|
Baraković je i življenjem i djelom istinski pjesnik, zaveden riječima, kao raskošnim ljubavnicama, vješt u ophođenju, u igri, u komponovanju, iskivanju metafora i brojnih stilskih figura. To čini, kao kad dragulje za dragu odabira, ili do savršenstva znalački brusi dijamante, pa je njegova poezija Umivena i gizdava, za svako, sluhom obdareno, uho prijenja, u moždanoj kori se udomaćuje, u memoriji traje…
Zanat pisca je mimo svih znanih i neznanih zanata, pisac neprestano mora biti u procesu razmišljanja, dobro izučiti artizam koji riječima daje značenja pjesnikovih misli, jer je potpuno (tumačeno po grafemama i artikulaciji) ista riječ u različitim kompozicijama višeznačna, često u suprotnosti (misaonoj i simboličko-značenjskom), pjesnik se igra i sve u igru svjetlosti, mraka i sjenki, smijeha, ravnodušnosti, suza, sumnji i straha pretače, u strast uobličava. Meho Baraković njeguje moderan pjesnički jezik, slobodnu formu, vitalne kompozicije, samosvojnih pjesničkih figura, njemu i u hladnoj Švedskoj, gdje je more samo za losose i razglednice ”metafore mirišu na more”, ali ono mediteransko, dubrovačko more! i, zaista, treba čestitati izdavaču ”Kujundžić” iz Lukavca za dobro odabrano djelo koje će svakako doprinijeti njegovom ugledu i izdavačkom renomeu.
Kamen i voda (ta dva vječita simbola) u Barakovićevoj poeziji su smisao življenja i trajanja, nešto što se neprestano obnavlja i stameno traje, pa i ljudi poprime te osobine, jer jedino tako i mogu opstati, kada vrijeme poludi, zlo se namnoži, mržnja postane zakon, a prokleli ljudi se, žedni krvi, u demone pretvore: ”Rano / u istinu prerano je Smrt došla / da Te odvede iz Života u predjele Tame… / Sada je sve Umuklo / i ostala je Praznina sa kojom se Živi / sa kojom mora da se Živi / i Traje…”
Glas, slovo, slog-riječ, ono je što čini sveukupnu svjetsku književnost, a glas, zvuk, ton-muziku, ali umjetnik je taj koji od tog, svakom na raspolaganju, od Boga datog materijala, pravi umjetnost. Pa zar to, istinski, nije igra? Ta znamenja je Baraković veoma vješto, sa mnogo senzibiliteta, utkao u svoju poeziju i, tanano, izoštrenog sluha, osluškuje sopstvene riječi (to samo rijetki mogu) da bi bio potpuno siguran, posve svjestan kakve mu poruke, znakove, signale ta poezija šalje iznutra, osluškuje eho vlastitog bića, kako bi što jasnije raspoznao odašiljače zvukova, tonova, glasova, jer oni dopiru iz najtananijih čula sopstvenosti, iz samog korijena, iz klice sopstva, a oni gromoglasni, koje odšilje opštost, ne mijenjaju intimitet pjesnikovih čula, niti čulnost njegovih osjećanja. No, ono što se zbilo pred prenapregnutim očima punim straha, iz kojih bol previre, ne može da se potisne u potsvijest – u moždanu koru se nastanilo i traje, a pjesnik želi da sva zla zaboravi, da živi novi život, novi život u novoj sredini, iako u Tuđini, ipak ljubavlju osmišljen: ”a On taj Sijedi čovjek / u svome Zanosu i svome Sljepilu / hoće da sagradi Grad / sasvim novi Grad / u svojoj poeziji / u svojoj utrobi da Grad sagradi…”
”Da starim / da mi osim kose sijedi i duša / da ću možda i umrijeti na sjeveru Evrope / u nekim švedskim hladnoćama / u nedorečenim stihovima nenapisanih Pjesama / sve je moguće / … / Osim što Starim / i što mi se oči lijepe za Beskraj / stalno priželjkujem susret sa Smrću…” I pored veoma naglašenog optimizma, koji izvire iz ljubavi kojom se pjesnik nadahnjuje i hrani, u Barakovićevoj poeziji prisutan je i strah od smrti! Strah da ne umre u tuđini, jer kolikogod gostoprimstvo iskazuje punog srca i nastoji da stvori najoptimalnije uslove za život i omogući, ne samo stvaraocima, već svakoj jedinki, svakoj ličnosti da se iskaže svim svojim bićem, mogućnostima talenta i sposobnošću kreativnosti, ipak je u tuđini tuđe – oko srca ostaje ona izmaglica, hladnoća, ostaje zebnja, ne dozvoljavajući da strah bude zaboravljen, ili bar u potsvijest potisnut, ne dopušta da se bol preboli, ili makar melemom ljubavi ublaži, da se srce izvida i iz sjećanja potisne sav onaj jad, užas, slike devetog kruga Danteovog pakla u Bosni osmišljene, koje, ne samo u pamćenju, u svjesnom trajanju svijesti o svim pričinjenim zlima, mržnji najbrutalnije iskazanoj i bolu nanešenom, već i u vidu traje, u oči se nastanilo i nikako razuman čovjek ne može da za sve to postane slijep, da obnevidi, da mu amnezija mozak parališe – kako pobjeći od slika zvijeri koje kolju, siluju, pale i zlom se kao Božjom milošću naslađuju dok ih blagosilja patrijarh s imenom Sveca – te slike u očnom vidu, u umu, u svijesti nastanjene traju, nemilosrdno grizu, ujedaju, mrve čovjekovo tijelo i duh melju, sve se raspada, u prah pretvara i sipi, kao kad iz greda, iz tavana, iz pauznica pradjedovske kuće, crvima izrovanih bezbrojnim kapilarnim tunelima sipa pada po tijestu pogače dok ga brižna majka mijesi. U tim trenucima tišine, kada oči žele da se iza kapaka sakriju, čovjeka i njegov um u crvotočinu, u biće razdrte nutrine slike užasa viđenog pretvore, i baš to tako i toliko željeno smirivanje, žudnja za snom, za mirom, težnja da sve bude zaboravljeno – rasplamsa se, ne viđeni, već doživljeni film užasa, u kojem je Mehov nevini narod stradao, kao što žar na zgarištima domova, pepelom zatrpan, i najmanji povjetarac razgori, tako se, dok se želi, ili makar sluti, miran počinak, odmor od nepodnošljivog tereta, pjesnikova svijest, opterećena viđenim i proživljenim zlima, razbukti, u klupko pomamljenih zmija se uobliči, nemir sjećanja opsijeda čovjeka, kao daje već lješ u mraku vlažne rake, pa crvi došli na gozbu – nemir traje, smiraj se i ne sluti – čovjekova svijest i savjest ne dozvoljavaju da zlo bude zaboravljeno.
Pjesnik želi da prašta, da se od zla izliječi, traži melem za neprebol rane: ”Vjeruj travama / ljekovitim i mirisnim Travama / Ono što si očima vidio / Ono što su ti uradili samo zato što si Čovjek… / Zaključano / u Bolu i Vidu sve je zaključano…” Ili: ”Sve što zapišem / kao da je iz neke Tame došlo / i sve liči / i sve govori / o Tami iz koje je došlo / a ne o nama / koji smo se Tamom hranili / i umivali…”
Pjesnik se ispovijeda: ”dugo zaista dugo sam / sav okrenut Smrti”. Da li je ta Barakovićeva opsjednutost posljedica proživljenog tokom posljednje decenije dvadesetog stoljeća, ili je to zbog boravka u tuđini, usamljenosti (mada usamljenost jake čini još moćnijima, a slabe slama), što li? Zbog godina?! Ne bi smjelo biti (Mehu je tek šezdeseto ljeto, a ovom Mladiću koji ispisuje ove redove o njegovoj poeziji Osam više!). Ne znam kako da to objasnim, tek pjesnik je istinski opsjednut smrću!? Ta kob provijava čitavom ovom (izuzetno dobrom) knjigom – u Barakovićevu poeziju se nastanila i odomaćila kao nevjesta u domu kojem je već dvoje djece rodila! I u takvim okolnostima ljubav se događa, zapravo rađa, njeguje, jer čovjek, ali Čovjek i postoji da bi ljubavlju oplemenjivao, da bi ljubav darivao, da bi se ljubavlju hranio, jer jedino ljubav može da bude istinski melem i za neprebol rane i jedino pravi lijek duši umornoj od Mraka: ”Samo ti znaš / Zašto baš Stockholm / i mali Trg pred tvojim očima / Ova Čudesa / kojih je puna stara ljubavna čitanka / i nama se Događaju / i mi u njima Sagorijevamo / Reci Ljubavi / da je još jedno stockholmsko popodne / bilo Nestvarno / Nestvarno”. Ali, ranjeni, prestravljeni, u smrt zagledani pjesnik i kad njeguje ljubav, i kad je rasplamsava, i kad mu ljubav donosi dosanjavanu toplinu Mediterana ostaje da strahuje, da zebe, jer: ”Gospođa Jonsson / gospođa Elvira Jonsson / zapravo ništa ne zna o malom gradiću na Jugu / dolje u Bosni / ništa ne zna o Trebinju / koji jedino Liči na Mene”.
Pjesnik je začuđen, zagledan u tamu minulih vremena, stravljen, nesiguran i u sadašnjem vremenu, jer tuđina i sa Toplim smještajem, sa ljubavlju i pažnjom, ipak je samo tuđina – ostaje da zjapi praznina između pjesnika i otadžbine, možda je baš to poriv, uzrok koji razbuđuje strah od smrti koja je neprestano prisutna, jer i smrt je u tuđini drugačija, iako si tamo dospio da bi pobjegao od smrti kojom su ti prijetile podivljale zvijeri, opčinjene strašću vreline uzključale mržnje, zvijeri zaljubljene jedino u kamu, u vrisak djece, u plamen tuđih domova, u ruševine gradova, njihov je smijeh rez kame i grom granate, koje blagosiljaju demoni u crnim mantijama, vitlajući krstovima od zmija i mržnje ispletenim.
Sve to ostaje u svijesti pjesnikovoj i ne može da ga se oslobodi, a kako i bi poslije tolikog zla nanešenog njegovom nedužnom narodu: ”Od Bola se oblikuje krošnja / i u kasnim popodnevnim satima / kao na Nešto u tvojoj Krvi / Cvjeta”. Usamljenost i strah sve snažnije oživljavaju neizvjesnost, tugu, zapravo, otvaraju neke, doskora nepoznate vrtloge u duši pjesnikovoj. Tako malo treba da zakiši, da se bujica pokrene: ”u Bollnäsu kiša bez kucanja / ulazi u moju malu Pjesničku usamljenost / i Razara me iznutra / i bez milosti / dodiruje Ranjiva Mjesta / tako da moja ljubičasta Bol / upravo u toj Kiši ima Smrtnog sagovornika”.
Pjesnik neprestano druguje sa strahom, sa njim je veoma intiman, osjeća ga u vlastitom biću, u bilu, u beonjačama njegovim se nastanio – strah ga, kao sopstvena sjenka, neprestano prati, klija mu u malom mozgu, moždanom korom se kao raskošnim plaštom zaogrće, strah je njegov ustrajni pratilac: ”Živim / živim na kašičicu / sa vrlo malo Kiseonika / i puno puno ljubičaste Neizvjesnosti / u kojoj i spavam / i iz koje se svakog jutra Budim / premoren / umoran od nerazumljivog Sna / i Straha”.
Kao i svaki istinski stvaralac i pjesnik je osobena ličnost, specifično biće, po prirodi je optimista, human i zaljubljen, ljepotu dosanjava i grijehe prašta iako slike zla ostaju u podsvijesti da traju, da se bude i nemir donose, pjesnik i ptice oslobađa grijeha što su svojim oštrim krilima, u nestašlucima igre, nemilosrdno vazduh sjekle, ostavljajući izmaglicu da ljubičasto krvari, dok pjesnik suncokrete zalijeva, jer laste će se iz toplih krajeva vratiti, da makar malo smijeha donesu, da u pjesniku snove mediteranske pokrenu, odnjeguju mlade i ponovo se toplini vrnu… I tako do beskonačnosti: kao voda, kao svjetlost, kao dani – u krug jedan sve se kreće.
Svjestan čarobne moći kruga, iako opsjednut strahom i smrću, ali i ljubavlju opčinjen, pjesnik zna da samo iskreno prijateljstvo liječi, ili bar zaljećuje neprebol rane, zato i savjetuje: ”Ostatak Vremena / kao i ostatak Života / provedi / u traženju prijatelja / koji će željeti da o tvojoj Bolesti / znaju sve / znaju više / nego što piše na bolesničkom / Kartonu”.
U Londonu, 30.5.2005.
|