|
U Muslibegovic'a kuc'i, u Mostaru,
bio sam cijelu vjechnost, dva ili tri dana,
beg.
Od mirisa domac'inove zhene
spravljenim od djula, lokuma kozhe,
kaldrme gdje sam izgubio
nokat sa palca iz kojeg izrasta most,
shara osmanskih c'ilima, portreta begova,
uramljenih sura na arapskom,
duhova iz harema shto naviru iz kamina,
od sve magije orijenta
chak sam i more zaboravio.
Dok sam odlazio,
stisnuo ruku sabrac'i Aliji, Antu, Milanu
i tihom domac'inu Tadju –
na mapi grada Muslibegovic'a kuc'a
vishe nije postojala.
Isplovio je brod iz boce,
ona dolazi da se ne rastajemo,
zmije talasa lovim i pletem sure.
Oprosti Sredozemlje,
zvonjavom zen shkoljki, jezikom poklisara
od Montenegra do Sicilije
oglasi da sam beg.
Mostar, 14. jul 2005.
u haremluku kuc'e Muslibegovic'a
|