencija imale namjeru da proizvedu posebne oblike kolonizacije, a ne partnerstva sa lokalnim organizacijama.10 Ako su rezultati razvoja asocijacija civilnog drushtva u Bosni i Hercegovini skromni, trebalo bi ochekivati da se oni u narednom periodu poprave, shto c'e zavisiti od mnogih okolnosti. Najvec'i rezultati su postignuti u vec'im gradovima Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Zenici gdje su domac'e nevladine organizacije znale iskoristiti obuku, od stranih kolega, u vezi sa projektnim planiranjem, pisanjem aplikacija, strateshkim planiranjem, kompjuterskim vjeshtinama i finansijskim menadzhmentom. Naravno ta obuka daje dobre predispozicije, ali nije dovoljna da garantira odrzhivost, te se od nevladinih organizacija ochekuje da gaje i razvijaju kulturu uchenja, baziranu na stalnom procesu kritichke samoanalize i prikupljaju informacije stichuc'i praktichno i teoretsko znanje u stalnim promjenama.
Takodjer, treba imati na umu chinjenicu da su neke sredine zahvaljujuc'i aktivnostima koje su u vec'oj mjeri inicirane uticajem ili angazhovanjem udruzhenja i organizacija civilnog drushtva, poput onih u podruchjima obrazovanja, socijalne i zdravstvene politike, zaposhljavanja, brojnih profesija ili ekologije, imale vec'e uspjehe u reshavanju problema nego sredine u kojima takvih vidova aktivnosti nije bilo ili su oni bili znatno slabiji.
Broj nevladinih organizacija u zemlji teshko je procijeniti, a procjene govore da u BiH postoji oko 5 000 nevladinih organizacija, gdje radi skoro 25 000 ljudi. Mnoge od njih suochene su sa finansijskim problemima, slabim organizacijskim kapacitetima, slabom medjusobnom saradnjom i shto je mozhda najvazhnije slabom konstruktivnom saradnjom sa drzhavom. Nevladine organizacije, pogotovu one iz ruralnih dijelova, su nestale ili se samo vode na papiru, shto ne iznenadjuje ako imamo u vidu da su bile ovisne o medjunarodnim finansijskim izvorima koji su se u samo 1999. godine smanjili za 50%. Medjunarodna finansijska podrshka u buduc'e c'e nastaviti oshtro da se smanjuje, tako da je buduc'nost mnogih nevladinih organizacija nepredvidiva, narochito onih suochenih sa nedostatkom informacija, geografskom izoliranoshc'u i sa nedovoljno obuchenim osobljem za pripremu aplikacija kod medjunarodnih fondova. Deshava se i to da i kada postoji finansiranje domac'ih organizacija iz stranih izvora onda to finansiranje nije uvijek i svugdje srazmjerno potrebama demokratske funkcionalne asocijativnosti i razvoja drushtva. Ipak, veliko olakshanje za prac'enje razvoja organizacija civilnog drushtva kao i definisanje njihovog tachnog broja predstavlja potpisivanje Memoranduma o uspostavi zajednichkog registra svih udruzhenja i fondacija koje su registrovane i djeluju u Bosni i Hercegovini, a kojeg su potpisali Vijec'e ministara BiH, vlade entiteta i vlada Brchko distrikta. Dosadashnjim propisima bilo je definisano da fondacije i udruzhenja mogu biti registrovani na vishe mjesta i kod vishe nivoa vlasti, te je zbog toga bilo veoma teshko kazati koliko je organizacija koje djeluju u zemlji, gdje su locirane i koji im je djelokrug aktivnosti.
Kljuchni aspekt u predstojec'em periodu, chini se, trebao bi da bude bolji odnos i saradnja lokalnog nevladinog sektora sa organima vlasti, odnosno drzhavom, i institucionalizacija tog odnosa kroz kreiranje odredjenog sporazuma, koji bi uredio buduc'u saradnju izmedju ova dva sektor u rjeshavanju potreba gradjana, a chime bi se potvrdila bitna uloga nevladinih organizacija u zemlji. Ova ideja nije nishta novo i o njoj se govori vec' izvjesno vrijeme samo shto nikad nije dovoljno intenzivirana. Vazhno je napomenuti da se mogu koristiti iskustva sa potpisivanjem jednog ovakvog sporazuma u Hrvatskoj i Estoniji, a pogotovu onog u Velikoj Britaniji koji je obiljezhio i otvorio nove perspektive za nevladin sektor i naglasio znachaj partnerstva sa trec'im sektorom u savremenoj demokratiji.11 Vladin sektor josh uvijek izrazhava nepovjerenje prema nevladinim organizacijama u mnogo sluchajeva, ali odredjene greshke za neuspjeh formiranja odgovornijeg partnerstva izmedju ova dva sektora pripadaju i nevladinom dijelu. Istina je i to da politichari ne razumiju dovoljno ulogu trec'eg sektora u drushtvu i sumnjichavi su smatrajuc'i ga subverzivnim politichkim elementom, dok ga ostali gradjani smatraju kao lahak nachin pristupa stranim fondovima. Ukoliko drzhava zaista shvata nevladine organizacije kao osnovu za razvoj demokratskih nachela i kao bitan faktor u razvoju drushtva u razlichitim podruchjima socijalnog, ekonomskog, kulturnog i politichkog zhivota, onda, bez sumnje, drzhava ima dobrog partnera u ovakvoj saradnji. Drzhava chesto nije u moguc'nosti odgovoriti na sve potrebe gradjana i ponuditi efikasnu i kvalitetnu uslugu, narochito socijalnoj kategoriji stanovnishtva. Nevladine organizacije moguc'nost saradnje vide u nekoliko oblasti u kojima bi mogle ispoljiti svoj konstrukcijski potencijal. To su: pomoc' povratnicima (zashtita ljudskih- imovinskih prava, socijalizacija, zaposhljavanje), zashtita okolisha (razvoj eko-turizma, kontrola zhivotnog prostora, angazhovanje javnosti u procesu donoshenja odluka bitnih za okolish), zdravstvena zashtita (prevencija HIV-a, pomoc' starima i invalidima i osobama koje zhive same), ochuvanje kulturnog naslijedja (podrshka neprofesionalnim kulturnim aktivnostima, ochuvanje kulturnih spomenika i razlichitosti tradicija, podrshka kreativnim kapacitetima u umjetnosti), pripreme za proces evropskih integracija (pristup podrshci finansiranoj od EU), razvoj sporta, zashtita prava nacionalnih manjina, briga o problematichnim grupama populacije (prevencija od droge i kriminala), zashtita potroshacha. Takodjer saradnju je moguc'e ostvariti i u reformi obrazovnog sistema, reformi drzhavne administracije, tokom izbornih procesa i u borbi protiv korupcije i kriminala. A koji je interes drzhave u svemu tome i koji su argumenti za angazhovanje nevladinog sektor u ovim poslovima? Dovoljno je navesti da, barem kada je rijech o ozbiljnijim domac'im nevladinim organizacijama, imaju struchno osoblje, manju administraciju i funkcionalnije koriste sredstva, a pored toga cijena rada je smanjena s obzirom da veliki broj ljudi u aktivnostima nevladinih organizacija volontira.
Svakako da pri formiranju takvog sporazuma, koji bi predstavljao novu krucijalnu fazu u demokratskom razvoju zemlje i postizanju komplementarnosti aktivnosti dva sektora u brizi za gradjanina, zbog svoje vazhnosti, treba ukljuchiti sve struchnjake iz razlichitih drushtvenih oblasti, shiru akademsku zajednicu, odnosno univerzitet kao generator naprednih ideja.
____________________
1 Leksikon temeljnih pojmova politike, Abeceda demokracije, Fond otvoreno drushtvo Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1994., str. 109.
2 Salih Focho, Lokalna demokratija u civilnom drushtvu, objavljeno u Civilno drushtvo i demokratija, Centar za promociju civilnog drushtvo, Sarajevo, 2001., str. 72.
3 Esad Zgodic', Civilno drushtvo i demokratska drzhava, objavljeno u Civilno drushtvo i lokalna demokratija, Centar za promociju civilnog drushtva, Sarajevo, 2001., str. 13.
4 Gordon Olport, Sklop i razvoj lichnosti, Katarina, Bugojno, 2001., str. 25 (definicija prema H.C. Warren and L. Carmichael – Elements of human psychology).
5 Ivan Shiber, Osnove politichke psihologije, Politichka kultura, Zagreb, 1998., str. 127.
6 Karl R. Popper, Otvoreno drushtvo i njegovi neprijatelji, Pravni centar, Fond otvoreno drushtvo, Sarajevo, 1998.
7 Margaret Stimman Branson, Uloga gradjanskog obrazovanja, Centar za gradjansko obrazovanje, Calabasas California, 1998, str. 3.
8 Paul Stubbs, Partnership or Colonisation?: The Relationship between International agencies and Local Non- Governmental Organisations in Bosnia-Herzegovina, objavljeno u Civil Society, NGOs and Global Governance, GASPP Occasional Papers No 7/2000, str. 23.
9 Zharko Papic', Medjunarodne humanitarne aktivnosti i civilno drushtvo, VKBI, Sarajevo, 1997., str. 24.
10 Paul Stubbs, str. 24.
11 Daimar Liiv, Sporazum- program o saradnji vlade i nevladinih organizacija, Centar za promociju civilnog drushtva, Sarajevo, 2001., str. 5 (Original title: Materials on Compact/Programs of Cooperation between Governments and NGOs).
|