|
Strashno ga je boljela njegova nemoc'. Plakao bi. U vatru bi. Na nozh bi. Ne mozhe se vjechito skrivati. Ne smije, a mora im pokazati da je zhiv. Dati im znak koje c'e njihovo ludilo razumjeti. Pokazati im da nisu sami na svijetu i da postoje i oni koji drugachije misle. Ali, shta uraditi? Kozha zla je debela kao kornjachin oklop i njegovu pobunu nec'e osjetiti kao ni kornjacha ubod komarca. Molio je Boga da mu podari misao. Poludjec'e ako neshto ne uradi noc'as.
– Nemam pushke. Nemam bombe. Da se svetim ne mogu i ne umijem. Nemam ni zhivota na ovom svom tavanu izmedju zle zemlje i dalekog neba. Sav sam se noc'as pretvorio u neumitan nagon, nagon jachi od nagona za jelom i potomstvom, pa chak i za zhivotom, nagon da noc'as neshto moram uraditi. – shaputao je Hasan svojoj crvenoj ruzhi sa kojom je chesto razgovarao na svom tavanu, u nekoj Vreloj Luci, na bradatom Balkanu.
Previshe je rec'i, ali pod odsjajem vatre sa lomache vremena koji je ulazio kroz prozorchic' na tavanu, Hasanu se uchini da njegova ruzha raskrili svoje crvene latice u polumraku njegova skrovishta i neki glas ispod niskog krova donese mu chudnu misao.
A, ne. Ne bih uspio. Nemoguc'e je. Puno je strazha. Uhvatili bi me. Iskasapili. U logor, ili na kopanje rovova odveli. Ili bi samo za mene smislili neshto posebno, sto puta gore. To im ne mogu dozvoliti. Zakleo sam se djeci da c'u se chuvati i prezhivjeti nekako ovo vrijeme dok ne dodju bolja. Srec'om djeca su se bar spasila. Izashla su kad se je moglo. Preko veze. Potplatili su. Za njega nisu mogli potplatiti. Suvishe je bila trazhena njegova glava. Preveliku je opasnost u njemu zlo vidjelo da se moglo podmititi da ga pusti iz ralja. Njegova prestarjela majka koju su nekim chudom ostavili na miru zhivjela je sama u jednoj sobi. Ostatak kuc'e zauzeli su neki chudni gorshtaci. Zachudo majku mu nisu dirali. Bila je gotovo potpuno ishlapila, rastala se sa ovozemljaskom pamec'u. Mozhda su je zato i ostavili na miru. Ona vishe nije bila sa ovog svijeta. Ali mu je, ipak, nekim trachkom sjec'anja gonjena, svakih par dana, krishom, proturala na tavan komad hljeba, jabuku, list kupusa, par oraha, suhu shljivu, klip kukuruza, a jednom mu proturi i saksiju sa ruzhom. Zalijevao ju je kishnicom, djubrio joj golubijim izmetom, prichao sa njom u dugim noc'ima i danima, i ruzha se razvi od zakrzhljalog crvuljka u pravu ljepoticu.
– Eh, ruzhice moja, shta bih ja bez tebe, sam na ovom tavanu, u ovom vremenu kad nam hoc'e da uzmu sve, pa i proshlo vrijeme i pogled kroz prozor. Nema vishe pogleda. Srushishe i njega. Zapalishe ga. I mene zapalishe sa njim. I ja vatrom gorim da uchinim neshto, da vrisnem sa ovog tavana do beskraja, a ne znam shta i kako da uchinim. Kozha me ne drzhi u sebi. Moram da iskochim makar iz pameti iskochio. Moram neshto da uradim, a ne znam shta. Beznadezhno je chega god se sjetim.
I tad sletje misao ispod krova. Dugo ju je odgurkivao od sebe. Dugo se muchio i lomio, ali misao se primila negdje u mozgu i sisa polahko svojim korijenjem sve druge naizgled razumnije misli.
Plamen lomache splasnu, vriska oko nje utihnu, a kad se plamen potpuno ugasi i osta samo zhar i pepeo, i glasovi ludila i pijanstva sasvim ishchezoshe. Tad se odluchi da krene. Znao je da c'e krenuti chim mu se misao javila i tad krenu. Izadje kroz prozor na krovu i krenu krovovima kuc'a kao mjesechar nosec'i oruzhje koje mu misao podari u noc'i kad je gorjelo vrijeme predaka njegovih. Zaklanjan mrakom i vodjen glasom ispod krova sa tavana njegova, sidje do zgarishta koje se hladilo u mrkloj i gluhoj noc'i. Zapahnu ga njegova vrelina, ali on nadje snage, dodje do sredine zgarishta, razgrnu pepeo i iskre zhara, te kleknu na koljena. Njegova prilika je klechala i povijala se na zgarishtu otprilike koliko bi trebalo da se klanja rani sabah koji je polahko dolazio sa istoka sa chudnim crvenilom na obzorju. Ustade, vrati razgrnuti pepeo, postaja malo i vrati se ponovo preko krovova na svoj tavan.
S jutrom, kod zgarishta, zastade ostarjeli prolaznik i zamisli se pred slikom koju je gledao. Ovo je samo Bog mogao naslikati ovako, sinu mu, ali se trgnu preplashen tom mishlju. Pored njega stade starija zhena u crnini, uchini joj se da vidi krv svog jedinog sina na sredini zgarishta. Suza joj zasja u oku. Jedno po jedno zastajali su ljudi, zhene i djeca, c'utke, nijemo i sa neobjashnjivim strahom posmatrali chudnu sliku na zgarishtu.
Tamo gdje je jucher bila dzhamija sad je prah i pepeo, a nasred tog zgarishta, preko noc'i, izrasla je velika, prelijepa, crvena ruzha.
Njegov pogled sa tavana zablista suzom i ponosom.
Stara majka napravi kahvu i pozva nepozheljne i nezvane vlasnike njene kuc'e. Trojica osorno odbishe staru ludu, ali jedan, gonjen chudnim glasom iz sna, dodje na razgovor sa chudnim starachkim ludilom.
– Dijete, nekad si bio nechija majka, al' nisi znao da kazhesh porodu svom shta je zhivot. Zato te noc'ashnji san poslao meni da nadjesh ponovo svoju dushu u ovom talogu kahve shto c'emo je zajedno popiti, ja luda, a ti zbunjen.
Gledao ju je napregnut pokushavajuc'i dokuchiti smisao njenih rijechi. I pored, naizgled besmislenog razgovora, neshto ga je vuklo da pokusha uspostaviti kontakt sa starim ludilom. Chudno se osjec'ao. Ludilo starice mu nije lichilo ni na jedno koje je dotad poznavao, a poznavao ih je mnogo, i previshe za jedan ljudski vijek. Izabrao je da c'uti i slusha, ta i bio je dijete u dushi.
– Imash veliku zmiju u fildzhanu, dijete! Stezhe te. Davi. Zmija je jaka, ali puknuc'e joj kozha od njene snage i udavic'e se prevelikim zalogajem, jer tvoju dushu nec'e moc'i otrovati niti progutati.
Dugo je u sebi nosio rijechi lude starice, mozhda im je i nasluc'ivao znachenje, ali nishta nije mogao uraditi. Morao je samo da cheka dok se prorochanstvo ne ostvari. Do tada je u sebi zalijevao sliku crvene ruzhe preko noc'i izrasle na zgarishtu dzhamije na kojem su mnoge ochi vidjele figure slichne onima u talogu kahve.
|