|
Izložbom u galeriji MAK u Sarajevu, naš prijatelj i kolega Ahmed Džuvić ne predstavlja svoja arhitektonska ostvarenja po kojima je poznat, niti je to prikaz neke faze likovne meditacije, – već naprosto sebe! Različite tehnike rada, ne čine izložbu disperznom. Jer, svoje vjerovanje iskazano vrijednim arhitektonskim djelom pretače u elementarnu misao i grafički znak. A znak, lišen predmetnosti, izražava čistu misao.
Ono što je bilo u osnovi arhitektonskog promišljanja jeste prostor. Na toj odrednici nastala je teorija arhitekture.
Nepoznavanje jezika umjetnosti, ili uskraćenost za spontano dejstvo, najčešće vodi nesporazumu. U sretnom spajanju bića umjetnosti i bića čovjeka, začetak je kosmosa… Ali, sve dok ne doživimo taj čudni spoj ili bar ne postanemo njegovim svjedokom, neće nam biti jasna ontološka značajka fenomena umjetnosti.
Kreativna energija umjetnika uvijek je moguća osnova za uspostavu novog kvaliteta osjećajnosti i egzistencije. Osim što ”proizvodi” ta djela, proces je i oslobađanje ljudskih potencijala. Umjetnost se rađa posredstvom snažne volje čovjekove psihe i emocija, ili ostaje zauvijek potisnuta u sferi njegove neizrecivosti. Tako se stvaralac iskazuje u vječitom premošćavanju između ”osjetiti” i ”razumjeti”.
Umjetnost ništa ne dokazuje; ona pokazuje stanje duha. Jednako tako, umjetnost ne može biti argumentacija, već zahvat u vrelo tkivo života i mašte, transponirane u meta jezik umjetnosti. Da misao ima i treću dimenziju, kod arhitekte je to doslovno. Očito potvrda toga je i ova izložba. Trag čovjekova uma i ruke, od iskonskog čovjeka pa do Ahmeda Džuvića, jeste na istom tragu slojevite misli i govora svjetlom i formom. Na neki posredan, ali jasan način oslikava kreativan proces stvaralaštva. Zato je ovo izloženo djelo autobiografski zapis koji svjedoči da je upravo to bilo polazištem njegova rada, a uspjesi tog djela počivaju na apsolutnim vrijednostima oblikovanja i stvaranja prostora, tj. recipročnog odnosa oblik-prostor.
Mada izloženi eksponati ukazuju na visoke likovne kvalitete, to je zapravo autorski kredo lišen naglašene dokumentarnosti, ali je time cjelovito oslikan njegov profesionalni opus, kao precizan odraz individualne duhovnosti. U toj relaciji, ova izložba ne pokazuje samo danas predstavljene eksponate, već daje okvire unutar kojih se jasno poima njegovo dosadašnje arhitektonsko djelo. Način promišljanja prostora kao takvog, a bogato elaboriran ovom izložbom, zapravo je okvir unutar koga je određeno svako njegovo djelo. Ovu izložbu slobodno možemo smatrati autobiografskim zapisom onih motiva koji su bili duhovni predložak svakom njegovom arhitektonskom ostvarenju…
A danas, kada je i proces ostvarenja djela gotovo jednako vrijedan onom konačnom, to je najbolja potvrda onog što zovemo dijalogom, na čemu je egzistirala arhitektura od nastanka do danas.
|