Most - Index
Most - Pretplata
Naslovna stranica [Povec'aj]

Index · Novi broj · Arhiva · Trazhi · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 191 (102 - nova serija)

Godina XXX oktobar/listopad 2005.

Latinica · Ћирилица · Transliteration

Prethodna · Sadrzhaj · Naredna

Selena Seferovic'
Savremena americhka knjizhevnost

Richard Bah: Galeb Dzhonatan Livingston

Richard BahRichard Bah (Richard Bach) je savremeni americhki pisac. Svjetsku slavu postigao je romanom Galeb Dzhonatan Livingston (Jonathan Livingston Seagull) za chije mu je pisanje posluzhilo letachko iskustvo pilotskog poziva. Uspjeh Galeba Dzhonatana Livingstona toliko je velik da se gotovo mozhe porediti s Malim Princom Antoan de Sent Egsiperija. U svojim djelima sluzhi se autobiografskim podacima, posebno se rado bavi svijetom svoga djetinjstva, kao na primjer u romanu Bijeg od sigurnosti. Kod nas su prevedene josh i njegove knjige Chudnovato, Ne postoji mjesto koje se zove predaleko i Prividi.

Osvanulo je jutro i mlado se sunce zlatom iskrilo na blago zatalasanoj povrshini mirnog mora. Milju daleko od obale iz ribarskog chamca bacali su mamce – poziv Jutarnjem jatu shirio se zrakom, sve dok grupa od hiljadu galebova ne nahrupi otimajuc'i se za komadic'e hrane. Zapocheo je novi radni dan.

A tamo, na puchini, potpuno sam, daleko od chamca i obale, vjezhbao je galeb Dzhonatan Livingston. Na visini od trideset metara pruzhio je svoje opnaste nozhice i uzdigao kljun silno se upinjuc'i da krilima izvede bolno tezhak okret izvijenog tijela. Taj okret znachio je da c'e letjeti polagano, pa je usporavao let dok mu je vjetar shaputao u lice, i dok okean nije postao nepomichan pod njim. Stisnuo je ochi da bi usmjerio pazhnju, zadrzhao je dah, napregnuo sve snage da izvede josh samo… dva… tri… centimetra… tog… okreta… A onda mu je perje zaleprshalo, izgubio je brzinu i pao.

Kao shto znamo, galebovi ne znaju za nesigurnost u letu ni za gubljenje brzine. Gubljenje sigurnosti i brzine u zraku za njih je sramotno i nechasno.

Ali, galeb Dzhonatan Livingston, ne stidec'i se, rashiri krila i ponovi onaj isti drhtav i tezhak okret – usporavajuc'i sve vishe let, josh jednom izgubi brzinu – jer nije bio obichna ptica. Vec'ina galebova ne haje da nauchi neshto vishe nego osnove letenja – kako da stignu do obale do hrane i nazad. Jer, vec'inu galebova ne zanima let, vec' jelo. A ovog galeba nije zanimalo jelo, vec' let. Galeb Dzhonatan Livingston najvishe je volio letjeti.

Takav nachin razmishljanja, uvidio je, ne pridonosi popularnosti medju pticama. Chak su i njegovi roditelji ochajavali promatrajuc'i Dzhonatana kako provodi dane osamljen, uvjezhbavajuc'i niske letove, eksperimentishuc'i.

Nije mogao shvatiti zashto, na primjer, pri udaljenosti od vode manjoj od polovice raspona svojih krila mozhe ostati u zraku duzhe i s manje napora. Njegova slijetanja nisu zavrshavala uobichajenim pljuskanjem ispruzhenih nozhica po povrshini vode, vec' dugachkim ravnim tragom shto bi ga ostavljao za sobom kada bi dodirnuo povrshinu mora nogama chvrsto priljubljenim uz tijelo. Ali, kad je pocheo slijetati na obalu klizec'i i ne odvajajuc'i noge od tijela i ostavljajuc'i tako dug trag klizanja na pijesku, njegovi su se roditelji uzhasnuli.

– Zashto, Dzhone, zashto? – pitala ga je majka. Zashto ti je toliko teshko biti kao ostale ptice iz jata? Prepusti niske letove pelikanima i albatrosima. Shto ne jedesh? Sine, sav si kost i perje!

– Nije vazhno shto sam omrshavio, majko. Hoc'u samo da znam shto mogu u zraku, a shto ne, to je sve. Samo to hoc'u da znam.

– Slushaj, Dzhonatane, – reche mu otac prilichno njezhno. – Zima samo shto nije doshla. Nec'e biti vishe chamaca, a ribe sa povrshine zaronic'e duboko. Poshto vec' zhelish da uchish, onda uchi o hrani i nachinu kako da dodjesh do nje. Nemam nishta protiv tvojih vratolomija u vazduhu, ali i sam znash da te to nec'e hraniti. Nemoj zaboraviti da mi letimo kako bismo se prehranili.

Dzhonatan je poslushno klimnuo glavom. Nekoliko sljedec'ih dana potrudio se da se ponasha kao i ostali galebovi; stvarno se potrudio, borio se i krichao s jatom oko vezova i ribarskih brodic'a i ronio za ostacima ribe i hrane. Medjutim, nekako mu to nije uspijevalo.

”Sve to nema smisla”, razmishljao je i namjerno ispustio srdelu koju je teshko izborio prepushtajuc'i je starom galebu koji ga je slijedio.

”Sve ovo vrijeme mogao sam da vjezhbam da letim. Toliko josh toga treba da nauchim”!

Galeb

Nedugo potom Dzhonatan se ponovo povukao u samoc'u. Uchio je daleko na puchini, gladan i srec'an. Cilj mu je bila brzina, i vec' nakon nedjelju dana vjezhbanja znao je o brzini vishe nego ijedan zhivi galeb.

S visine od trista metara, zamahujuc'i krilima najsnazhnije shto je mogao, munjevito se stroposhtao pravo prema talasima. Tada je shvatio zashto galebovi ne zamahuju krilima pri strmom poniranju.

Vec' za shest sekundi postigao je brzinu od sto trideset kilometara na sat, brzinu pri kojoj krila gube sigurnost kod ponovnog penjanja.

To mu se dogodilo bezbroj puta. Uza sav oprez, letec'i na granici svojih moguc'nosti, gubio je kontrolu pri velikoj brzini.

Uspinjao se do visine od tristo metara. Punom snagom letio je ravno, zatim se okrenuo zamahujuc'i krilima i okomito ponirao. I svaki put bi mu lijevo krilo zatajilo i snazhno bi se zanio nalijevo, te bi se desnim krilom izvukao, a onda bi se strelovito sunovratio nadesno.

Ni ovaj put nije bio dovoljno oprezan. Deset puta je pokushavao i svaki put, dosegnuvshi brzinu od sto trideset kilometara na sat, pretvorio bi se u nekontrolisanu i uskovitlanu gomilu perja i stroposhtao u more.

”Rjeshenje je u tome”, razmishljao je dok se voda cijedila s njega, ”da treba zadrzhati krila potpuno nepomichna pri velikoj brzini – zamahivati samo do brzine od sto kilometara, a onda ih sasvim umiriti”.

Pokushao je josh jednom s visine od shest stotina metara, zaroni u dubinu, istegnu kljun nadole, rashiri i stisnu krila onog chasa kad prijedje brzinu od sto kilometara. Zahtijevalo je to golemu snagu, ali je uspio. Za deset sekundi dosegnuo je brzinu od sto shezdeset pet kilometara na sat. Dzhonatan je postigao svjetski rekord u brzinskom letu za galebove!

Ali, radost je bila kratkog vijeka. Onog chasa kada se pokushao izviti, onog chasa kada je promijenio nagib krila – pri brzini od sto shezdeset pet kilometara – osjetio je udar kao od eksplozije. Dzhonatan prsnu usred zraka i surva se u more, koje mu se uchinilo tvrdo poput stijene.

Bila se vec' spustila noc' kad se osvijestio. Plutao je po mjesechinom obasjanom okeanu. Krila su mu bila teshka poput olova, ali je mnogo tezhe podnosio neuspjeh. Prizheljkivao je da ga breme neuspjeha odvuche na dno i da se sve tako zavrshi.

Ali, dok je lagano tonuo, odjeknu u njemu neki chudni, nepoznati glas. ”Shto jest, jest. Ja sam galeb. Moguc'nosti su mi ogranichene. Da sam stvoren da besprijekorno letim, imao bih navigacione karte umjesto mozga. Da sam stvoren da letim velikim brzinama, imao bih sokolova krila i hranio bih se mishevima, a ne ribom. Otac je imao pravo. Moram zaboraviti ovu ludost. Moram odletjeti natrag svome jatu i pomiriti se s onim shto jesam, jadni, ogranicheni galeb.”

Glas umukne, a Dzhonatan se saglasi sa njim. Noc'u je galebu mjesto na obali. Zareche se sam sebi da c'e ubuduc'e biti obichan galeb. Svi c'e biti zato sretniji.

Umorno se otisnu od tamne vode i poletje prema obali iznad same vode, sretan zbog svega shto je nauchio o niskim letovima.

”Ali ne”, pomisli. ”Vishe nisam ono shto sam bio, moram zaboraviti sve shto sam nauchio. Ja sam galeb kao i svi drugi i letjec'u kao i ostali.” Jedva se nekako popeo na visinu od trideset metara, teshko mlatarajuc'i krilima, i udari prema obali.

Osjec'ao se bolje nakon odluke da bude kao i svi galebovi iz jata. Vishe ga nishta nec'e tjerati da uchi kao dosad, nec'e biti ni prkosa ni neuspjeha. Bilo je ugodno misliti ni na shta i letjeti kroz mrak prema svjetlima iznad zhala.

Mrak! Onaj potmuili glas najavi uzbunu. Galebovi nikad ne lete po mraku!

Dzhonatan se nije obazirao na to. ”Bash je lijepo”, mislio je. ”Mjesec i svjetla trepere u vodi, isijavaju zrakaste odbljeske kroz noc', i sve je tako mirno i blago…”

Sleti! Galebovi nikad ne lete po mraku! Da si stvoren da letish po mraku, imao bi ochi poput sove. Imao bi u glavi navigacione karte! Imao bi sokolova kratka krila!

Tu u noc'i, na visini neshto vishoj od trideset metara, galeb Dzhonatan Livingston – zatrepta. Bol i odluka za tren izcheznushe.

Kratka krila! Sokolova kratka krila!

”To je rjeshenje! Kakva sam bio budala! Potrebna su mi samo mala kratka krila, valja ih, dakle, samo presaviti i letjeti samo na vrhovima krila! Kratka krila!”

Uzvine se do visine od shest stotina metara iznad povrshine tamnog mora, ne pomishljajuc'i ni na trenutak na neuspjeh ili smrt, uvuche prednje dijelove krila i priljubi ih uz tijelo i tako izlozhi vjetru samo uzak pojas kratkih bodezha na vrshcima krila, te strmo zaroni u dubinu.

Vjetar mu je zaglushujuc'e huchao oko glave. Sto trideset kilometara na sat, sto shezdeset. Dvjesta dvadeset, i josh brzhe…

Pri brzini od dvjesta shezdeset kilometara nije osjec'ao opterec'enje krila ni priblizhno onako snazhno kao nekad pri brzini od sto trideset kilometara. Sasvim blago skrenuvshi vrhove krila, izvi se i sunu iznad talasa, nalik na sivo topovsko tane obasjano mjesechinom.

Stisnu ochi da se odbrani od vjetra i obuze ga radost.

”Dvjesta shezdeset kilometara na sat! I nishta! Ako se sunovratim sa visine od hiljadu petsto metara, ko zna koliku bih brzinu postigao…”

Zaboravi svoje malopredjashnje zavjete, odnese ih silina vjetra. Chak se nije ni osjec'ao krivim shto je prekrshio obec'anje. Takva obec'anja, uostalom, vrijede samo za galebove shto prihvataju svakodnevicu. Nekome ko je dotakao savrshenstvo u uchenju nisu potrebna slichna obec'anja.

Chim je sunce izashlo, galeb Dzhonatan Livingston je ponovo vjezhbao. S visine od hiljadu petsto metara ribarski chamci su izgledali kao tachkice na mirnom plavom moru, a jato pri svom jutarnjem obroku izgledalo je kao oblak uzvitlane prashine.

Bio je zhiv, jedva je primjetno drhtao od odushevljenja ponosan shto je savladao strah. A onda je, bez velikih priprema, uvukao prednji dio krila, izbacio kratke, kose vrhove i sunovratio se pravo prema moru.

Vec' na visini od hiljadu tristo metara postigao je konachnu brzinu – vjetar je, poput chvrstog zvuchnog zida onemoguc'avao dalje ubrzanje. Letio je vratolomnom brzinom od trista devedeset shest kilometara na sat. Stegnu ga u grlu pri pomisli da bi pri ovoj brzini sa ispruzhenim krilima prsnuo i pretvorio se u milion sitnih komadic'a. Ali, brzina je snaga, brzina je ushic'enost, brzina je chista ljepota.

Zapoche se izvijati na visini od trista metara. Vrhovi krila tresli su se i treperili na strahovito snazhnom vjetru, a brodic' i jato, shto su mu bili bash na putu, titrali su i rasli meteorskom brzinom.

Nije se mogao zaustaviti. Nije znao ni kako da skrene pri ovakvoj brzini. Sudar bi znachio trenutnu smrt.

Zbog toga zatvori ochi.

Tog jutra, odmah nakon izlaska sunca, galeb Dzhonatan Livingston je prohujao pored Jutarnjeg jata brzinom od trista sedamdeset kilometara na sat, zatvorenih ochiju dok mu je vjetar zhestoko fijukao u perje. Galeb srec'e mu se ovoga puta nasmijeshio – niko nije stradao.

Kadje ponovo uperio kljun prema nebu, josh uvijek je jurio brzinom od dvjesta osamdeset kilometara. Poshto je smanjio brzinu na chetrdeset i najposlije ispruzhio krila, brodic' koji je bio na hiljadu i dvjesto metara ispod njega izgledao je kao mala tachka na moru.

Bio je ushic'en. Krajnja moguc'a brzina! Galeb koji leti trista dvadeset shest kilometara na sat!

Bio je to rekord, jedinstven, veliki trenutak u istoriji jata, trenutak koji oznachava pochetak novog razdoblja u Dzhonatanovom zhivotu. Letec'i prema svom usamljenom poligonu za vjezhbanje, savio je krila i bio spreman za novi spust s visine od dvije hiljade i chetiri stotine metara, pa odluchi da danas savlada slijetanje.

Pomakao je samo jedno perce sa vrha krila dva tri santimetra u stranu i shvati da se mozhe postic'i glatko i shiroko skretanje pri vratolomnoj brzini. Medjutim, prije toga je nauchio, ukoliko pri takvoj brzini pomakne vishe od jednog perca, zavrtic'e se poput pushchanog metka… I tako je Dzhonatan postao prvi galeb koji izvodi akrobatske letove.

Toga dana nije gubio vrijeme na razgovore sa drugim galebovima – letio je sve do sumraka. Otkrio je petlju, polagani valjak, ledjni kovitlac i letenje na nozh.

Ali Pourmand: Krila slobode

Ali Pourmand: Krila slobode

Kad se Dzhonatan pridruzhio jatu na obali, vec' se bila spustila noc'. Bio je umoran i vrtilo mu se u glavi. Ipak je u svojoj ushic'enosti izveo pri slijetanju petlju, a trenutak prije nego shto c'e dodirnuti tlo, valjak na razdjele. ”Kad saznaju”, pomislio je, ”za moj rekord, poludic'e od srec'e. Koliko je sad zhivot bogatiji! To je smisao zhivota, a ne ono sumorno vucaranje do ribarskih chamaca i nazad! Mozhemo se izdic'i iz neznanja, mozhemo postati vjeshta, pametna i savrshena bic'a. Mozhemo biti slobodni. Mozhemo nauchiti letjeti!”

Godine shto su bile pred njim obec'avale su srec'u i zadovoljstvo.

Kada je sletio na obalu, ugleda skup galebova i uchini mu se da su sakupljeni vec' duzhe vremena. U stvari, oni su ga chekali.

– Galebe Dzhonatane Livingstone! Stani u sredinu! – Rijechi Starjeshine zvuchale su izuzetno vazhno. Stajati u sredini znachilo je ili veliku sramotu ili veliku chast. Na taj nachin se iskazivala chast vodjama galebova. ”Naravno”, pomislio je. ”Jutarnje jato vidjelo je moj rekord. Ali ja ne zhelim pochasti. Ne zhelim postati voda. Samo zhelim podijeliti sa njima svoje otkric'e i upozoriti ih na nove moguc'nosti za sve nas.” Stupio je naprijed.

– Dzhonatane Livingstone – oslovi ga Starjeshina – stani u sredinu – na svoju sramotu, tako da te sva brac'a galebovi dobro vide…!

Kao da ga je neko tresnuo daskom po glavi. Koljena su mu zaklecala, perje mu se objesilo, a u ushima mu je zujalo. ”Zar ja da stojim u sredini na svoju sramotu? Nemoguc'e! A moj rekord? Oni to ne razumiju! To je zabuna, greshka!” – … zbog svoje nepromishljene neodgovornosti – ozbiljni glas je odjekivao – zbog povrede dostojanstva i tradicije galebova…

Biti pozvan u sredinu zbog nekog sramnog china znachilo je biti odbachen iz drushtva galebova, prepushten samotnichkom zhivotu na Dalekim Hridima.

– … Jednog c'esh dana, Dzhonatane Livingstone, shvatiti da se neodgovornost ne isplati. Zhivot je neizvjestan, i nepoznat, a mi smo stvoreni samo da jedemo i da opstanemo shto duzhe mozhemo.

Galeb se nikad ne suprotstavlja zboru jata, ali Dzhonatan je ipak digao svoj glas: Neodgovornosti! Brac'o! – uzviknuo je. – Ko je odgovorniji od galeba koji pronadje i slijedi smisao i vishi cilj zhivota? Hiljadu godina muchimo se da dodjemo do ribljih glava, a sada imamo razloga da zhivimo – da uchimo, da otkrivamo i da postanemo slobodni! Dajte mi samo priliku, dopustite mi da vam pokazhem shta sam nauchio…

Jato je stajalo nepomichno, kao ukopano.

Bratstvo je razvrgnuto – povikashe galebovi u jedan glas i jednodushno se oglushishe i okrenushe mu ledja.

Ostatak zhivota Dzhonatan je proveo u samoc'i, ali je odletio josh mnogo dalje od Dalekih Hridi. Nije ga toliko boljela samoc'a koliko saznanje da njegova brac'a nisu htjela povjerovati u uzvishenost letenja; nisu htjeli da otvore ochi i vide.

Svakim je danom uchio sve vishe. Nauchio je da poniruc'i punom brzinom mozhe da dohvati vrlo rijetku i ukusnu ribu shto se krec'e u jatu tri metra ispod povrshine okeana – vishe mu nisu bili potrebni ribarski chamci ni ustajali hljeb da bi prezhivio. Nauchio je da spava u vazduhu za vrijeme dugih noc'nih letova, koristec'i se vjetrom shto je dolazio s kopna i prelazec'i tako po dvjesta kilometara od zalaska od izlaska sunca. Vladao je savrsheno samim sobom, letio je kroz guste morske magle i penjao se iznad njih, do blistavog vedrog neba… dok su drugi galebovi stajali na zemlji i znali jedino za sumaglicu i kishu. Nauchio je da se sluzhi vjetrovima u visinama, da odleti duboko u unutrashnjost i ondje se pogosti ukusnim kukcima.

Sve shto je nekada zhelio jatu, sad je chinio sam za sebe; nauchio je letjeti i nije mu bilo zhao cijene koju je platio. Dzhonatan je otkrio da su dosada, strah i gnjev glavni razlozi zbog kojih galebovi zhive kratko, a poshto se svega toga oslobodio, prozhivio je stvarno dugo i lijepo.

(odlomak)

s uchenicima Field shkole u Chikagu prevela i priredila Selena Seferovic'

Prethodna · Sadrzhaj · Naredna

Zadnja stranica [Povec'aj]

Index · Novi broj · Arhiva · Trazhi · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Zadnja izmjena: 2005-12-29

ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden