|
Jusuf Nikshic', Mostarcima poznatiji kao Jusa, akademski slikar svoj je radni vijek posvetio ovom gradu, njegovoj ”nepresushnoj” svjetlosti, plavetnilu koje razgaljuje dushu, kaldrmi koja zvoni dok hanumice trche kroz avliju, liku majke, kamenu i njegovoj bjelini, pejzazhima… Shipku… kao neizbjezhnom motivu mostarskih, hercegovachkih, umjetnika.
Namjerno izostavljam most, jer znate i Vi… to je poseban uzhitak slikati… Most koji c'e nas nadzhivjeti…
Jusa je persona s kojom, chim sjednete imate utisak da zhivite vrijeme koje niste stigli upoznati i na trenutak se prepushtate… Jer ima tu svega za chuti… preprichava mi zashto su sve slike Mehe Sefic'a bijele… Tajna je, otkriva mi Jusa, u poimanju boja. Je li nebo plavo? Neretva zelena?
Dok mu u stankama promatranja zapochetog ulja na platnu, dogorijeva sarajevska Drina, koje se ne odriche ni u ovim godinama, razgovaramo o boji.
Konstatujem da preferira zelenu i crvenu, sada josh vishe nego inache jer, s godinama nekih se boja odrekao.
Kako smo se u razgovoru dotakli i rijeke podno nashih pogleda pricham umjetniku sada vec' anegdotu iz Lichnog iskustva: … ”Trazhim vec' danima zelene plochice za potkrovlje u koje trebam useliti u svojoj kuc'i. Preumorna od cjelodnevnog trazhenja … odluchujem da c'e za danas biti ovo zadnja radnja u koju c'u uc'i i objasniti koju boju plochice trazhim. Zelenu, kao boja Neretve!” – odmah skratim.
A prodavachica, stara Mostarka koja me poznaje, kazhe brzo: ”Gospodjice Ines, je l’ prije ili poslije kishe…?”
Umjetnik, dok se smije mostarskim liskalucima koji nastaju i kad kupujete plochice, nadovezujuc'i se na temu, objashnjava kako josh niko nije odredio boju Neretve i dok je svijeta i vijeka bash i nec'e. ”Prirodna poznaje 114 nijansi zelene boje ali nashe ochi vide samo nekoliko.” iznosi struchni podatak.
|