Odlomljeni od velikog sna
u kojem nas je
dobrota majke
spašavala tame
jedrimo u komadičku vremena
zamišljeni…
Bešćutnost odjekuje
podjednako isto
u blizini
i u daljinama
dok mi posljednjom mogućnošću
glasom
pokušavamo nevješto
svaki put ponovno
učiniti postojećim
most naših
silom razdvojenih obala
Djetinjstvo, nedirnuto
spava
sa mirisom na vjetru osušenog rublja
lipa nabranih u njedra
za zimski čaj
vrelina asfalta što pržila nam je
bosa stopala
i prve trešnje koje si mi
stavljao na uho
Bijahu to safiri
što ih sakrih u blještavu kutijicu
sjećanja, nedirnutu
I tvoj osmijeh
Bjelina
i sada
kao da se prosipa
po zidinama, po kaldrmi,
Radobolji
Iščekujem…
Noćas ćeš mi šapnuti svoju
tajnu
otkinutu sa začahurene peteljke
Prigušeno
kako samo mi to znamo
prišunjat ćemo se
staroj česmi od kamena
studena voda otrijeznit će
naše tople dlanove
odriješit će se taj čvor
i daleka prošlost
poteći
Mi više nećemo imati
šta reći
zatočeni u koži
koja se buni
i razapinje
Smjerno ćemo
nastaviti put
spokojni
s pogledom prikovanim
za majčin
oreol
okrilje
lelujavo
drhtuljavo
taj vječiti ružičnjak
u kojem nas neodoljivo veže
toplina latica
taj neprolazni miris davnine
|