Nedugo potom Dzhonatan se ponovo povukao u samoc'u. Uchio je daleko na puchini, gladan i srec'an. Cilj mu je bila brzina, i vec' nakon nedjelju dana vjezhbanja znao je o brzini vishe nego ijedan zhivi galeb.
S visine od trista metara, zamahujuc'i krilima najsnazhnije shto je mogao, munjevito se stroposhtao pravo prema talasima. Tada je shvatio zashto galebovi ne zamahuju krilima pri strmom poniranju.
Vec' za shest sekundi postigao je brzinu od sto trideset kilometara na sat, brzinu pri kojoj krila gube sigurnost kod ponovnog penjanja.
To mu se dogodilo bezbroj puta. Uza sav oprez, letec'i na granici svojih moguc'nosti, gubio je kontrolu pri velikoj brzini.
Uspinjao se do visine od tristo metara. Punom snagom letio je ravno, zatim se okrenuo zamahujuc'i krilima i okomito ponirao. I svaki put bi mu lijevo krilo zatajilo i snazhno bi se zanio nalijevo, te bi se desnim krilom izvukao, a onda bi se strelovito sunovratio nadesno.
Ni ovaj put nije bio dovoljno oprezan. Deset puta je pokushavao i svaki put, dosegnuvshi brzinu od sto trideset kilometara na sat, pretvorio bi se u nekontrolisanu i uskovitlanu gomilu perja i stroposhtao u more.
”Rjeshenje je u tome”, razmishljao je dok se voda cijedila s njega, ”da treba zadrzhati krila potpuno nepomichna pri velikoj brzini – zamahivati samo do brzine od sto kilometara, a onda ih sasvim umiriti”.
Pokushao je josh jednom s visine od shest stotina metara, zaroni u dubinu, istegnu kljun nadole, rashiri i stisnu krila onog chasa kad prijedje brzinu od sto kilometara. Zahtijevalo je to golemu snagu, ali je uspio. Za deset sekundi dosegnuo je brzinu od sto shezdeset pet kilometara na sat. Dzhonatan je postigao svjetski rekord u brzinskom letu za galebove!
Ali, radost je bila kratkog vijeka. Onog chasa kada se pokushao izviti, onog chasa kada je promijenio nagib krila – pri brzini od sto shezdeset pet kilometara – osjetio je udar kao od eksplozije. Dzhonatan prsnu usred zraka i surva se u more, koje mu se uchinilo tvrdo poput stijene.
Bila se vec' spustila noc' kad se osvijestio. Plutao je po mjesechinom obasjanom okeanu. Krila su mu bila teshka poput olova, ali je mnogo tezhe podnosio neuspjeh. Prizheljkivao je da ga breme neuspjeha odvuche na dno i da se sve tako zavrshi.
Ali, dok je lagano tonuo, odjeknu u njemu neki chudni, nepoznati glas. ”Shto jest, jest. Ja sam galeb. Moguc'nosti su mi ogranichene. Da sam stvoren da besprijekorno letim, imao bih navigacione karte umjesto mozga. Da sam stvoren da letim velikim brzinama, imao bih sokolova krila i hranio bih se mishevima, a ne ribom. Otac je imao pravo. Moram zaboraviti ovu ludost. Moram odletjeti natrag svome jatu i pomiriti se s onim shto jesam, jadni, ogranicheni galeb.”
Glas umukne, a Dzhonatan se saglasi sa njim. Noc'u je galebu mjesto na obali. Zareche se sam sebi da c'e ubuduc'e biti obichan galeb. Svi c'e biti zato sretniji.
Umorno se otisnu od tamne vode i poletje prema obali iznad same vode, sretan zbog svega shto je nauchio o niskim letovima.
”Ali ne”, pomisli. ”Vishe nisam ono shto sam bio, moram zaboraviti sve shto sam nauchio. Ja sam galeb kao i svi drugi i letjec'u kao i ostali.” Jedva se nekako popeo na visinu od trideset metara, teshko mlatarajuc'i krilima, i udari prema obali.
Osjec'ao se bolje nakon odluke da bude kao i svi galebovi iz jata. Vishe ga nishta nec'e tjerati da uchi kao dosad, nec'e biti ni prkosa ni neuspjeha. Bilo je ugodno misliti ni na shta i letjeti kroz mrak prema svjetlima iznad zhala.
Mrak! Onaj potmuili glas najavi uzbunu. Galebovi nikad ne lete po mraku!
Dzhonatan se nije obazirao na to. ”Bash je lijepo”, mislio je. ”Mjesec i svjetla trepere u vodi, isijavaju zrakaste odbljeske kroz noc', i sve je tako mirno i blago…”
Sleti! Galebovi nikad ne lete po mraku! Da si stvoren da letish po mraku, imao bi ochi poput sove. Imao bi u glavi navigacione karte! Imao bi sokolova kratka krila!
Tu u noc'i, na visini neshto vishoj od trideset metara, galeb Dzhonatan Livingston – zatrepta. Bol i odluka za tren izcheznushe.
Kratka krila! Sokolova kratka krila!
”To je rjeshenje! Kakva sam bio budala! Potrebna su mi samo mala kratka krila, valja ih, dakle, samo presaviti i letjeti samo na vrhovima krila! Kratka krila!”
Uzvine se do visine od shest stotina metara iznad povrshine tamnog mora, ne pomishljajuc'i ni na trenutak na neuspjeh ili smrt, uvuche prednje dijelove krila i priljubi ih uz tijelo i tako izlozhi vjetru samo uzak pojas kratkih bodezha na vrshcima krila, te strmo zaroni u dubinu.
Vjetar mu je zaglushujuc'e huchao oko glave. Sto trideset kilometara na sat, sto shezdeset. Dvjesta dvadeset, i josh brzhe…
Pri brzini od dvjesta shezdeset kilometara nije osjec'ao opterec'enje krila ni priblizhno onako snazhno kao nekad pri brzini od sto trideset kilometara. Sasvim blago skrenuvshi vrhove krila, izvi se i sunu iznad talasa, nalik na sivo topovsko tane obasjano mjesechinom.
Stisnu ochi da se odbrani od vjetra i obuze ga radost.
”Dvjesta shezdeset kilometara na sat! I nishta! Ako se sunovratim sa visine od hiljadu petsto metara, ko zna koliku bih brzinu postigao…”
Zaboravi svoje malopredjashnje zavjete, odnese ih silina vjetra. Chak se nije ni osjec'ao krivim shto je prekrshio obec'anje. Takva obec'anja, uostalom, vrijede samo za galebove shto prihvataju svakodnevicu. Nekome ko je dotakao savrshenstvo u uchenju nisu potrebna slichna obec'anja.
Chim je sunce izashlo, galeb Dzhonatan Livingston je ponovo vjezhbao. S visine od hiljadu petsto metara ribarski chamci su izgledali kao tachkice na mirnom plavom moru, a jato pri svom jutarnjem obroku izgledalo je kao oblak uzvitlane prashine.
Bio je zhiv, jedva je primjetno drhtao od odushevljenja ponosan shto je savladao strah. A onda je, bez velikih priprema, uvukao prednji dio krila, izbacio kratke, kose vrhove i sunovratio se pravo prema moru.
Vec' na visini od hiljadu tristo metara postigao je konachnu brzinu – vjetar je, poput chvrstog zvuchnog zida onemoguc'avao dalje ubrzanje. Letio je vratolomnom brzinom od trista devedeset shest kilometara na sat. Stegnu ga u grlu pri pomisli da bi pri ovoj brzini sa ispruzhenim krilima prsnuo i pretvorio se u milion sitnih komadic'a. Ali, brzina je snaga, brzina je ushic'enost, brzina je chista ljepota.
Zapoche se izvijati na visini od trista metara. Vrhovi krila tresli su se i treperili na strahovito snazhnom vjetru, a brodic' i jato, shto su mu bili bash na putu, titrali su i rasli meteorskom brzinom.
Nije se mogao zaustaviti. Nije znao ni kako da skrene pri ovakvoj brzini. Sudar bi znachio trenutnu smrt.
Zbog toga zatvori ochi.
Tog jutra, odmah nakon izlaska sunca, galeb Dzhonatan Livingston je prohujao pored Jutarnjeg jata brzinom od trista sedamdeset kilometara na sat, zatvorenih ochiju dok mu je vjetar zhestoko fijukao u perje. Galeb srec'e mu se ovoga puta nasmijeshio – niko nije stradao.
Kadje ponovo uperio kljun prema nebu, josh uvijek je jurio brzinom od dvjesta osamdeset kilometara. Poshto je smanjio brzinu na chetrdeset i najposlije ispruzhio krila, brodic' koji je bio na hiljadu i dvjesto metara ispod njega izgledao je kao mala tachka na moru.
Bio je ushic'en. Krajnja moguc'a brzina! Galeb koji leti trista dvadeset shest kilometara na sat!
Bio je to rekord, jedinstven, veliki trenutak u istoriji jata, trenutak koji oznachava pochetak novog razdoblja u Dzhonatanovom zhivotu. Letec'i prema svom usamljenom poligonu za vjezhbanje, savio je krila i bio spreman za novi spust s visine od dvije hiljade i chetiri stotine metara, pa odluchi da danas savlada slijetanje.
Pomakao je samo jedno perce sa vrha krila dva tri santimetra u stranu i shvati da se mozhe postic'i glatko i shiroko skretanje pri vratolomnoj brzini. Medjutim, prije toga je nauchio, ukoliko pri takvoj brzini pomakne vishe od jednog perca, zavrtic'e se poput pushchanog metka… I tako je Dzhonatan postao prvi galeb koji izvodi akrobatske letove.
Toga dana nije gubio vrijeme na razgovore sa drugim galebovima – letio je sve do sumraka. Otkrio je petlju, polagani valjak, ledjni kovitlac i letenje na nozh.
|