|
Paradoksalne odluke međunarodne zajednice nisu ništa manje ni u domenu unutrašnjeg uređenja zemlje: ona priznaje suverenu Bosnu i Hercegovinu i njen istorijski kontinuitet, ali legalizuje dvije države (istina, ne kao međunarodne subjekte) u Državi; međunarodna zajednica, uz pomoć UN, proglašava zaštićene zone u Bosni i Hercegovini, ali ne poduzima nikakve mjere (osim monitoringa) da bi ih zaštitila, međunarodna zajednica traga za licima optuženim za zločine počinjene po komandnoj odgovornosti, a stotine ubica i koljača su još uvijek na slobodi i obnašaju razne funkcije u Bosni i Hercegovini i drugdje. Međunarodna zajednica ignoriše pozive preživjelih iz Srebrenice da se utvrdi uloga ”plavih šljemova” u pokolju iz jula ’95. A prema svim dostupnim dokumentima, za genocid u Srebrenici odgovornost snose isto toliko i predstavnici međunarodne zajednice koji nisu spriječili masakre, kao i Mladićevi zločinci. Ti su paradoksi izraz nekoherentne vanjske politike u međunarodnoj zajednici: interesi i strategija Amerikanaca nisu bili isti kao interesi Rusa, Francuza ili Engleza; svi su se međusobno razlikovali kao što su se razlikovali i stavovi njihovih vlada. Te političke razlike za Bosnu i Hercegovinu imale su fatalne posljedice.
Pozivajući se na navedene činjenice i analizirajući misiju međunarodne zajednice na Balkanu, a posebno u Bosni i Hercegovini, postavlja se logično pitanje: šta Evropa želi da postigne na svom jugoistočnom poluostrvu? Za posljednjih deset godina pokazala je da želi pacifikaciju regiona; u tome je njen vojni projekat ostvario pun rezultat. Civilni organizmi međunarodne zajednice (OHR, OSCE) nisu uspostavili ni trajan ni pravedan mir, nisu osigurali vladavinu prava i funkcionisanje zajedničkih ustanova, nisu stvorili osnovne pretpostavke za normalan opstanak suverene države, nisu reformisali političke i društvene strukture u cilju jačanja svijesti o građanskom društvu, nisu omogućili povratak izbjeglih i raseljenih lica niti su njihov povratak učinili održivim – ekonomski i bezbjedonosno, nisu priveli pravdi ni najznačajnije ratne zločince. Jednom riječju, nisu stvorili pravne i političke pretpostavke koje bi garantovale trajan mir i jačanje onih snaga koje se zalažu za vladavinu prava i za približavanje evropskim i atlantskim integracionim tokovima.
Jedan od osnovnih paradoksa politike koju međunarodna zajednica sprovodi u Bosni i Hercegovini, jeste nedostatak strateške vizije razvoja političkog, ekonomskog, kulturnog sistema; to je politika bez ideološke vizije, bez ”učene nade” (docta spes), bez otvorenih horizonata; njen operativni krug, obilježen pragmatičkim akcijama i palijativnim rješenjima, ne obuhvata dublje istorijske i kulturne slojeve niti definiše specifične uslove razvoja regija na Balkanu koje kontroliše međunarodna zajednica. I u proteklom ratu i, danas, u nestabilnom miru, međunarodna zajednica uvažava činjenično stanje, a zanemaruje pravno, etičko i kulturološko stanovište. Čak i kad bi uspjeli njeni projekti i ciljevi (za koje se još ništa pouzdano ne zna), rezultati ne mogu biti isti, na primjer, na Kosovu i u Bosni i Hercegovini. Stoga ni mjere koje predstavnici međunarodne zajednice preduzimaju i primjenjuju ne mogu biti identične na svim teritorijama koje nadgledaju.
Najzad, međunarodna zajednica ima ogromne moralne obaveze prema Bosni i Hercegovini: ako je Bosna i Hercegovina u ratu ostavljena da se sama brani, ona danas ima pravo da od nje zahtijeva pomoć u nalaženju svog puta obnove i svoga mjesta među državama ujedinjene Evrope. To znači da stvori pretpostavke za jačanje demokratskog duha i osnova civilnog društva, za brži ekonomski napredak. Bosna i Hercegovina očekuje od međunarodne zajednice da joj pomogne kako među evropskim državama ne bi doživjela sudbinu ekonomskog protektorata kolonijalnog tipa, nego da svoje potencijalne i realne mogućnosti pretvori u šansu za ravnopravnu saradnju, povezujući kao značajno geopolitičko i kulturno-civilizacijsko raskršće – jug i sjever Evrope, Istok i Zapad.
|