Dejvid Lister je kroz djechachka mashtanja prihvatio iluziju te plemenite i uzaludne potrage, dodushe, uz obrazlozhenja u koja je teshko povjerovati. Prisjetio sam se da mi je nekom prilikom, dok je sa ochinskim obzirom unosio saksiju sa cvijec'em u studentsku sobu, rekao ovu misao:
– Postojanje Herbarijuma besmrtnih biljaka (dobro, znam da u to ne vjerujesh i da mislish da je to shto sam vidio, zapravo, moja djechachka uobrazilja, ali, za chas, dopusti sebi malo teoretisanja), dakle, postojanje biljnih besmrtnika na taj svijet baca, priznac'esh, sasvim drugachije svjetlo. U nashem svijetu postojali su ljudi koji su tvrdili da su vidjeli ovaj ili onaj oblik ili manifestaciju ”nashih” besmrtnika i sasvim impresivan broj smrtnika kroz historiju drzhalo je to sushtom istinom. To shto sam vidio dokazuje da na Zemlji postoje dva svijeta razuma, vjere, patnje i nade. Svijet biljaka nalikuje nashem svijetu, mada su kategorije razuma i duha koji ga prozhima za nas nesagledive i nerazumljive. Moje tvrdnje za sada su plodovi mojih osjec'anja, ali, jednog dana kada budem o tome pisao knjigu nadam se da me zhivot nec'e lishiti uvjerljivijih dokaza.
Njegove tvrdnje i vjera sa mnoshtvom zanimljivih i chudesnih impresija o biljnom svijetu, uz poshten sud mogli bi se ocijeniti kao dragocjen dar i povod za mnoge stranice mojih romana i pricha u kojima su najumniji likovi bili u najnjezhnijem odnosu spram biljaka kao ”chudesnih stvorenja”. Uglavnom se radilo o potrazi za blazhenstvom i spokojstvom u drushtvu ljepote i mirisne tishine. Poslije chitanja jedne moje priche Dejvid Lister nije se libio da suptilno psiholoshko ”povlachenje u sebe” glavnog lika protumachi u korist svojih teorija.
– To je neoprostiva povrshnost, dragi prijatelju, govorio bi zadovoljno. – Zbog chega smo u djetinjstvu mrvili prstima otrgnute listove i dugo ih mirisali!? Ta ekstaza kada prolazimo pored ruzhinog grma, bokora ljubichica, majchine dushice, mente, celera ili charobne lavande! Zar se sam Balzak nije prvi zapitao ”Mirisi su mozhda ideje!?”, dok je odista indikativno kakve je asocijacije o mirisima imala jedna golema i suptilna pjesnichka velichina kao Bodler. Zbog chega ne uchiniti i taj posljednji preostali korak? Povjerovati da je to autohtoni svijet duha svjestan svoga postojanja izrazhenog u mirisima koji su njegovi glasovi, jezici, misli o zhivotu i tragovi zhivota. Zashto bi i dalje pristajali na tu samoc'u u ovom ocharavajuc'em svijetu sa tom bolnom spoznajom da je u nashem intelektu neka chudna i nerazumljiva praznina.
Tri godine poslije, u novembru 1968. godine primio sam drugo pismo, ovaj put iz Nigerije. Stajalo je u sanduchetu vishe od dva mjeseca tokom kojih sam iz Pariza izvjeshtavao o studentskim nemirima. Na drugom listu, kao ilustracija u nekoj knjizi o biologiji, bio je dosta grub crtezh biljke ispod kojeg je pisalo: ”Nashao sam prvi trag mojoj Floris amortalis”.
Umoran od zatalasanih i buntovnih ljudskih gomila pomalo sam mu i zavidio. Tih mjeseci vjerovatno bi sa vec'im interesom chitao stranice kojekakvih realistichkih romanesknih trilogija, chiju dosadu bi danas ublazhilo poneshto ironije koju bi darezhljivo nametnula razumna pretpostavka da c'e tu vrstu proze u buduc'nosti najbolje pisati dokone domac'ice i ostarjele glumice. U pismu je potanko i nashiroko obrazlagao odgovor na moju davnashnju napomenu u vezi sa hipotetichkim Herbarijem besmrtnih biljaka koji je bio chesta tema njegovih monologa. ”Valjda si mogao zapamtiti izgled barem jedne od besmrtnih biljaka. Ko zna, mozhda je i nadjesh”, lakonski sam rekao. I tada je tvrdio da je uspio zapamtiti jednostavan i prekrasan izgled biljke sa sedme stranice.
Njegova snazhnija posvec'enost i nova ubjedjenja nisu me mnogo iznenadili. Bilo mu je svojstveno da ide dalje, kao, uostalom, i meni. Negdje na rubu neke africhke prashume on je nashao biljku koja je po mnogo chemu nalikovala onoj koju je nosio u pamc'enju: ”Snjezhnobijeloj krunici cvijeta, pisao je, nedostaje azurni vijenac od chetrnaest vanjskih latica, na tankom stablu nedostaju tri lista, dok na korijenu ove biljke postoje dva sic'ushna izdanka vishe. Moj ideal i cilj ne lebde vishe u apstraktnim pauchinama misli, nego u stvarnom svijetu koji buja od snage i tezhnje da se odrzhi pod suncem”.
Nakon toliko godina gorko sam se osmijehnuo. Roman koji sam tih godina objavio uz prva slabashna, ali opojna zvona slave govorio je o nechem slichnom. Jedna mlada i zanesena generacija povjerovala je, po navici, da je moguc'e pronac'i puteve do slobode i srec'e za sve ljude.
Kao radoznalom novinaru i piscu tokom slijedec'ih godina nije mi promakao niz zapazhenih tekstova Dejvida Listera u uglednim nauchno-popularnim chasopisima. Napisao je i nekoliko scenarija za televizijske serije o velichanstvenom chudu zhivota na Zemlji i stravichnom chudu ljudske svireposti i bezdushnosti sa kojom se taj zhivot unishtava i unakazuje. Moram priznati da je bio originalan kada je za moto najznachajnije i najgledanije serije uzeo mashtovitu metaforu Oskara Vajlda na kojoj pochiva njegov roman ”Slika Dorijana Greja”.
”Kako sada stvari stoje Priroda upravo nalikuje takvoj slici, osudjenoj da stari i propada pod tochkovima civilizacije, da postaje sve ruzhnija, sa svim odvratnim tragovima grijeha chovjeka usrec'enog satanskom pogodbom da, zauzvrat, ostane vjechno mlad. Da bude kao bogovi Grchke vjechno snazhan, brz i veseo. Sa svojim duhom da odlazi na nezamisliva i tajna mjesta, dok Priroda treba da se pomiri sa ulogom magijskog ogledala dushe koja se raspada – ogledala u koje se gleda sa napregnutom pazhnjom, a kadkad i sa chudovishnim i uzhasnim ushic'enjem”.
Teshko mogu izgovoriti imena nekih zabachenih naselja na rijeci Amazonu iz kojih mi je tokom 1972. i 1973. godine poslao nekoliko pisama. Prva tri napisao je u neskrivenom uzbudjenju i radosti. U svakom je bio crtezh biljke, ali sa vidnom dopunom i izmjenom nekih detalja.
”Osmotri ovu krunicu cvijeta koju sam obojio za tvoje ochi, dragi prijatelju, chitao sam u jednom od njih. Zar nije savrshena! Ne, Priroda me nec'e iznevjeriti. Slichnost je postala gotovo frapantna. Ovoj biljci koja raste u ovim vlazhnim krajevima vec' prilazim sa duzhnim strahoposhtovanjem. To je vec' isti rod i vrsta. Dva lista koji nedostaju i jedan korijeni izdanak uvjeravaju me da sam na domaku cilja. Ipak, ako ona, Floris amortalis, ne raste u prashumama Afrike i Amazonije, priznajem da nisam previshe siguran kamo bih dalje poshao”.
U posljednjem ”amazonskom” pismu iz decembra 1973. godine bilo je neskrivene gorchine i ljutnje. Prisjetio sam se nekih novinskih izvjeshtaja o njegovom naglom i neochekivanom povlachenju sa podruchja bioloshkih nauka kojima se bavio. Sa novinarskom sklonoshc'u za skandale to pismo sam pazhljivije prochitao. U njemu je prvi put pomenuo svoje zhivotno djelo: ”Knjizhica sa sumnjama u pogledu shvatanja zhivota biljaka”.
Rechenice su odisale razocharenjem neshvac'enih i usamljenih dusha. Nema tog pisca kojem je sudjeno da se sam probija kroz barushtine lazhnih vrijednosti i koji c'e ravnodushno prochitati slijedec'e redove: ”Iako me skepsa nikada nije napushtala, teshko podnosim ovaj udarac sudbine. Niti jedna od pet redakcija najuglednijih chasopisa nije htjela shtampati neka vazhna poglavlja moje knjige. U odgovorima koje sam dobio izrichu se pohvale za moj dosadashnji trud, ali i hladna sugestija da sam ovoga puta zakorachio u podruchje koje ne pripada nauci, nego fantastici. Pa shta!? Zar nije oduvijek bilo tako!? Zar nije oduvijek onima poput mene sudjeno da chine nedozvoljene stvari, da napuste svijet u kojem su do tada radili i da odu ”s onu stranu ogledala” kako bi tamo preduzeli uznemiravajuc'e, ali djelotvorne pokushaje sa ciljem da svijet temeljitije objasne i ljudsku spoznaju proshire!?
Sjeti se shta sam ti nekada prichao o orhidejama. U biljnom svijetu na evolucionom stepenishtu njihova mjesto identichno je sa onim koje ljudska rasa ima u zhivotinjskom svijetu. Chemu ta bozhanska ljepota i savrshenstvo!? Uchinio sam ono shto su uradili najvec'i matematichki umovi. Prenio sam nashe zakone u njihov svijet i shvatio chudo.
Svaka odnjegovana individualnost ima vishi cilj. Shekspir je znao puno ironichnih stvari o ljudskoj psihologiji, ali nije smatrao suvishnim istac'i da je chovjek uistinu lijep i graciozan stvor. Chovjekova ljepota vec'a je od chovjeka, nadopunjuje ga Paul Eluard. Ljepota je oblik genija, jer nju nije potrebno objashnjavati. Ona pripada velikim chinjenicama svijeta, kao suncheva svjetlost. Ona raspolazhe bozhanskim pravima suverenstva. Tvrditi da je bozhanska ljepota orhideja posljedica puke tezhnje da privuche raznorazne ptice i insekte oprashivache, isto je shto i trazhiti razloge ljudske ljepote i sklada chovjekovog tijela u hrani ili uzgajanju domac'ih zhivotinja. Bog i Svemir ne prelaze uzaludno nezamislive staze od milijardi godina. Zemlja vec' pliva u aurori nekog zadivljujuc'eg razuma i duha biljnog carstva kojem treba tezhiti tako shto c'e traganje za njim i harmonija sa njim biti jedno te isto. Ljepote i blaga zemlje, vode, vazduha i sunca nisu samo ono shto mi znamo i osjec'amo. To je nesagledivo i nepojmljivo iskustvo biljaka, velichanstvena povijest onih za koje pjesnik kazhe da ”idu do smrti i natrag i chine vrijeme potrebnim”. Da, mirisi cvijec'a jesu saznanja i ideje, vjerovatno i umjetnost i, mada je nemoguc'e porediti jezike dvaju nashih svjetova, slutim da mi sanjamo isti san pod zvijezdama”.
Ostatak zhivota Dejvid Lister posvetio je radu u humanitarnim organizacijama. Ponovo se vratio u Afriku na krvava ratishta Ruande, da bi poslije nekoliko godina dospio na Bliski istok. Zhelja da pronadje besmrtnu biljku nikada nije zgasla u njegovoj nemirnoj i tragalachkoj dushi.
Kada sam otvorio posljednje pismo ugledao sam uistinu najraskoshniji crtezh biljke kojom je bio opchinjen. Ispod njega krupnim slovima ispisanim zelenim flomasterom pisalo je: ”Na domaku sam, stari druzhe! Ovdje, u Bagdadu, na obalama blagodarnog starog Tigrisa raste vrsta chiji ti crtezh shaljem. Zamisli moju srec'u. Nedostaje joj tek jedan list, onaj do same krunice cvijeta, pa da bude Floris amortalis. Toliko bih se radovao da nije tako mnogo nemira, patnje i nesrec'e oko mene. Hoc'e li ljudskim nesporazumima i sukobima ikada doc'i kraj!?”
To je napisao dva dana prije eksplozije podmetnute bombe koja mu je odnijela zhivot. Tokom proljec'a slijedec'e godine uobichajio sam cheshc'e posjec'ivati njegov grob. Oko omalene mermerne kugle sa njegovim imenom koju sam postavio svakim danom sve vishe je bujala trava i razno cvijec'e. Za lijepa vremena ponio bih sa sobom njegovu ”Knjizhicu sa sumnjama u pogledu shvatanja zhivota biljaka” duhom zaronjen u dvije tugom prozhete ljepote: raspjevane prirode i chovjekove ljubavi prema njoj. Na jednoj od njenih stranica bio je i crtezh Floris amortalis, upravo onakve kakvu je vidio u Herbarijumu besmrtnih biljaka.
Da li ima neznane vlasti nad hirovitoshc'u proljetnih razvigoraca koji nose mirise, mozhda misli i ideje biljaka koje je slutio Dejvid Lister?! Dok sam nekog majskog nedjeljnog jutra stajao nad njegovim grobom, iz mojih drhtavih starachkih ruku ispala je njegova knjizhica. Vjetar je prevrnuo nekoliko stranica da bi za trenutak ugledao onu stranicu sa crtezhom Floris amortalis. Svrnuvshi pogled sa crtezha, ukochih se od iznenadjenja. Neposredno pored knjizhice, u bujnoj zelenoj travi, ugledao sam biljku istog izgleda. Azurnobijela krunica, oblik listova i korijenja, visina, sve je bilo isto. Poslije pazhljivog ispitivanja zakljuchih da osim nje nema drugih biljaka njene vrste u okolini groba. Gledao sam je sa nevjericom. Da li je to zaista besmrtna biljka za kojom je tragao Dejvid Lister?
Postojao je samo jedan nachin da se uvjerim u to. Vadec'i je pazhljivo iz zemlje zajedno sa korijenjem morao sam duboka u sebi ushutkivati glas onog tvrdokornog nevjernika i skeptika koji je, inache, ispisao vec'inu mojih knjizhevnih i novinarskih tekstova. Vrativshi se kuc'i ostavio sam je na kuhinjskom stolu. Neko vrijeme sam je zadivljeno posmatrao. Bijashe odista prekrasna i jedinstvena, uvjerljivo dostatna za vjechni nezaborav.
Neko je napisao da je zhivot neodgonetljiva zavjera otkric'a i iznenadjenja. Teshko mogu opisati ono shto sam osjec'ao sutradan, kada sam se uvjerio da je biljka blistala jednakom svjezhinom. Preplavio me je osjec'aj uzbudjenja i strahoposhtovanja. Da li mi se uchinilo da sam u njenom opojnom mirisu koji se shirio svuda po stanu osjetio neki beskrajno njezhan dodir!? Po prvi put povjerovah svom mrtvom prijatelju, jer shvatih da taj opojni miris preplavljuje moju dushu kao blagi osvit nekog moc'nog svijeta u kojem se misli tkaju od ”prilagodjene svjetlosti”.
Poslije nekoliko dana donio sam odluku koja mi se chinila jedino ispravna. Vratio sam velichanstvenu Floris amortalis na grob moga velikog i jedinog prijatelja Dejvida Listera.
Neki chitaoci mogu zakljuchiti da je njegov zhivot bio jedna potraga puna istine i ironije. Drugi, osjec'ajniji, mogu se zapitati da li sam za tih nekoliko dana u drushtvu sa mirisnim idejama jednog biljnog besmrtnika spoznao neshto shto na ovu prichu baca sasvim drugachije svjetlo. Ko zna shta sve biva sa vjechnim tragalachkim dushama ovih nashih svjetova?! Koliko dugo se trazhe i koliko chesto susrec'u?
Odvec' star i sam nastavih trazhiti utjehu i smisao u drevnoj prichi o Gilgameshu.
|